Lav Trocki
Izdana revolucija
U prethodnom poglavlju analizirali smo sovjetsko uređenje sa stajališta države.
Isto ćemo pokušati sa stajališta novčanog prometa. Ta dva problema, problem države i novca, imaju nekoliko zajedničkih momenata jer se konačno i jedan i drugi svode na najvažniji od svih problema, a to je proizvodnost rada. Etatistička prisila i monetama prisila dio su naslijedništva podijeljenog na klase, koje može odrediti odnose među ljudima samo s pomoću fetiša, vjerskih ili svjetovnih, stavljajući ga pod zaštitu najopasnijeg od njih, tj. države s velikim nožem među zubima. U komunističkom će društvu država i novac nestati. Njihovo postupno odumiranje mora dakle započeti već u socijalizmu. O pravoj pobjedi socijalizma moći će se govoriti tek od povijesnog trenutka kad država bude država samo napola i kad novac izgubi svoju čarobnu moć. To će značiti da socijalizam, oslobodivši se kapitalističkih fetiša, počinje uspostavljati među ljudima čistije, slobodnije i dostojnije odnose.
Zahtjev da se »ukine« novac, da se »ukine« nadničarstvo ili »eliminira« država i obitelj, što je karakterističan za anarhizam, važan je samo kao obrazac mehanicističke misli. Novac ne može biti proizvoljno »ukinut«, baš kao što ni država, odnosno obitelj, ne mogu biti »eliminirane«. Oni moraju dokraja ispuniti svoju povijesnu zadaću, izgubiti svoje značenje, pa tek onda nestati. Fetišizam novca zadobit će smrtni udarac istom kad se uslijed neprestanog porasta društvenog bogatstva dvonošci oslobode računanja svake minute prekovremenog rada i ponizujuće brige za količinu obroka. Kad izgubi svoju današnju moć da čovjeku donese sreću ili ga baci u blato, novac će se svesti na obično knjigovodstveno sredstvo prikladno za plan i statistiku. Kasnije će se društvo vjerojatno osloboditi i takva oblika poslovanja... No, tu brigu prepustimo našim unucima koji će sigurno biti inteligentniji od nas.
Nacionalizacija proizvodnih sredstava i kredita, prijelaz unutarnje trgovine u ruke zadruga i države, monopol na vanjsku trgovinu, kolektivizacija privrede, zakonodavstvo koje propisuje prava nasljedstva, sve su to čimbenici koji tijesno ograničavaju osobnu akumulaciju novca i otežavaju pretvaranje novca u privatni kapital (lihvarski, trgovački i industrijski). Međutim, ta funkcija novca, koja je vezana uz eksploataciju, ne odumire već u početku proleterske revolucije nego se u drukčijem obliku prenosi na državu koja postaje univerzalni trgovac, bankar i industrijalac. S druge strane temeljne funkcije novca kao mjerila vrijednosti, prometnog i platežnog sredstva ostaju i dalje na snazi, štoviše zadobivaju šire djelatno polje nego što su ga imale u kapitalističkom uređenju.
Administrativno planiranje pokazalo je svoju snagu, ali istodobno i granice svoje snage. Privredni plan, zamišljen a priori, osobito u jednoj zaostaloj zemlji od 170 milijuna stanovnika, koju razdiru duboke suprotnosti između grada i sela, nije neka nepovrediva dogma nego radna pretpostavka koju treba provjeravati i mijenjati tijekom provedbe. Mogli bismo čak postaviti pravilo: što je administrativna direktiva »kruća«, to je položaj privrednih upravljača teži. Pri usklađivanju i prilagođavanju plana moraju djelovati dva pokretača: politički, stvoren istinskim sudjelovanjem zainteresiranih masa u upravljanju, što se međutim ne može zamisliti bez sovjetske demokracije, i financijski, koji proistječe iz efektivnog provjeravanja apriornih proračuna s pomoću jednog općeg ekvivalenta, što je opet nemoguće bez stabilnog novčanog sustava.
Uloga novca u sovjetskoj privredi ne samo što nije završena nego se naprotiv mora još dokraja razviti. Prijelazno razdoblje između kapitalizma i socijalizma, gledano u cjelini, ne zahtijeva smanjenje prometa robe nego naprotiv njegovo maksimalno povećanje. Sve se industrijske grane preobražavaju i rastu, neprestano se stvaraju nove, a svima treba uzajamno odrediti položaj, kako kvantitativno tako i kvalitativno. Likvidacija seljačke privrede koja je proizvodila za neposrednu potrošnju, a istodobno likvidacija zatvorene obiteljske proizvodnje, znači da je sva ona radna energija koja se prije trošila u uskim granicama seoskog gospodarstva ili u obiteljskoj nastambi ušla u društveni, a samim tim i u novčani promet. Prvi put u povijesti svi proizvodi i sve usluge mogu se međusobno razmjenjivati.
S druge strane, uspješna izgradnja socijalizma nezamisliva je bez uklapanja neposrednog osobnog interesa i egoizma proizvođača i potrošača u planski sustav. Ti se čimbenici mogu korisno očitovati samo ako raspolažu uobičajenim, sigurnim i elastičnim sredstvom: novcem. Porast proizvodnosti rada i poboljšanje kvalitete proizvodnje ne mogu se nikako ostvariti bez osnovne mjerne jedinice koja će slobodno prodrijeti u sve pore privrede, a to je čvrsta monetarna jedinica. Iz toga jasno proizlazi da je u prijelaznoj privredi, jednako kao i u kapitalističkom uređenju, jedina prava moneta ona koja ima zlatno pokriće. Svaka druga moneta bila bi samo nadomjestak. Točno je doduše da je sovjetska država istodobno gospodar robne mase i ustanove za izdavanje novčanica. No to ni u čemu ne mijenja stvar; upravne manipulacije za utvrđivanje utvrđenih cijena ne stvaraju stabilnu novčanu jedinicu i ne mogu je nadomjestiti ni u vanjskoj a još manje u unutnarnjoj trgovini.
Lišen vlastite, tj. zlatne podloge, novčani sustav SSSR-a nužno je zatvoren sustav kao što je slučaj i u nekim kapitalističkim zemljama. Rubalj ne postoji za svjetsko tržište. SSSR lakše podnosi nedostatke takva sustava nego Njemačka ili Italija, djelomice zbog monopola na vanjsku trgovinu, a uglavnom zbog prirodnih bogatstava zemlje. Jedino ga ta bogatstva spasavaju da se ne uguši u čeljustima autarkije. Ali povijesna zadaća ne sastoji se u tome da se ekonomija guši nego da se, s obzirom na najviša dostignuća svjetskog tržišta, stvara i razvija snažna, nacionalna ekonomija koja će osigurati najbolje iskorištavanje vremena a time i pun zamah kulture.
Upravo je sovjetskoj privredi, koja prolazi kroz neprestane tehničke revolucije i grandiozna iskustva, najpotrebnije stalno provjeravanje s pomoću stalnog osnovnog mjerila vrijednosti. Teoretski je izvan sumnje da bi rezultat petogodišnjih planova bio neusporedivo bolji kad bi SSSR raspolagao zlatnim rubljem. Ali o onom čega nema teško je donositi sud. Nemojmo od siromaštva praviti vrlinu jer će nas to dovesti do novih gubitaka i novih ekonomskih pogrešaka.
Povijest sovjetskoga novčanog sustava, a isto tako i povijest ekonomskih teškoća, uspjeha i neuspjeha, točno se poklapa s historijatom krivudanja birokratske misli.
Obnova rublja u godinama 1922—1924, u vezi s prijelazom na Nep, tijesno je povezana s obnovom normi buržoaskog prava u raspodjeli potrošnih dobara. Červonjec je bio u središtu vladine pažnje u vrijeme orijentacije na kulaka. No za prve petoljetke otvorile su se sve grane inflaciji. Od 0,7 milijarde rubalja u početku 1925. ukupan zbroj emisija porastao je u 1928. na razmjerno skromnu brojku od 1,7 milijarde, izravnavši se približno s prometom carskoga papirnog novca uoči rata, ali dakako bez nekadašnjeg metalnog pokrića. Po tom krivulja inflacije iz godine u godinu sve grozničavije skače: 2 — 2, 8 — 4, 3 — 5, 5 — 8,4. Posljednju broju od 8,4 milijarde rubalja dosegla je u početku 1933. Tada počinju godine razmišljanja i povlačenja: 6,9 — 7, 7 — 7,9 milijardi (1935).
Rubalj od 1924, koji je službeno kotirao 13 franaka, pada u studenom 1935. na 3 franka, što znači na manje od četvrtine nekadašnje vrijednosti, gotovo na vrijednost francuskog franka nakon rata. Oba ta tečaja, i stari i novi, u zbilji su potpuno konvencionalni jer kupovna moć rublja, u usporedbi sa svjetskim cijenama, odgovara otprilike vrijednosti od 1,50 franka. No već sam opseg devalvacije pokazuje kakvom je vrtoglavom brzinom padala sovjetska valuta do 1934.
U jeku svog ekonomskog avanturizma Staljin je obećao da će Nep, tj. tržište, poslati »do đavla«. Sva je štampa, kao i 1918. godine, govorila o konačnoj zamjeni oblika kupoprodaje »izravnom socijalističkom raspodjelom« kojoj će potrošačka doznaka biti vanjski znak. Inflaciju su odlučno nijekali, govoreći o njoj kao o pojavi općenito stranoj socijalističkom poretku. »Stabilnost sovjetske valute — izjavljivao je Staljin u siječnju 1933 — jamče prije svega velike količine robe kojima raspolaže država i koje daje u promet po utvrđenim cijenama.« Premda taj zagonetni aforizam nitko nije razvio ni protumačio (a možda upravo zbog njegove zagonetnosti), on je postao temeljni zakon sovjetske novčane teorije ili točnije nijekanja inflacije. Červonjec više nije bio opći ekvivalent već samo opća sjenka »goleme« količine robe, pa se mogao skraćivati ili produljivati kao svaka sjena. Ako je u toj utješljivoj doktrini bilo ikakva smisla, onda je to ovo: sovjetska moneta prestala je biti moneta i više nije bila mjerilo vrijednosti. »Stalne cijene« određivala je država, červonjec se sveo na nešto poput opće potrošačke karte, ukratko socijalizam je pobijedio »konačno i trajno«.
Najutopističkije ideje ratnog komunizma počele su ponovno oživljavati na novoj ekonomskoj osnovi koja je doduše bila nešto viša ali na žalost potpuno nedostatna za ukidanje novca. U rukovodećim krugovima potpuno je prevladalo mišljenje da se u planskoj ekonomiji ne treba bojati inflacije. To je otprilike isto kao kad bi netko tvrdio da vodeni put nije opasan za brod ako u njemu postoji kompas. Zapravo inflacija novca, dovodeći neizbježivo do inflacije kredita, zamjenjuje zbiljske vrijednosti fiktivnima i iznutra nagriza plansku ekonomiju.
Nepotrebno je isticati kako je inflacija značila udaranje teških nameta na radništvo. Što se tiče njezinih prednosti za socijalizam, one su vrlo dvojbene. Proizvodni aparat pokazivao je doduše brz rast, ali privredna djelotvornost velikih novosagrađenih poduzeća nije se ocjenjivala prema mjerilima ekonomije nego prema kriterijima statistike. Zapovijedajući rubljem, tj. dajući mu proizvoljno različitu kupovnu moć u raznim slojevima stanovništva, birokracija se lišila neizbježivog instrumenta za objektivno mjerenje vlastitih uspjeha i neuspjeha. Pomanjkanje točnog knjigovodstva koje se na papiru prikriva kombinacijama »konvencionalnog rublja« uzrokuje u zbilji gubitke individualnog stimulansa, nisku proizvodnost i još slabiju kvalitetu robe.
Taj štetni proces poprimio je već tijekom prve petoljetke opasne razmjere. U srpnju 1931. Staljin je objasnio svojih znamenitih »šest uvjeta« kojima je bila svrha smanjiti cijene. Ti »uvjeti« (nadnica sukladna individualnom učinku rada, proračun cijene itd.) nisu sadržavali ništa novo; »norme buržoaskog prava« potjecale su još od početka Nepa, a produhovio ih je i razvio XII kongres Partije početkom 1923. Staljin je na njih nabasao tek 1931. kad ga je na to navelo opadanje efikasnosti investicija u industriji. Iduće dvije godine u sovjetskoj štampi gotovo da nije bilo članka koji se nije pozivao na spasonosnu moć »uvjeta«. Kako se međutim inflacija nastavljala, bolesti koje je izazvala nisu se, dakako, dale tako lako izliječiti. Ni oštre kaznene mjere protiv sabotera nisu imale većeg učinka.
Danas nam se čini gotovo nevjerojatnim da je birokracija, objavivši rat »anonimnosti« i »uravnilovci« u radu, tj. prosječnom radu plaćenom »prosječnom« nadnicom jednakom za sve, istodobno poslala »do đavola« Nep, drugim riječima novčanu procjenu robe, uključujući i radnu snagu. Obnavljajući jednom rukom »buržoaske norme«, drugom je uništavala jedini koristan instrument. »Rezervirani magazini« zamijenili su trgovinu, u cijenama je zavladala neopisiva zbrka, a zbog toga se nužno morala izgubiti svaka sukladnost između individualnog rada i individualne nadnice. Kod radnika je stimulans osobnog interesa bio uslovljen.
I najstroži propisi o privrednim proračunima, kvaliteti proizvoda, o cijeni i proizvodnosti rada pogađali su u prazno. To nije sprečavalo rukovodioce da sve neuspjehe pripišu namjernom neizvršavanju šest Staljinovih naputaka. I najprikrivenija aluzija na inflaciju proglašavala se zločinom. Vlasti su prednjačile u takvoj vrsti iskrenosti optužujući ponekad učitelje zbog zanemarivanja pravila higijene, a pri tom su im zabranjivali iznijeti istinu o nestašici sapuna.
Stabilnost červonjeca bila je nekad u središtu borbe skupina u boljševičkoj partiji. Stajalište opozicije (1927) zahtijevalo je »bezuvjetnu stabilnost novčane jedinice«. Taj je zahtjev u idućim godinama ostao misao vodilja stavova opozicije. »Zaustaviti željeznom rukom inflaciju — pisalo je 1932. glasilo opozicije u inozemstvu — i uspostaviti čvrstu novčanu jedinicu, čak uz cijenu smionog smanjenja investicija kapitala...« Reklo bi se da su zagovornici »kornjačina koraka« i »super-industrijalizatori« zamijenili uloge. U odgovor na hvalisanje o tržištu »poslanom do đavola« opozicija je preporučila planskoj komisiji da u svojim uredima izvjesi ovu parolu: »Inflacija je sifilis planske privrede«.
Posljedice inflacije osjetile su se teško i u poljoprivredi. U vrijeme kad je politika što se provodila na selu favorizirala kulaka, mislilo se da će se socijalistički preobražaj poljoprivrede na osnovama Nepa ostvarivati više desetljeća putem zadrugarstva. Obuhvaćajući redom i postupice različita područja, kao što su skladištenje, prodaja i kredit zadrugarstvo je prema predviđanjima trebalo socijalizirati proizvodnju. To se sve zajedno nazivalo »zadružnim Lenjinovim planom«. Zbilja je, kako znamo, išla potpuno drukčijim, štoviše suprotnim putem nasilne eksproprijacije i integralne kolektivizacije. Više nije bilo govora o postepenom podruštvljenju raznih privrednih funkcija sukladno s mogućnostima što će ih dati materijalni i kulturni razvoj. Kolektivizacija se provodila kao da je bila riječ o neposrednom uspostavljanju komunističkog uređenja u poljoprivredi.
To je osim uništenja gotovo više od polovice stočnog fonda imalo još jednu težu posljedicu, a to je bila posvemašnja ravnodušnost kolhoznika prema društvenom vlasništvu i rezultatima vlastitog rada. Vlada se povlačila u neredu. Seljaci su opet dobili privatno vlasništvo — kokoši, svinje, ovce i koze. Dobili su i zemljište u blizini svojih domova. Film kolektivizacije odvijao se u obrnutom smjeru.
Ponovnim uvođenjem individualnih gospodarstava vlada je pristala na kompromis plaćajući tako neku vrstu ucjene individualističkim stremljenjima seljaka. Kolhozi su se i dalje održali, pa se na prvi pogled čini da to odstupanje nije od bitnije važnosti. Istinu govoreći, teško da bi netko mogao procijeniti njegovo značenje. Ne uzimajući u obzir kolhoznu aristokraciju, prosječni seljak zasad kudikamo više pokriva svoje potrebe radom »za sebe« nego sudjelovanjem u kolhozu. Nije rijedak slučaj da je dohodak što ga dobiva od individualnog gospodarstva — osobito ako se bavi gajenjem industrijskih biljaka, vrtlarstvom ili stočarstvom — dva ili tri puta veći od nadnice što je zarađuje u kolektivnoj proizvodnji. Ta činjenica, koju je potvrdila cjelokupna sovjetska štampa, otkriva na jednoj strani nerazumno rasipanje radne snage milijuna ljudi, osobito žena, na sitnim kulturama, a s druge strane vrlo nizak radni učinak u kolhozima.
Da bi se podigla krupna kolektivna poljoprivreda, trebalo je ponovno progovoriti seljaku jezikom koji razumije, vratiti se, drugim riječima, od poreza u naturi na trgovinu, otvoriti tržišta, ukratko zamoliti đavla da vrati Nep koji mu je preuranjeno bio stavljen na raspolaganje. Pokazalo se dakle da je prijelaz na razmjerno stabilno novčano knjigovodstvo nužan uvjet za daljnji razvoj poljoprivrede.
Stara je mudrost da Minervina sova slijeće u sumrak. Tako je i teorija »socijalističkog sistema« novcu zadobila svoje puno značenje istom u sumračje iluzija o inflaciji. Poslušni profesori bili su na Staljinovim riječima izgradili čitavu teoriju prema kojoj je sovjetska cijena, suprotno od tržišne, isključivo diktirana planom ili direktivama. To nije privredna nego administrativna kategorija kojoj je bila svrha pospješiti novu raspodjelu nacionalnog dohotka u interesu socijalizma. Profesori su međutim zaboravili objasniti kako se cijene mogu »dirigirati« bez poznavanja stvarne cijene kako se može izračunati tu cijenu ako sve cijene izražavaju volju birokracije umjesto da su izraz količine društveno potrebnog rada za proizvodnju robe. Vlada je naime za provedbu nove raspodjele dohotka raspolagala moćnim polugama kao što su porezi, budžet i kreditni sustav. Prema budžetu rashoda od 1936. više od 37,6 milijardi namijenjeno je izravno radnim granama privrede, a druge milijarde idu onamo neizravno. Računarski tehničari za budžet i kreditiranje potpuno su dostatni za plansku raspodjelu nacionalnog dohotka. Sto se tiče cijena, oni će to uspješnije poslužiti socijalizmu što će otvorenije i poštenije iznositi sadašnje privredne odnose.
Iskustvo je u tome već reklo svoju riječ. »Direktivna« cijena pokazala se u životu drukčijom nego u znanstvenim knjigama. Za jedan isti proizvod ustanovljeno je nekoliko različitih kategorija cijena. U njihovim širokim pukotinama slobodno su se ugnijezdile sve moguće špekulacije, sve vrste parazitizma i favoritizma, te ostalih poroka. I to nije bila iznimka nego mnogo češće pravilo. Červonjec, koji je imao biti stabilna sjena čvrštih cijena, sveo se na sjenu samog sebe.
Trebalo je ponovno provesti oštar zaokret u orijentaciji, ali ovaj put zbog teškoća nastalih iz privrednih uspjeha. Godina 1935. započela je ukidanjem potrošačkih doznaka za kruh, u listopadu te godine bile su ukinute potrošačke karte za druge prehrambene proizvode, a početkom siječnja 1936. i karte za proizvode široke potrošnje. Privredni odnosi između radnika u gradu i na selu postupice su se vraćali na novčani oblik. Rubalj je sve više postajao akciono sredstvo stanovništva na raznim privrednim područjima, počevši od kvalitete i kvantitete potrošnih dobara. Sovjetska se privreda ne može racionalizirati ni na koji drugi način.
Predsjednik planske komisije izjavio je u prosincu 1935: »Sadašnji sustav odnosa između banaka i privrede treba mijenjati, a banke su dužne na osnovi rublja provesti zbiljsku kontrolu.« Tako su se rušile iluzije o administrativnoj cijeni i gasio kult administrativnog plana. Ako nastupanje socijalizma u novčarstvu znači pretvaranje rublja u potrošačku doznaku, onda bi reforme od 1935. trebalo držati udaljavanjem od socijalizma. Ali takva ocjena bila bi u temelju pogrešna. To što je rubalj istisnuo potrošačku doznaku, znači odbacivanje jedne fikcije i otvoreno priznanje da je potrebno stvoriti prve temelje socijalizma vraćanjem na buržoaske metode raspodjele.
Na sjednici Izvršnog komiteta Sovjeta, u siječnju 1935. narodni komesar za financije izjavio je: »Sovjetski rubalj čvršći je no ikoja valuta na svijetu.« Bilo bi pogrešno u tim riječima vidjeti samohvalisanje. Budžet SSSR-a svake godine pokazuje višak prihoda u odnosu prema rashodima. Iako nije obimna, vanjska trgovina ima pozitivnu bilancu. Zlatna rezerva rublja u centralnoj banci prelazi danas vrijednost od jedne milijarde. U nalazištima ima sve više zlata, pa se zbog toga s pravom drži da će SSSR 1936. zauzeti prvo mjesto na svijetu. Nakon obnove tržišta porast prometa robe sve je važniji. Inflacija je praktično zaustavljena 1934. Postoje dakle elementi za stanovitu stabilizaciju rublja. Unatoč tome izjavu komesara za financije moramo protumačiti kao stanovitu inflaciju optimizma. Premda rubalj nalazi snažan oslonac u općem poletu privrede, pretjerana cijena proizvodnje i dalje je njegova Ahilova peta. Rubalj će postati najstabilnija monetarna jedinica na svijetu istom onda kada sovjetska proizvodnost premaši svjetsku razinu, tj. kad rublju dođe smrtni čas.
S tehničke strane rublju treba još puno toga da postigne paritet. Dok rezerva u zlatu iznosi nešto više od milijarde, zemlja ima u opticaju otprilike osam milijardi u papiru. Pokriće iznosi dakle samo 12,5%. Zlato u Državnoj banci zasad je više nepovrediva zaliha za slučaj rata negoli podloga za novčani sustav. Dakako primjena mjerila u zlatu, što bi bilo poželjno za izrađivanje preciznijih privrednih planova i pojednostavljenje međunarodnih odnosa, nije u višoj fazi razvoja teoretski isključena. Prije nego što odumre, novčani sustav može još jedanput zadobiti sjaj čistog zlata. U svakom slučaju to se pitanje neće tako brzo postaviti.
U bliskoj budućnosti ne može biti ni govora o paritetu u zlatu. No, bude li vlada, stvarajući zlatnu rezervu, nastojala barem teoretski povećati postotak pokrića, bude li se izdavanje novčanica ograničavalo iz objektivnih razloga neovisnih o volji birokracije, sovjetski rubalj moći će postupno postići razmjernu stabilnost. A korist od toga bila bi neprocjenjiva. Odlučnim spriječavanjem inflacije novčani sustav, iako lišen prednosti pariteta u zlatu, mogao bi pridonijeti da se zaliječe duboke rane što ih je privrednim organizmima u proteklim godinama zadao birokratski subjektivizam.
»Čitava ekonomija — rekao je Marx — svodi se u krajnjoj liniji na ekonomiju vremena«, što drugim riječima znači borbu čovjeka protiv prirode na svim stupnjevima civilizacije. Povijest se u svom temelju svodi na ostvarivanje ekonomije radnog vremena. Socijalizam se ne može opravdati samim ukidanjem eksploatacije, on treba društvu osigurati veću ekonomiju vremena nego što to može kapitalizam. Kad se taj uvjet ne bi ispunio, ukidanje eksploatacije bilo bi tek jedna uzbudljiva epizoda bez budućnosti. Prvo povijesno iskustvo socijalističkih metoda pokazalo je kako su široke njihove mogućnosti. Ali sovjetska ekonomija još ni izdaleka nije naučila iskorištavati vrijeme koje je najdragocjenija sirovina civilizacije. Važnost tehnike kao glavnog sredstva ekonomije vremena ne daje još na sovjetskom području rezultate koje normalno postiže u svojoj kapitalističkoj domovini. U toj točki, odlučnoj za čitavu civilizaciju, socijalizam još nije pobijedio. Sve suprotne tvrdnje samo su plod neupućenosti ili šarlatanstva.
Molotov, koji zaslužuje priznanje zato što katkad nešto smjelije izlazi iz okvira obredne fraze nego što je slučaj s ostalim sovjetskim rukovodiocima, rekao je na sjednici Izvršnog komiteta održanoj u siječnju 1936: »Prosječni stupanj proizvodnosti rada... kod nas je još primjetljivo niži nego u Americi i Europi.« Trebao je precizirati da je ta razina tri, pet, čak i deset puta niža nego u Europi i Americi, zbog čega su cijene u nas mnogo veće. U istom Molotovljevu govoru stoji još jedno općenitije priznanje: »Prosječna kulturna razina naših radnika još je niža od kulturnog stupnja u mnogim kapitalističkim zemljama.« Trebao je dodati: i njihov prosječni materijalni položaj. Nepotrebno je isticati s kakvom nemilosrdnom oštricom te pronicave riječi, izgovorene usput, opovrgavaju hvalisanja bezbrojnih službenih osoba i bljutava zastranjivanja inozemnih »prijatelja«.
Bitka za porast proizvodnosti rada i briga za obranu tvore glavni sadržaj, djelatnosti sovjetske vlade. U pojedinim etapama razvoja SSSR-a, ta bitka poprimala je različite oblike. Metode »udarničkih brigada«, koje su se primjenjivale tijekom provedbe prvoga i na početku drugog petogodišnjeg plana, temeljile su se na agitaciji, osobnom primjeru, administrativnom pritisku i na različitim oblicima poticanja i povlastica koje su te skupine dobivale. Pokušaji da se uvede neka vrsta rada po komadu, na osnovi »šest uvjeta« iz 1931, razbili su se o fiktivni novac i različitost cijena. Sustav državne raspodjele proizvoda je elastičnu diferencijaciju nagrađivanja rada zamijenio »nagradama«, što je u zbilji značilo samovoljom birokracije. Zbog trke za povlasticama u redove udarnika uvlačio se sve veći broj dosjetljivih ljudi koji su se oslanjali na sigurnu i moćnu zaštitu. Tako se cijeli sustav na kraju našao u suprotnosti s ciljevima koje je sebi bio postavio.
Tek ukidanjem doznaka za opskrbu, početkom stabilizacije rublja i jedinstvenošću cijena stvorene su mogućnosti za uvođenje rada po komadu ili po zadatku. Udarničke brigade naslijedio je stahanovski pokret. Uvažavajući činjenicu da rubalj dobiva stvarniju vrijednost, radnici postaju pažljiviji pri radu na stroju i uspijevaju bolje iskoristiti vrijeme. Stahanovski pokret ponajviše znači intenzifikaciju rada, pa čak i produženje radnog dana: stahanovci izvan radnog vremena uređuju svoj alat i radno mjesto, pripremaju sirovine, daju (ako je riječ o brigadirima) upute svojim brigadama. Od sedmosatnog radnog dana često preostaje samo naziv.
Tajnu rada po komadu koja omogućava sustav maksimalne eksploatacajie bez uočljive prisile nisu otkrili sovjetski administratori. Marx ju je držao postupkom »koji najbolje odgovara kapitalističkom svijetu proizvodnje«. Radnici su tu novost primili nerado, čak s izrazitom odbojnošću. Drukčiji stav bilo bi teško očekivati. Ali nedvojbeno je da su u stahanovskom pokretu sudjelovali pravi, oduševljeni socijalisti. S druge strane teško je reći je li takvih bilo više od karijerista i blefera. Radništvo prilazi novom nagrađivanju rada sa stajališta rublja i često mora priznati kako se rubalj istanjio.
Premda se vraćanje sovjetske vlade na rad po komadu nakon »konačne i trajne pobjede socijalizma« u prvi tren čini kao neka vrsta povlačenja, i tu treba ponoviti isto što smo rekli o rehabilitaciji rublja: to ne znači odreći se socijalizma nego samo odbaciti primitivne iluzije. Riječ je o drukčijem obliku nadnice 'koji je bolje prilagođen zbiljskim mogućnostima zemlje: »Nikad se pravo ne može izdići iznad ekonomskog sustava.«
Ali rukovodeći krugovi SSSR-a ne mogu više živjeti bez društvene kamuflaže. Predsjednik planske komisije, Mežlauk, objavio je na sjednici Izvršnog komiteta održanoj 1936. kako »rubalj postaje jedino i pravo sredstvo ostvarivanja socijalističkog načela nagrađivanja rada«. Ako je u starim monarhijama sve, do javnih zahoda, bilo kraljevsko, to ne mora značiti da u radničkoj državi baš sve postaje socijalističko. Rubalj je »jedino i pravo sredstvo« za primjenjivanje kapitalističkog načela nagrađivanja, makar to bilo i na osnovi socijalističkih oblika vlasništva. Ta suprotnost dobro nam je poznata. Kao opravdanje novog mita o »socijalističkom« radu po komadu Mežlauk dodaje: »Osnovno je socijalističko načelo da svatko radi prema svojim sposobnostima i da bude plaćen prema ostvarenom radu.« Tu gospodu teorija doista nimalo ne žulja! Kad ritam rada određuje trka za rubljem, onda ljudi ne rade prema svojim »sposobnostima«, tj. prema stanju svojih živaca i mišića, nego se prenaprežu i sile. Ta se metoda u krajnjem slučaju može opravdati jedino krutom nuždom. Napraviti od nje »osnovno načelo socijalizma« znači pogaziti ideale jedne nove i više kulture i oboriti ih u ustajalo blato kapitalizma.
Staljin je na tom putu napravio još jedan korak kad je stahanovski pokret prikazao kao »pripravljanje uvjeta za prijelaz iz socijalizma u komunizam«. Čitatelj sad uviđa koliko je bilo važno dati znanstvenu definiciju pojmova kojima se u SSSR-u služe u svrhe administrativne prakse. Nesumnjivo je da socijalizam kao niža faza komunizma zahtijeva provođenje stroge kontrole nad mjerilima rada i potrošnje, ali je isto tako sigurno da pretpostavlja i čovječnije oblike kontrole od onih koje je iznašao izrabljivački duh kapitalizma. A svjedoci smo da se u SSSR-u zaostali ljudski materijal nemilosrdno tjera na rukovanje tehnikom preuzetom od kapitalizma. U borbi za europske i američke norme, klasične metode izrabljivanja kao što je nadnica po komadu primjenjuju se u tako surovim i rudimentarnim oblicima da ih ne bi mogli tolerirati čak ni reformistički sindikati u buržoaskim zemljama. Primjedba kako radnici u SSSR-u rade »za vlastiti račun«, može se opravdati samo u povijesnoj perspektivi i uz uvjet, dodat ćemo ne ulazeći ovdje u glavni predmet ove knjige, da se ne daju podjarmiti od svemoćne birokracije. Na svaki način državno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju ne pretvara gnoj u zlato i ne okrunjuje svetačkom aureolom sweating system, sustav znoja koji iscrpljuje glavnu proizvodnu snagu: čovjeka. Što se tiče pripravljanja »prijelaza iz socijalizma u komunizam«, ono započinje baš na suprotnoj točki, tj. ne uvođenjem rada po komadu nego upravo ukidanjem toga rada kao naslijeđenog ostatka barbarstva.
Još je prerano donositi konačnu bilancu stahanovskog pokreta. Ali već se sada mogu istaknuti bitne crte koje ga obilježavaju, a koje su ujedno karakteristične za sustav u cijelosti. Pojedini rezultati što su ih radnici postigli nesumnjivo su vrlo zanimljivi po tome što otkrivaju mogućnosti koje su dostupne jedino u socijalizmu. Ali od tih rezultata pa do njihova prodora u cjelokupnu privredu još je dalek put. U tijesnoj međuovisnosti procesa proizvodnje stalna visoka proizvodnost rada ne može biti samo plod individualnih nastojanja. Povećanje prosječne proizvodnosti neostvarivo je bez reorganizacije proizvodnje u tvornici i bez reorganizacije odnosa među poduzećima. A kudikamo je teže podići za nekoliko stupnjeva tehničko znanje milijuna radnika nego stimulirati nekoliko stotina naprednijih radnika.
Kako vidjesmo, i sami se rukovodioci tuže na nedovoljnu radnu kulturu sovjetskih radnika. To je samo dio istine. Onaj najmanji. Ruski radnik je nadaren, spretan i lako shvaća. Kad bi se nekoliko stotina ruskih radnika našlo, na primjer, u uvjetima američke proizvodnje, bilo bi im potrebno svega nekoliko mjeseci, ako ne i tjedana, da se izjednače s odgovarajućim skupinama američkih radnika. Teškoća je u općoj organizaciji rada. Pred suvremenim zadaćama proizvodnje sovjetsko upravno osoblje općenito je mnogo zaostalije od radnika.
Uz novu tehniku, nadnica po komadu mora neizbježivo uzrokovati povećanje stupnja proizvodnosti koji je zasad još jako nizak. Ali stvaranje uvjeta za to traži od administracije, počevši od poslovođa radionica pa sve do kremaljskih vođa, višu kvalifikaciju. Stahanovski pokret vrlo malo odgovara toj potrebi. Birokracija kao i uvijek pokušava preskočiti teškoće koje nije kadra svladati. Kad nadnica po komadu ne donosi odmah čudesne rezultate koji se od nje očekuju, u pomoć joj priskače bjesomučan administrativni pritisak: s jedne strane nagrade i publicitet, s druge strane kazne.
Počeci pokreta bili su obilježeni masovnim kaznenim mjerama protiv tehničkog osoblja, inženjera i radnika optuženih za otpor, sabotažu, a u nekim slučajevima i za ubijanje stahanovaca. Strogost kojom su se te mjere provodile dokaz su snage otpora. Vodstvo je tu tobožnju »sabotažu« objašnjavalo političkom opozicijom, no razlozi su najčešće bili u tehničkim, privrednim i kulturnim teškoćama koje su uglavnom potjecale od same birokracije. »Sabotaža« je, kako se čini, bila brzo razbijena. Nezadovoljnici su se prestrašili, a oni pronicljiviji zašutjeli su. Sa svih strana pljuštale su brzojavke objavljujući neviđene uspjehe. Činjenica je, međutim, da su mjesne uprave, dok se radilo samo o pojedinačnim pionirima, nastojale, prema dobivenim naređenjima, da im u svemu olakšaju rad, makar to bilo i na štetu ostalih radnika u rudniku ili radionici. Ali čim su se radnici masovno stali priključivati stahanovskom pokretu, uprave su se našle u potpunoj zbrci i kolebanju. Pošto nisu znale kako što brže uvesti red u sustav proizvodnje, a kako to objektivno nisu ni mogle, pokušavale su riješiti teškoće naprežući radnu snagu i strojeve. To je isto kao kad uređaj sata uspori hod, pa čavlićem hoćeš silom ubrzati nazupčene kotačiće. Stahanovski »dani« i desetodnevice unijeli su u život mnogih poduzeća opću zbrku. To nam objašnjava jednu činjenicu koja je u prvi tren nevjerojatna. Naime, porast broja stahanovaca često nije praćen povećanjem nego padom opće proizvodnosti poduzeća.
Čini se da je »junačko« doba tog pokreta prošlo. Počeo je svagdanji rad. Potrebno je učiti. Najviše moraju naučiti oni koji uče druge. Ali upravo ti najmanje žele nešto naučiti. Radionica koja u sovjetskoj ekonomiji koči druge i vuče ih natrag zove se birokracija.
Na prethodno poglavlje | Na sledeće poglavlje