Lav Trocki
Izdana revolucija
Službena vlast tvrdi da je socijalizam u SSSR-u već ostvaren. Je li to točno? Ako je odgovor niječan, jesu li barem dosad postignuti rezultati jamstvo za ostvarenje socijalizma u nacionalnim granicama, neovisno o tijeku zbivanja u ostalom svijetu? Kao polazna točka u traženju ispravna odgovora neka nam posluži kritika ocjena glavnih pokazatelja sovjetske privrede. Ali ovdje nam se prethodno nameće jedna teoretska opaska.
Marksizam polazi od razvoja tehnike kao glavnog pokretača napretka i gradi komunistički program na dinamici proizvodnih snaga. Kad bismo pretpostavili da će u skoroj budućnosti neka svemirska katastrofa opustošiti naš planet, morali bismo se odreći komunizma, kao uostalom i mnogih drugih stvari. Ali izuzevši tu opasnost koja je zasad prilično neizvjesna, nemamo nikakvih znanstvenih razloga unaprijed određivati granice gasim tehničkim, industrijskim i kulturnim mogućnostima. Marksizam je duboko prožet optimizmom napretka i već se u tome, da uzgred napomenemo, nepomirljivo sukobljuje s religijom. Materijalna podloga komunizma trebala bi se sastojati u takvom razvoju ekonomske moći da za proizvodni rad, koji neće više biti teret i muka, ne treba više nikakav poticaj, a za raspodjelu — kao što je danas u imućnoj obitelji — ne treba više druge kontrole osim odgoja, navika i javnog mnijenja. Da budemo iskreni, treba biti uistinu glup, pa držati utopističkom takvu perspektivu koja je sve u svemu vrlo skromna.
Kapitalizam je pripravio uvjete i snage za socijalističku revoluciju: tehniku, znanost i proletarijat. Međutim, komunističko se društvo ne može nastaviti izravno na buržoasko. Materijalno i kulturno naslijeđe prošlosti nije dostatno. U svojim počecima radnička država još ne može dopustiti svakom raditi »prema sposobnostima«, tj. koliko hoće i može, niti svakog nagrađivati »prema potrebama«, neovisno o ostvarenu radu. Porast proizvodnih snaga zahtijeva da se primjenjuju uobičajene norme nadnice, tj. raspodjela dobara prema količini i kvaliteti individualnog rađa.
Marx je tu prvu etapu novog društva nazvao »nižim stadijem komunizma« i razlikovao je od višeg stadija u kojem nestaju materijalne nejednakosti, a s njima i posljednji trag potrebe. »Razumije se, mi još nismo došli do potpunog komunizma — glasi danas službena doktrina — ali već smo ostvarili socijalizam, tj. niži stadij komunizma.« U prilog toj tezi navode u industriji prevlast državnih trustova, u poljoprivredi prevlast kolhoza, a u trgovini nadmoć podržavljenih i zadružnih poduzeća. U prvi je mah to potpuno sukladno s aksiomom, pa prema tome i hipotetičkom Marxovom shemom. Ali upravo s marksističkog stajališta problem se ne svodi isključivo na oblike vlasništva, neovisno o proizvodnosti rada. Marx je svakako pod »nižim stadijem komunizma« razumijevao takav stadij društva u kojem će ekonomski razvoj već od početka biti viši od onog u razvijenom kapitalizmu. Teoretski, takav način postavljanja pitanja apsolutno je ispravan jer komunizam, gledan u svjetskim okvirima, već je u svom početnom stadiju, to jest u svojoj polaznoj točki, viši stupanj od onog u buržoaskom društvu. Marx je osim toga predviđao da će socijalističku revoluciju započeti Francuzi, da će je nastaviti Nijemci, a završiti Englezi. Rusi su, prema tome, bili na samome začelju. U zbilji se međutim dogodilo obrnuto. Pokušati da se u specifičnom slučaju SSSR-a, u sadašnjoj fazi njegova razvoja, primijeni univerzalna povijesna Mantova koncepcija, znači već pri prvom koraku upasti u nerazmrsivo protuslovlje.
Rusija nije bila najčvršća karika kapitalizma, nego naprotiv najslabija. Današnji SSSR ne prelazi stupanj svjetske ekonomije, nego tek nastoji dostignuti kapitaiističke zemlje. Ako je društvo koje se trebalo stvoriti na temelju podruštvljenja proizvodnja snaga u najrazvijenijim kapitalističkikim zemljama u njegovo vrijeme za Marxa »niži stadij komunizma«, ta se definicija nikako ne može primijeniti na SSSR koji je danas glede tehnike, dobara i kulture puno siromašniji od kapitalističkih zemalja. Bilo bi dakle ispravnije da sadašnji sovjetski režim, sa svim njegovim suprotnostima, ne imenujemo socijalističkim, nego da ga označimo kao prijelazan sistem između kapitalizma i socijalizma ili kao sistem koji prethodi socijalizmu.
Netko će pomisliti da je traženje točnog naziva puko cjepidlačenje. Snagu i postojanost sistema određuje u krajnjoj liniji relativna proizvodnost rada. U podruštvljenoj privredi koja bi mehanički bila razvijenija od kapitalističke, socijalistički razvoj kretao bi se donekle automatski, što se na žalost nipošto ne može kazati za sovjetsku privredu. Većina primitivnih branitelja SSSR-a, onakva ikakav je danas, rasuđuje otprilike ovako: ako je i točno da sadašnje sovjetsko uređenje nije još socijalističko, daljnji razvoj proizvodnih snaga, na sadašnjim temeljima, mora prije ili kasnije dovesti do potpune pobjede socijalizma. U tom slučaju samo vremenski čimbenik može biti dvojben.Cemudakle toliko buke? Premda se čini neoborivo, takvo je rasuđivanje zapravo vrlo površno. Kad je riječ o povijesnom procesu, vrijeme nikako ne može biti uzgredan čimbenik sadašnje i buduće vrijeme puno je opasnije pomiješati u politici nego u gramatici. Razvoj se ne sastoji, kako to zamišljaju vulgarni evolucionisti poput Webbovih, u planskoj akumulaciji i neprestanom »poboljšanju« onog već opstojećeg. Razvoj pretpostavlja preobražaje iz kvantiteta u kvalitetu, krize, skokove prema naprijed, odstupanja. Upravo zato što se SSSR još ne nalazi u prvom stadiju socijalizma, a to je uravnotežen sustav proizvodnje i potrošnje, razvoj tu nije harmoničan nego protuslovan. Iz ekonomskih suprotnosti rađaju se društveni antagonizmi koji razvijaju vlastitu logiku ne čekajući razvoj proizvodnih snaga. U to smo se uvjerili na primjeru kulaka koji nije pristao »urasti« u socijalizam izazvavši tako potrebu za dopunskom revolucijom koju birokracija i njezini ideolozi nisu bili predvidjeli. Hoće li birokracija, koja je prigrabila svu moć i bogatstvo, pristati urasti u socijalizam? U to s razlogom moramo sumnjati. U svakom slučaju bilo bi neoprezno povjerovati njezinoj riječi. Kojim će se smjerom za tri, pet ili deset idućih godina razvijati dinamika privrednih i društvenih suprotnosti u sovjetskom društvu? Na to pitanje još nema konačnog i definitivnog odgovora. Ishod ovisi o borbi živih snaga društva, i to ne samo nacionalnih nego i međunarodnih. Zato će svaka nova etapa iziskivati konkretnu analizu zbiljskih kretanja i odnosa u njihovoj povezanosti i neprekinutoj međuovisnosti. Koliko je takva analiza važna pokazat će se kad pristupimo razmatranju pitanja sovjetske države.
Kao Marx i Engles, tako i Lenjin vidi prvu distinktivnu značajku revolucije u tome što oduzimanjem vlasništva od izrabljivača briše nužnost opstanka birokratskog aparata koji bi vladao društvom, u prvom redu policije i vojske. »Proletarijatu je potrebna država, ponavljaju oportunisti — pisao je Lenjin 1917 — ali pri tom zaboravljaju dodati da je proletarijatu potrebna samo država koja odumire, tj. takva država koja će odmah početi odumirati i koja ne može a da ne odumre.« (Država i revolucija). Ta se kritika odnosila na reformističke socijaliste kao što su bili ruski menjševici, engleski fabijevci i slični. Danas se ona dvostrukom oštrinom okreće protiv sovjetskih idolopoklonika i njihova kulta birokratske države koja ne pokazuje ni najmanje volje za »odumiranjem«.
Birokracija se postavlja kao »društvena nužnost« kad god dođe do oštrog sudara dubokih suprotnosti koje treba »ublažiti«, »pomiriti« i »riješiti« (uvijek u interesu povlaštenih i posjednika i uvijek na korist same birokracije). Birokratski se aparat usavršava i jača tijekom svih buržoaskih revolucija, ma koliko one bile demokratske. »Funkcionari i stalna vojska — piše Lenjin — nametnici su na tijelu buržoaskog društva, nametnici koji su nastali iz unutarnjih suprotnosti što razdiru to društvo, no upravo mu oni čepe pore...«
Počevši od 1918, tj. od časa kad je Partija pitanju preuzimanja vlasti morala pristupiti kao praktičnom problemu, Lenjin se nije prestao baviti odstranjivanjem tih »nametnika«. Nakon obaranja (klase izrabljivača — objašnjava i dokazuje u djelu Država i revolucija — proletarijat će razbiti stari birokratski stroj i stvoriti vlastiti aparat radnika i službenika, a kako bi ih spriječio da ne postanu birokrati provest će »mjere što su ih detaljno proučili Marx i Engels: 1. izbornost i opoziv u svako vrijeme, 2. nagrada koja neće biti veća od radničke nadnice, 3. neposredan prijelaz u takvo stanje u kojem će svi preuzeti funkciju nadzora i kontrole, u kojem će svi privremeno biti birokrati, pa se samim time nitko neće moći »birokratizirati«. Svi koji su pomislili da je Lenjin mislio kako za to treba više desetljeća, krivo misle. Ne, to je prvi korak: »S tim se može i mora početi kad se provodi proleterska revolucija.«
Ta smjela stajališta o državi diktature proletarijata našla su godinu i pol nakon preuzimanja vlasti svoj potpun izraz u programu boljševičke partije, osobito u odredbama koje se tiču vojske. Jaku državu ali bez mandarina, oružanu snagu ali bez samuraja! Vojna i građanska birokracija ne nastaje zbog obrane nego stoga što se podjela društva na klase prenosi na organizaciju obrane. Vojska je samo proizvod društvenih odnosa. Razumije se, borba protiv vanjskih opasnosti traži od radničke države specijaliziranu vojnu i tehničku organizaciju, no ova se nikako ne smije pretvoriti u povlaštenu kastu časnika. Prema boljševičkom programu stalnu vojsku treba zamijeniti oružani narod.
Tako režim diktature proletarijata, već od svog stvaranja, prestaje biti režim »države« u starom smislu, tj. stroj stvoren da većinu naroda drži u pokornosti. Zajedno s oružjem i materijalna snaga prelazi izravno i neposredno na radne organizacije kao što su sovjeti. Država, tj. birokratski aparat, počinje odumirati već prvog dana diktature proletarijata. Tako glasi program koji do danas još nije opozvan. čudno, no čovjek bi rekao da je to neki glas s drugog svijeta koji dopire iz mauzoleja...
Bez obzira kako tumačiti narav sovjetske države, jedna je činjenica: nakon prvih dvadeset godina ona ne samo što nije »odumrla« nego nije čak ni počela »odumirati«. što je još gore, pretvorila se u aparat prisile kakva nije bilo u povijesti. Birokracija ne samo što nije nestala, nego je postala nekontrolirana snaga koja vlada mnoštvom. Vojsku ne samo što nije zamijenio oružani narod, nego se ona naprotiv pretvorila u visoko povlaštenu kastu časnika iz koje su izašli maršali, a narodu »koji pod oružjem provodi diktaturu« nije u SSSR-u dopušteno imati ni sablju. Ni najbujnija mašta ne bi mogla zamisliti dublju suprotnost od one koja postoji između sheme radničke države kakvu su koncipirali Marx, Engels i Lenjin i države na čelu koje stoji danas Staljin. Iako se i dalje tiskaju Lenjinova djela (istina cenzurirana i osakaćena), današnjih šefovima SSSR-a i njihovim ideološkim predstavnicima i ne pada na um zapitati se koji su uzroci tako očigledna raskoraka između programa i zbilje. No, pokušajmo to učiniti umjesto njih.
Diktatura proletarijata je most između buržoaskog i socijalističkog društva. Prema tome, diktatura proletarijata već je po svojoj biti privremena. Državi koja ostvaruje diktaturu postavlja se kao temeljna, premda derivirana zadaća, pripraviti vlastito ukidanje. Stupanj provedbe te »derivirane« zadaće u stanovitu smislu može poslužiti kao provjera kakvim se uspjehom ostvaruje glavna ideja: izgradnja društva bez klasa i bez materijalnih suprotnosti. Birokratizam i društvena harmoničnost međusobno su u obrnutom razmjeru.
U poznatoj polemici s Diringom Engels piše: »... kad istodobno s klasnom hegemonijom i borbom za individualnu egzistenciju, što je izaziva sadašnja anarhija u proizvodnji, nestanu sukobi i ekscesi koji izviru iz te borbe, tada neće ostati više ništa što bi trebalo silom gušiti, i u državi se više neće osjećati potreba za posebnim aparatom prisile.« Ograničeni malograđanin vjeruje u vječnost žandara. Istina je međutim drukčija. Žandar će vladati nad čovjekom sve dotle dok čovjek ne zagospodari prirodom. Da bi nestalo države, mora nestati klasne hegemonije i borbe za individualnu egzistenciju«. Ta dva uvjeta Engels zbija u jedan jer u perspektivi slijeda društvenih uređenja nekoliko desetljeća ne znači puno. Generacije koje nose revoluciju na svojim plećima zamišljaju stvari drukčije. Točno je da borba svih protiv svih nastaje iz kapitalističke anarhije. Ali podruštvljenje sredstava za proizvodnju ne okončava automatski »borbu za individualnu egzistenciju«. To je upravo bit pitanja!
Socijalistička država izgrađena na temeljima razvijenog kapitalizma ne bi mogla, čak ni u Americi, davati svakom sve što mu treba i bila bi prema tome prisiljena svakog poticati na što veću proizvodnost. U takvim uvjetima njoj naravno pripada funkcija stimulatora, i ona se mora, uz stanovite izmjene i ublažavanja, poslužiti metodama nagrađivanja rada koje je razradio kapitalizam. Upravo u tom smislu Marx je 1875. napisao da je »buržoasko pravo... neizbježivo u prvom razdoblju komunističkog društva, i to u obliku koji poprima rađajući se iz kapitalističkog društva nakon dugih porođajnih bolova. Pravo se nikad ne može izdići iznad ekonomskog sustava i kulturnog razvoja uvjetovana tim sustavom«.
Komentirajući te važne retke Lenjin dodaje: »Buržoasko pravo o raspodjeli potrošnih proizvoda nužno pretpostavlja postojanje buržoaske države jer pravo nije ništa bez aparata prisile koji nameće svoje norme. Čini se da se buržoasko pravo stanovito vrijeme održava u komunizmu i da se čak održava buržoaska država bez buržoazije!« Taj važan zaključak, koji današnji sovjetski teoretičari potpuno ignoriraju, od bitne je važnosti za shvaćanje današnje sovjetske države, ili točnije rečeno za prvu približnu ocjenu u tom smislu. Država koja sebi postavlja zadaću socijalističkog preobražaja društva, a koja mora prisilom braniti nejednakost, tj. povlastice manjine, ostaje u stanovitoj mjeri »buržoaska«, iako bez buržoazije. Te riječi ne sadrže ni pohvalu ni pokudu nego samo stvari nazivaju pravim imenom.
Buržoaske norme koje ubrzavaju porast materijalne moći moraju poslužiti socijalističkim ciljevima. Ali, država s time odmah dobiva dvostruki značaj: socijalistički po tome što brani kolektivno vlasništvo nad proizvodnim sredstvima, kapitalistički po tome što raspodjelu dobara obavlja prema kapitalističkim vrijednosnim mjerilima sa svim posljedicama koje odatle proistječu. Tako protu- slovna definicija možda će osupnuti dogmatike i skolastike. Mi im možemo samo izraziti naše žaljenje.
Konačan izgled radničke države određuje promjena odnosa između njezinih buržoaskih i socijalističkih tendencija. Pobjeda socijalističkih tendencija treba značiti nepovratno ukidanje žandara, ili drugim riječima razgrađivanje države u društvu koje samo sobom upravlja. Već je to dostatno da se shvati ikoliko je važan problem sovjetske birokracije kao pojave i simptoma.
Upravo zato što čitavom svojom intelektualnom formacijom daje Marxovoj misli najpuniji oblik, Lenjin, je uspio otkriti izvor budućih teškoća, uključivši i vlastite, iako nije imao vremena svoju analizu razraditi dokraja. »Buržoaska država bez buržoazije« pokazala se nespojivom s pravom sovjetskom demokracijom. Dvojnost funkcije države morala se očitovati i u njezinoj strukturi. Praksa je pokazala ono što teorija nije umjela dovoljno jasno predvidjeti: dok »država naoružanih radnika« potpuno odgovara svojim ciljevima kad je riječ o obrani društvenog vlasništva od kontrarevolucije, stvar je potpuno drukčija kad je riječ o rješavanju nejednakosti u potrošnji. Oni koji su lišeni vlasništva, nisu skloni stvarati drugima povlastice, a još manje braniti ih. Većina se ne želi brinuti za povlastice manjine. Da bi branila »buržoasko pravo«, država je prisiljena stvoriti organ »buržoaskog« tipa, ukratko opet vratiti žandare, iako će im navući drugu odoru.
Ovim smo načinili prvi korak u spoznaji temeljne suprotnosti između boljševičkog programa i sovjetske zbilje. Ako država, umjesto da odumire, postaje sve despotskija, ako se opunomoćenici radničke klase birokratiziraju, a birokracija izdiže iznad obnovljena društva, to se ne događa zbog nekih sporednih razloga kao što je ostatak psihološkog naslijeđa prošlosti i slično, nego zbog prijeke nužde da se stvori i održi povlaštena manjina sve dok nije moguće ostvariti pravu jednakost.
Birokratske tendencije koje guše radnički pokret, očitovat će se svugdje nakon proleterske revolucije. Ali, očito je da će se taj »zakon« očitovati bezobzirnije i otvorenije što je društvo, rođeno iz revolucije, siromašnije i da će birokracija poprimiti brutalnije oblike i opasnije ugroziti socijalistički razvoj. Nisu to nemoćni ostaci nekad vladajućih klasa koji, kako tvrdi Staljinova policijska doktrina, sprečavaju ne samo odumiranje sovjetske države, nego čak i oslobođenje od nametničke birokracije, nego su to neusporedivo snažniji čimbenici kao što su materijalno siromaštvo, pomanjkanje opće kulture i vladavina »buržoaskog prava« koja iz toga prirodno proizlazi i najosjetljivije se očituje na polju koje se najizravnije i najživotnije tiče svakog čovjeka, a to je individualni opstanak.
Dvije godine prije Komunističkog manifesta mladi je Marx napisao ovo: »Razvoj proizvodnih snaga praktično je prvi i nužni uvjet (komunizma) osim ostalog i zato što bi bez njega došlo do socijalizacije neimaštine koja bi ponovno razbuktala borbu za nužni minimum i oživjela svu onu staru zbrku...« Tu misao Marx nije nigdje razvio, a to nije slučajno: on nije predviđao pobjedu revolucije u jednoj zaostaloj zemlji. Ni Lenjin se nije na tome zaustavio, a ni to nije bez razloga: on nije predviđao tako dugotrajnu izolaciju sovjetske države. Međutim, taj tekst koji je kod Marxa samo apstraktna pretpostavka, dijalektički argument, daje nam jedini teoretski ključ za razumijevanje zbiljskih teškoća i nevolja sovjetskog uređenja. U zemlji povijesne bijede pogoršane pustošenjima imperijalističkog rata »borba za individualnu egzistenciju« ne samo što nije nestala nakon obaranja buržoazije i ne samo što se nije ublažila u godinama što su slijedile, nego je čak na trenutke postajala tako okrutna kao nikada dosad. Treba li podsjetiti kako su u nekim krajevima dva puta zabilježene pojave ljudožderstva?
Razmak koji dijeli Rusiju od Zapada može se istom danas točno izmjeriti. SSSR-u bi u najpovoljnijim uvjetima, tj. bez unutarnjih trzavica i vanjskih katastrofa, bila potrebna desetljeća da potpuno usvoji ekonomske i odgojne tečevine koje su prvenci kapitalističke civilizacije dobili kao plod stoljeća. Primjena socijalističkih metoda u predsocijalističkim zadaćama danas je temelj ekonomskog i kulturnog rada u SSSR-u.
Točno je da SSSR svojim proizvodnim snagama nadilazi zemlje koje su u Marxovo vrijeme bile najrazvijenije. Ali u povijesnoj utakmici dvaju sistema nisu toliko bitni apsolutni koliko relativni stupnjevi. Prvo, danas se sovjetsika privreda suočava s Hitlerovim, Baldwinovim i Rosseveltovim, a ne više s Bismarckovim, Palmerstonovim i Lincolnovim kapitalizmom. Drugo, s rastom svjetske tehnike (bitno se mijenja raspon čovjekovih potreba: Marxovi suvremenici nisu poznavali ni automobil, ni radio, ni avion. U naše vrijeme socijalističko se društvo ne može zamisliti bez slobodnog korištenja tih dostignuća. »Niži stadij komunizma«, da se poslužimo Marxovim riječima, počinje u stupnju kojem se razvijeni kapitalizam najviše približio. Međutim, zbiljski sadržaj programa petoljetki sovjetskih republika sastoji se u tome da se »dostignu Europa i Amerika«. Da se izgradi mreža asfaltnih cesta i autocesta na ogromnim prostranstvima SSSR-a potrebno je puno više vremena i sredstava nego što to traži uvoz već gotovih tvornica automobila iz Amerike, pa čak i usvajanje njihove tehnike. Koliko će vremena trebati da se svakom građaninu omogući korištenje automobila u svim smjerovima, a da pri tom ae nailazi na teškoće ,u opskrbi gorivom? U neciviliziranom društvu pješak i konjanik predstavljali su dvije klase. Automobil na sličan način dijeli društvo. Sve dok skromni »ford« bude povlastica manjine, održat će se svi odnosi i sve navike svojstvene buržoaskom društvu. S njima će se održati država kao čuvar nejednakosti.
Polazeći isključivo od marksističke teorije o diktaturi proletarijata, Lenjin ni u svom kapitalnom djelu (Država i revolucija), ni u programu Partije nije mogao o problemu naravi države izvesti sve dedukcije što ih nužno nameće zaostalo stanje zemlje i njezina izolacija. Objašnjavajući bujanje birokracije upravljačkim neiskustvom i teškoćama prouzročenim ratom, program Partije predviđa isključivo političke mjere za svladavanje »birokratskih deformacija«: izbornost i opoziv svih punomoćnika u svako vrijeme, ukidanje materijalnih povlastica i aktivna kontrola masa. Bude li se išlo takvim putem — mislili su — funkcionar će prestati biti upravljač i postat će obični tehnički činovnik, uz to i privremen, a država će se pomalo i neosjetno povlačiti s pozornice zbivanja.
Ta očigledno nedostatna procjena budućih teškoća objašnjava se time što se program potpuno, bez ikakvih ograničenja, temeljio na međunarodnoj perspektivi. »Oktobarska revolucija ostvarila je u Rusiji diktaturu proletarijata... Započela je era sveopće proleterske komunističke revolucije.« Tim riječima počinje program. Piscima tog dokumenta nije bila jedina svrha izgradnja »socijalizma samo u jednoj zemlji« — ta misao nije nikome padala na um, a Staljinu najmanje. Nisu se pitali kakav će značaj poprimiti sovjetska država ako dvadesetak godina bude morala sama ostvarivati privredne i kulturne zadaće koje je kapitalizam već odavno riješio.
Međutim, poratna revolucionarna kriza nije dovela do pobjede socijalizma u Europi. Buržoaziju je spasila socijaldemokracija. Razdoblje za koje su Lenjin i njegovi suborci držali da će biti kratak »predah« pretvorilo se u pravu povijesnu epohu. Protuslovna društvena struktura SSSR-a i ultrabirokratska narav sovjetske države neposredne su posljedice te posebne, nepredviđene povijesne »teškoće« koja je istodobno dovela kapitalističke zemlje do fašizma ili do predfašističke reakcije.
Dok je u početku nastojanjima da se stvori država oslobođena birokratizma stajalo na putu, prije svega, neiskustvo masa u samoupravljanju, pomanjkanje kvalificiranih radnika odanih socijalizmu itd. kasnije su se ispriječile i teškoće druge naravi. Svođenje države na obavljanje funkcija »popisivanja stanovništva i kontrole«, uz postepeno ali stalno slabljenje njezinih funkcija prisile, zahtijevalo je stanovito blagostanje. A tog nužnog uvjeta nije bilo.
Pomoć sa Zapada nije dolazila. Vlast demokratskih sovjeta pokazala se ozbiljnom smetnjom kad je trebalo favorizirati povlaštene skupine koje su bile najpotrebnije u obrani, industriji, tehnici i znanosti. Stvorila se moćna kasta stručnjaka za raspodjelu, koja je sve viša jačala zahvaljujući operaciji koja je sve prije nego socijalistička, a sastoji se u tome da uzmeš od desetorice da bi dao jednome.
Kako je i zašto moguće da su izvanredni privredni uspjesi postignuti u posljednje vrijeme još više produbili nejednakost, umjesto da je ublaže, i ojačali birokraciju koja je od »deformacije« prerasla u vladajući sustav? Prije nego što pokušamo odgovoriti na to pitanje, čujmo što najmjerodavniji šefovi sovjetske birokracije kažu o svom režimu.
Pobjedu socijalizma nekoliko su puta najavljivali u SSSR-u, a na osobito kategoričan način nakon »likvidacije kulaka kao klase«. 30. siječnja 1931, komentirajući jedan Staljinov govor, Pravda je pisala: »Drugi petogodišnji plan odstranit će posljednje ostatke kapitalističkih elemenata iz naše privrede« (potcrtao pisac). Ako polazimo s tog stajališta i država bi istodobno morala nepovratno nestati jer ondje gdje su likvidirani»posljednji ostaci« kapitalizma država nema što raditi. »Vlast sovjeta — kaže se u toj točki u programu boljševičke partije — javno priznanje da svaka država ima nužno klasni značaj sve dok potpuno ne iščezne podjela društva na klase, a s njom i svaki državni autoritet.« Ali čim su neoprezni moskovski teoretičari pokušali iz likvidacije »posljednjih ostataka kapitalizma« — što oni prihvaćaju kao gotovu činjenicu — izvesti zaključak o odumiranju države, birokracija je njihove teorije proglasila »kontrarevolucionarnim.«
Gdje je dakle teoretska zabluda birokracije: u glavnoj pretpostavci ili u dedukciji? U jednoj i drugoj. Opozicija je na prve izjave o potpunoj pobjedi odgovorila upozorenjem da se takve tvrdnje ne mogu ograničiti isključivo na pravno društvene odnose koji su uz to još u suprotnosti, a u poljoprivredi čak i nesazrjeli, ako se pri tom zapostavi glavni kriterij, tj. postignuti stupanj proizvodnosti rada. I pravni oblici imaju društveni sadržaj koji se duboko mijenja prema stupnju tehničkog razvoja: »Pravo se nikad ne može izdići iznad ekonomskog sustava i kulturnog razvoja uvjetovana tim sustavom« (Marx). Sovjetski oblici vlasništva koji bi se temeljili na najnovijim tekovinama američke tehnike i koji bi obuhvatili sve privredne grane, bili bi već prvi stadij socijalizma. Međutim, s obzirom na nisku proizvodnost sovjetski oblici znače tek prelazni sistem o čijoj sudbini povijest još nije dala konačan sud.
»Zar nije nevjerojatno — pisao sam u ožujku 1932 — u zemlji vlada neprestana nestašica robe, opskrba je vrlo neredovita, a službena proročišta objavljuju kako je zemlja već ušla u socijalističko razdoblje? Može li se socijalizam pore kompromitirati?« Karl Radek, jedan od uvaženih publicista sovjetski rukovodećih krugova, odgovorio je na tu zamjerku u posebnom broju Berliner Tageblatta posvećenom SSSR-u (svibanj 1932) riječima koje zaslužuju biti sačuvane za potomstvo: »Mlijeko je proizvod krave a ne socijalizma, pa ako je netko pomiješao socilalizam s predođžbom o zemlji u kojoj teče med i mlijeko, taj doista nije kadar shvatiti da jedna zemlja može doseći viši stupanj razvoja a da zato materijalni položaj mnoštva ne mora biti trenutačno poboljšan.« To je napisano u trenutku kad je u zemlji vladao strahovit glad.
Socijalizam je sistem planske proizvodnje kojoj je svrha najbolje zadovoljenje ljudskih potreba. Ako to nije, ne zaslužuje naziv socijalizma. Ako su krave proglašene društvenim vlasništvom, no ako ih uz to ima premalo ili su im vimena pre» sušila, zbog nestašice mlijeka započet će sukobi između grada i sela, kolhoza i inokosnih poljoprivrednika, između raznih slojeva proletarijata, između birokracije i radništva kao cjeline. Upravo zato što su krave bile podruštvljene, seljaci su ih masovno klali. A društveni odnosi, nastali zbog nestašice, mogu sa svoje strane prouzročiti povratak na »svu onu stara zbrku«. To je bio odgovor na Radekove riječi.
U rezoluciji od 20. kolovoza 1935. VII kongres Kominterne svečano potvrđuje da su »konačna i trajna pobjeda socijalizma te svestrano učvršćenje države diktature proletarijata« u SSSR-u rezultat uspjeha nacionalizirane industrije, uklanjanja kapitalističkih elemenata i likvidacije kulaka kao klase. Unatoč svom kategoričnom obliku, tvrdnja Kominterne duboko je u sebi protuslovna: ako je socijalizam »konačno i trajno« pobijedio, ne samo kao načelo nego kao živa društvena organizacija, tada je novo »učvršćenje« diktature očigledna besmislica. I obratno, ako učvršćenje diktature odgovara zbiljskim potrebama sistema, onda smo još daleko od pobjede socijalizma. Svaki trijezan, a kamoli marksistički političar shvatit će da već sama potreba za »učvršćenjem« diktature, tj. državne prisile, nije dokaz pobjede besklasne društvene harmonije, nego naprotiv dokaz jačanja novih društvenih suprotnosti. Gdje im je izvor? U nestašici životnih sredstava koja je posljedica niske proizvodnosti rada.
Lenjin je jednom dao ovakvu definiciju socijalizma: »Vlast sovjeta plus elektrifikacija.« Ta epigramska definicija koja je svojom sažetošću odgovarala propagandističkim ciljevima, pretpostavljala je u svakom slučaju (kao najnižu polaznu točku kapitalistički stupanj elektrifikacije. Ali u SSSR-u još danas na jednog stanovnika dolazi tri puta manje električne energije nego u razvijenim kapitalističkim zemljama. S obzirom na činjenicu da je sovjete u međuvremenu potisnuo aparat neovisan o masama, Kominterni ne preostaje drugo nego izjaviti kako je socijalizam »vlast birokracije plus trećina kapitalističke elektrifikacije«. Takva će definicija biti fotografski točna, ali za socijalizam u njoj neće biti odveć mjesta.
U govoru što ga je u studenom 1935. održao stahanovcima, složivši se s empirijskim ciljevima konferencije, Staljin neočekivano dodaje: »Zašto socijalizam može i mora pobijediti, zašto će socijalizam nužno pobijediti kapitalistički sistem? Zato što može i mora ostvarivati... višu proizvodnost rada.« Opovrgavajući time ne samo rezoluciju Kominterne donijetu tri mjeseca ranije, nego i brojne vlastite izjave, Staljin taj put govori o »pobjedi« u budućnosti: socijalizam će pobijediti kapitalizam kad ga pretekne u proizvodnosti rada. Kako vidimo, s okolnostima se ne mijenjaju samo glagolska vremena nego i društveni kriteriji. Sovjetskom građaninu uistinu nije lako slijediti »opću liniju«.
I konačno, 1. ožujka 1936. u razgovoru s gospodinom Royem Howardom, Staljin daje novu definiciju sovjetskog uređenja: »Društvena organizacija što smo je stvorili može se nazvati sovjetskom, socijalističkom. Premda još nije potpuno dovršena, ona je u biti socijalistička organizacija društva.« U toj namjerno zbrkanoj definiciji ima protuslovnosti gotovo koliko i riječi. Društvena organizacija tu je oznančena kao »sovjetska, socijalistička«. Ali sovjeti su oblik države, a socijalizam je društveno uređenje. Sa stajališta koje nas zanima ti izrazi ne samo što nisu istovjetni nego su međusobno oprečni. Kad organizacija .postane socijalistička, sovjeti moraju nestati, baš kao što se uklanjaju skele kad je zdanje jednom dovršeno. Zato Staljin dodaje sitan ispravak: »Socijalizam nije potpuno dovršen.« što to znači »nije potpuno«? Treba li mu još 5 ili 75%? To nam nije rečeno, kao što nam nije kazano ni što bi trebalo razumijevati pod »biti« socijalističke organizacije društva. Jesu li to oblici vlasništva ili tehnika? Ta definicija već i Zbog same svoje nejasnoće znači stanovito povlačenje u usporedbi s mnogo kategoričkijim parolama iz 1931. i 1935. Još jedan takav korak, i morat će se priznati da korijen svake društvene organizacije tvore proizvodne snage, a da je sovjetski korijen još preslab za socijalističku biljku i za ljudsku sreću koja joj je najviši cilj.
Na prethodno poglavlje | Na sledeće poglavlje