Vladimir Ilič Lenjin
Država i revolucija
S Marxovim učenjem sada se zbiva ono što se često u historiji događalo s učenjima revolucionarnih mislilaca i vođa ugnjetenih klasa u njihovoj borbi za oslobođenje. Ugnjetačke klase neprekidno su progonile velike revolucionare, za njihova života dočekivale su njihova učenja s bijesnom zlobom, jarosnom mržnjom, najneskrupuloznijim lažima i klevetama. Poslije njihove smrti pokušavaju da ih pretvore u ništavne ikone, da ih, takoreći, kanoniziraju, da njihovom imenu dadu izvjesnu slavu, radi »utjehe« i zaglupljivanja ugnjetenih klasa, ujalovljujući sadržaj revolucionarnog učenja, tupeći njegovu revolucionarnu oštricu, vulgarizirajući ga. Na takovom »obrađivanju« marksizma okupljaju se sada buržoazija i oportunisti u radničkom pokretu. Zaboravljaju, brišu, unakazuju revolucionarnu stranu učenja, njegovu revolucionarnu dušu. Ističu na prvi plan, veličaju ono što je prihvatljivo ili što izgleda prihvatljivo za buržoaziju. Svi su socijal-šovinisti danas »marksisti«, šalu na stranu! I sve češće njemački buržoaski učenjaci dojučerašnji specijalisti za uništenje marksizma, govore o »nacionalno- njemačkom« Marxu, koji je, tobože, odgojio radničke organizacije, tako sjajno organizirane za vođenje pljačkaškog rata!
U takvoj situaciji, kada su nevjerojatno rasprostranjena unakazivanja marksizma, naša zadaća je prije svega u tome da uspostavimo pravo učenje Marxa o državi. Radi toga je potrebno navesti cijeli niz dugačkih citata iz vlastitih djela Marxa i Engelsa. Dugački citati, naravno, učinit će izlaganje glomaznim, niukoliko neće pridonijeti njegovoj popularnosti. Ali sasvim je nemoguće ne navesti ih. Sva, ili bar sva odlučujuća mjesta iz djela Marxa i Engelsa po pitanju države moraju obavezno biti navedena u što je moguće potpunijem obliku, kako bi čitalac mogao samostalno dobiti predodžbu o ukupnosti pogleda utemeljitelja naučnog socijalizma kao i o razvitku tih pogleda, a isto tako da bi unakazivanje njihovo od strane sada vladajućeg »kauckijanstva« bilo dokumentarno dokazano i očigledno pokazano.
Počet ćemo s najrasprostranjenijim djelom Fr. Engelsa: »Porijeklo porodice, privatnog vlasništva i države«, koje je, već kao šesto izdanje, izašlo 1894. u Stuttgartu. Morat ćemo prevoditi citate s njemačkog originala, zato što su ruski prijevodi, pored sve svoje mnogobrojnosti, većinom ili nepotpuni ili su rađeni krajnje nezadovoljavajuće.
»Država — kaže Engels rezimirajući svoju historijsku analizu — ni u kom slučaju ne predstavlja snagu koja je izvana nametnuta društvu. Isto tako, država nije ''stvarnost moralne ideje'', ''stvarnost razuma'', kao što tvrdi Hegel. Država je proizvod društva na određenom stupnju razvitka. Država je priznanje da se to društvo zaplelo u nerazrešivu protivurječnost sa samim sobom, da se ono rascijepilo u nepomirljive suprotnosti iz kojih je nemoćno da se oslobodi. A da te suprotnosti, klase sa suprotnim ekonomskim interesima, ne bi progutale jedna drugu i društvo u jalovoj borbi, bila je potrebna snaga koja prividno stoji nad društvom, snaga koja bi ublažavala sukobe, držala ih u granicama »poretka«. I ta snaga, proizašla iz društva, ali koja se stavlja iznad njega, koja se sve više otuđuje od njega, jest država« (str. 177.—178. šestog njemačkog izdanja).
Ovdje je sasvim jasno izražena osnovna ideja marksizma po pitanju o historijskoj ulozi i značenju države. Država je proizvod i izraz nepomirljivosti klasnih suprotnosti. Država nastaje tamo, tada i utoliko, gdje, kada i ukoliko klasne suprotnosti objektivno ne mogu biti izmirene. I obrnuto: postojanje države dokazuje da su klasne suprotnosti nepomirljive.
Upravo od ove najvažnije i osnovne točke počinje unakazivanje marksizma, koje se vrši po dvjema glavnim linijama.
S jedne strane, buržoaski i naročito sitnoburžoaski ideolozi, koji su prisiljeni da pod pritiskom neospornih historijskih činjenica priznaju da država postoji samo ondje gdje postoje klasne suprotnosti i klasna borba, »začinjavaju« Marxa na taj način što po njima ispada da je država organ izmirenja klasa. Po Marxu, država ne bi mogla ni nastati ni održati se da je bilo moguće izmirenje klasa. Kod ćiftinskih i filistarskih profesora i publicista ispada — često uz blagonaklono pozivanje na Marxa! — da država baš izmiruje klase. Po Marxu, država je organ klasne vladavine, organ ugnjetavanja jedne klase od strane druge; ona je stvaranje »poretka« koji ozakonjuje i učvršćuje to ugnjetavanje, ublažujući sukobe klase. Po mišljenju sitnoburžoaskih političara, poredak i jest izmirenje klasa, a ne ugnjetavanje jedne klase od strane druge; ublažavati sukobe znači izmirivati, a ne ugnjetenim klasama oduzimati određena sredstva i metode borbe za obaranje ugnjetača.
Na primjer, svi eseri (socijalisti-revolucioneri) i menjševici u revoluciji 1917. godine, kada je pitanje o značenju i ulozi države bilo upravo postavljeno u svoj svojoj veličini, postavljeno praktički, kao pitanje neodložne akcije i to akcije masovnih razmjera, svi su se oni odmah i potpuno srozali na sitnoburžoasku teoriju »izmirenja« klasa pomoću »države«. Bezbrojne rezolucije i članci političara tih obiju partija skroz su prožeti tom ćiftinskom i filistarskom teorijom »izmirenja«. To da je država organ vladavine određene klase, koja se ne može izmiriti sa svojim antipodom (s klasom koja joj je suprotna), to sitnoburžoaska demokracija nikad nije u stanju da shvati. Odnos prema državi jest najočigledniji dokaz da naši eseri i menjševici uopće nisu socijalisti (što smo mi, boljševici, uvijek dokazivali), nego sitnoburžoaski demokrati s gotovo socijalističkom frazeologijom.
S druge strane, »kauckijansko« izopačavanje marksizma mnogo je tananije. »Teoretski« se ne poriče ni to da je država organ klasne vladavine, ni to da su klasne suprotnosti nepomirljive. Ali se gubi iz vida ili se zabašuruje ovo: ako je država proizvod nepomirljivosti klasnih suprotnosti, ako je ona snaga koja stoji nad društvom i »sve se više i više otuđuje od društva«, onda je jasno da je oslobođenje ugnjetene klase nemoguće ne samo bez nasilne revolucije, nego i bez uništenja onog aparata državne vlasti koji je stvorila vladajuća klasa i u kome je utjelovljeno to »otuđivanje«. Ovakav zaključak, teoretski jasan sam po sebi, Marx je, kao što ćemo vidjeti kasnije, na osnovi konkretno-historijske analize zadaća revolucije i izvukao s potpunom određenošću. I upravo taj zaključak Kautsky je — »zaboravio« i izopačio, što ćemo pokazati podrobno u daljem izlaganju.
. U poređenju sa starom rodovskom organizacijom — nastavlja Engels — država se odlikuje, prvo, raspodjelom podanika prema. .teritoriju« ... Nama ta raspodjela izgleda »prirodna«, ali ona je iziskivala dugotrajnu borbu protiv stare organizacije prema rodovima i plemenima.
Druga osobina je —uspostavljanje javne vlasti, koja se više ne poklapa neposredno sa stanovništvom koje se samo organizira kao oružana snaga. Ta naročita javna vlast nužna je zato što je samoaktivna oružana organizacija stanovništva postala nemoguća otkako se društvo rascijepalo na klase ... Ta javna vlast i postoji u svakoj državi. Ona se sastoji ne samo iz oružanih ljudi nego i iz materijalnih dodataka: tamnica i prinudnih ustanova svake vrste, koje nije poznavalo rodovsko društvo...
Engels razvija pojam one »snage« koja se naziva državom, snage koja je proizašla iz društva, ali koja se stavlja iznad njega i koja se sve više i više otuđuje od njega. Iz čega se, prvenstveno, sastoji ta snaga? Iz naročitih odreda oružanih ljudi, koji imaju na raspoloženju tamnice i ostalo.
Mi imamo pravo da govorimo o naročitim odredima oružanih ljudi zato što se javna vlast, svojstvena svakoj državi, »ne poklapa neposredno« s oružanim stanovništvom, s njegovom »samoaktivnom oružanom organizacijom«.
Kao svi veliki revolucionarni mislioci, Engels nastoji da pažnju svijesnih radnika obrati upravo na ono što vladajućem filistarstvu izgleda najmanje vrijedno pažnje, najuobičajenije, posvećeno predrasudama koje su ne samo čvrste, nego, može se reći, okamenjene. Stajaća vojska i policija, to je glavno oruđe državne vlasti, ali — zar i može biti drukčije?
S gledišta ogromne većine Evropejaca kraja XIX. vijeka, kojima se obraćao Engels i koji nisu doživjeli ili izbliza promatrali nijednu veliku revoluciju, to i ne može biti drukčije. Njima je sasvim nepojmljivo šta je to »samoaktivna oružana organizacija stanovništva«? Na pitanje: zašto je nastala potreba za naročitim odredima oružanih ljudi (policija, stajaća vojska) koji stoje nad društvom i koji se otuđuju od društva, zapadnoevropski i ruski filistar sklon je da odgovori s nekoliko fraza uzajmljenih od Spencera ili od Mihajlovskog, pozivajući se na kompliciranje društvenog života, na diferencijaciju funkcija i t. sl.
Takvo pozivanje izgleda »naučno« i divno uspavljuje ćiftu, zabašurujući glavno i osnovno: rascjep društva na nepomirljivo neprijateljske klase.
Da nije bilo tog rascjepa, »samoaktivna oružana organizacija stanovništva« odlikovala bi se svojom kompliciranošću, visinom svoje tehnike i ostalim od primitivne organizacije majmunskog čopora s motkama, ili prvobitnih ljudi, ili ljudi rodovskog društva, ali takva organizacija bila bi moguća.
Ona je nemoguća zbog toga što je društvo civilizacije rascijepano na neprijateljske i usto nepomirljivo neprijateljske klase, čije bi »samoaktivno« oružanje dovelo do oružane borbe među njima. Stvara se država, stvara se naročita sila, naročiti odredi oružanih ljudi, i svaka revolucija, razbijajući državni aparat, očigledno nam pokazuje kako vladajuća klasa teži da obnovi naročite odrede oružanih ljudi koji služe njoj, kao što ugnjetena klasa teži da stvori novu organizaciju takve vrste, sposobnu da služi eksploatiranim, a ne eksploatatorima.
U navedenom razmatranju Engels teoretski postavlja ono isto pitanje koje praktički, očigledno i usto u razmjerima masovne akcije postavlja pred nas svaka velika revolucija, a to je pitanje o odnosu između »naročitih« odreda oružanih ljudi i »samoaktivne oružane organizacije stanovništva«. Vidjet ćemo kasnije kako se to pitanje konkretno ilustrira iskustvom evropskih i ruskih revolucija.
Ali vratimo se Engelsovom izlaganju.
On ukazuje da je ponekad, na primjer ponegdje u Sjevernoj Americi, ta javna vlast slaba (riječ je o rijetkom izuzetku za kapitalističko društvo i o onim dijelovima Sjeverne Amerike u njenom doimperijalističkom periodu gdje je prevladavao slobodni kolonist), ali, uopće govoreći, ona se pojačava:
... »Javna vlast pojačava se razmjerno zaoštravanju klasnih suprotnosti unutar države i razmjerno tome kako države koje se graniče postaju veće i naseljenije. Pogledajte samo današnju Evropu, u kojoj su klasna borba i konkurencija osvajanja podigle javnu vlast na takvu visinu da ona prijeti da proguta čitavo društvo, pa i samu državu«...
Ovo je pisano najkasnije početkom devedesetih godina prošlog vijeka. Posljednji Engelsov predgovor datiran je sa 16. juna 1891. Tada je zaokret k imperijalizmu — i u smislu potpune vladavine trustova, i u smislu svemoći najkrupnijih banaka, i u smislu grandiozne kolonijalne politike i t. d. — istom započinjao u Francuskoj, bio još slabiji u Sjevernoj Americi i Njemačkoj. Od tada je »konkurencija osvajanja« divovski koraknula naprijed, utoliko više što je zemljina kugla početkom drugog decenija XX. vijeka bila već definitivno podijeljena između tih »konkurentnih osvajača«, t. j. velikih razbojničkih država. Kopneno i pomorsko naoružanje otada je nevjerojatno poraslo, a pljačkaški rat od 1914.—1917. godine radi svjetskog gospodstva Engleske ili Njemačke, radi podjele plijena, približio je »gutanje« svih društvenih snaga od strane razbojničke državne vlasti potpunoj katastrofi.
Engels je još 1891. godine umio da ukazuje na »konkurenciju osvajanja« kao na jednu od najvažnijih karakteristika vanjske politike velikih sila, a nitkovi socijalšovinizma u 1914.—1917. godini, kada je upravo ta konkurencija, uveliko još pooštrena, dovela do imperijalističkog rata, prikrivaju obranu razbojničkih interesa »svoje« buržoazije frazama o »zaštiti domovine«, »obrani republike i revolucije« i t. sl.
Za izdržavanje naročite javne vlasti koja stoji nad društvom potrebni su porezi i državni dugovi.
... »Imajući javnu vlast i pravo ubiranja poreza — piše Engels — činovnici, kao organi društva, stoje iznad društva. Slobodno, dobrovoljno poštovanje koje je ukazivano organima rodovskog društva njima je nedovoljno, čak i kad bi ga mogli zadobiti« ... Stvaraju se posebni zakoni o svetosti i nepovredivosti činovnika. »Posljednji policijski služitelj ... ima više »autoriteta« nego svi organi rodovskog društva skupa, ali i najmoćniji knez ili najveći državnik i vojskovođa civilizaclje mogu pozavidjeti poglavici roda zbog neprinuđenog i neospornog poštovanja koje on uživa«.
Ovdje je postavljeno pitanje o povlašćenom položaju činovnika kao organa državne vlasti. Tu je glavno: šta je to što ih stavlja iznad društva? Vidjet ćemo kasnije kako je ovo teorijsko pitanje praktički rješavala Pariska komuna 1871. godine i kako ga je Kautsky reakcionarno zabašurivao 1912. godine.
... »Budući da je država nastala iz potrebe da se obuzdavaju suprotnosti klasa; kako je ona istovremeno nastala usred sukoba tih klasa, to je ona po pravilu država najjače, ekonomski vladajuće klase, koja pomoću države postaje i politički vladajućom klasom i na taj način dobiva nova sredstva za tlačenje i eksploataciju ugnjetene klase«... Ne samo što su antička i feudalna država bile organi eksploatacije robova i kmetova, nego je i »moderna predstavnička država oruđe eksploatacije najamnog rada od strane kapitala. Međutim, kao izuzetak nastupaju periodi kada klase koje se međusobno bore gotovo uravnotežuju svoje snage, i onda država za neko vrijeme dobiva izvjesnu samostalnost u odnosu na obje klase i prividno nastupa kao posrednik među njima« ... Takva je apsolutna monarhija XVII i XVIII vijeka, bonapartizam prvog i drugog carstva u Francuskoj, Bismarck u Njemačkoj.
Takva je — dodajemo mi — vlada Kerenskoga u republikanskoj Rusiji poslije prijelaza na proganjanje revolucionarnog proletarijata, u momentu kada su sovjeti
zbog rukovodstva sitnoburžoaskih demokrata, već nemoćni, a buržoazija još nedovoljno jaka da ih naprosto rastjera. .
U demokratskoj republici — nastavlja Engels — »bogatstvo se koristi svojom vlašću posredno, ali utoliko sigurnije«, i to, prvo pomoću »neposrednog podmićivanja činovnika« (Amerika), drugo, pomoću »saveza između vlade i burze« (Francuska i Amerika).
U naše vrijeme imperijalizam i vladavina banaka »razvili« su oba načina obrane i ostvarenja svemoći bogatstva u kojoj god demokratskoj republici do savršenstva. Kad, na primjer, u prvim mjesecima demokratske republike u Rusiji, može se reći u medenom mjesecu braka između »socijalista« esera i menjševika s buržoazijom, g. Paljčinski u koalicionoj vladi sabotira sve mjere za obuzdavanje kapitalista i njihovog maroderstva, njihovog pljačkanja državne blagajne pomoću vojnih liferacija, i kad g. Paljčinski, pošto je izašao iz vlade (u kojoj je, naravno, zamijenjen drugim, potpuno istim Paljčinskim), biva od kapitalista »nagrađen« mjestašcem s plaćom od 120.000 rubalja godišnje — šta je ovo? Neposredno ili posredno podmićivanje? Savez vlade s trustovima ili »samo« prijateljski odnosi? Kakvu ulogu tu igraju Černovi i Cereteli, Avksentjevi i Skobeljevi? — Da li su oni »neposredni« ili samo posredni saveznici milionera koji kradu državnu blagajnu?
Svemoć »bogatstva« sigurnija je u demokratskoj republici zato što ona ne zavisi od rđave političke ljušture kapitalizma. Demokratska republika je najbolja moguća politička ljuštura kapitalizma. Zbog toga kapital, zavladavši (preko Paljčinskih, Černova, Ceretelija i Ko.) tom najboljom ljušturom, zasniva svoju vlast tako solidno, tako sigurno, da nikakva smjena ni ličnosti, ni ustanova, ni partija buržoaske demokratske republike ne potresa tu vlast.
Treba još podvući da Engels potpuno nedvosmisleno naziva opće pravo glasa oruđem vladavine buržoazije. Opće pravo glasa, kaže on, očevidno uzimajući u obzir dugo iskustvo njemačke socijal-demokracije, jest
»mjerilo zrelosti radničke klase. Ono nije moglo i ne može nikada dati više u sadašnjoj državi«.
Sitnoburžoaski demokrati, kao što su naši eseri i menjševici, a također njihova rođena braća, svi socijal-šovinisti i oportunisti Zapadne Evrope očekuju upravo »više« od općeg prava glasa. Oni sami vjeruju i sugeriraju narodu lažno shvaćanje po kome opće pravo glasa »u današnjoj državi« može doista da izrazi volju većine trudbenika i da osigura njeno provođenje u život.
Mi ovdje možemo samo zabilježiti to lažno shvaćanje, samo ukazati na to da se ta savršeno jasna, točna, konkretna Engelsova izjava unakazuje na svakom koraku u propagandi i agitaciji »službenih« (t. j. oportunističkih) socijalističkih partija. Podrobna analiza sve lažnosti tog shvaćanja, koje Engels ovdje odbacuje, bit će dana u našem daljnjem izlaganju Marxovih i Engelsovih pogleda na »današnju« državu.
Opći rezime svojih pogleda Engels daje u svom najpopularnijem djelu slijedećim riječima:
»Dakle, država ne postoji od pamtivijeka. Bilo je društava koja su lijepo mogla i bez nje, koja nisu imala ni pojma o državi i državnoj vlasti. Na određenom stupnju ekonomskog razvitka, koji je bio nužno povezan s cijepanjem društva na klase, država je zbog toga cijepanja postala nužnošću. Mi se sad brzim koracima približavamo takvom stupnju razvitka proizvodnje na kome postojanje tih klasa ne samo što je prestalo da bude nužnošću, nego postaje direktnom smetnjom za razvitak proizvodnje. Klase će isto onako neizbježno iščeznuti, kao što su u prošlosti neizbježno nastale. Sa iščezavanjem klasa iščeznut će neizbježno i država. Društvo koje će organizirati proizvodnju na nov način, na temelju slobodne i ravnopravne asocijacije proizvođača, poslat će svu državnu mašinu tamo gdje će joj tada i biti pravo mjesto: u muzej starina, pored preslice i bronzane sjekire.«
Ovaj citat ne sreta se često u propagandističkoj i agitacionoj literaturi savremene socijal-demokracije. Ali čak i onda kad se na njega naiđe, njega većinom navode reda radi, kao klanjanje pred ikonom, t. j. službeno se odaje poštovanje Engelsu, ali bez ikakvog pokušaja da se zamisli nad tim kakav širok i dubok zamah revolucije pretpostavlja to »slanje sve državne mašine u muzej starina«. Većinom se ne vidi čak ni shvaćanje onoga što Engels naziva državnom mašinom.
Engelsove riječi o »izumiranju« države uživaju tako široku popularnost, tako se često navode, tako reljefno pokazuju u čemu je smisao običnog falsificiranja marksizma u oportunizam, da je potrebno zadržati se na njima podrobno. Navest čemo cijelo izlaganje iz koga su uzete:
»Proletarijat uzima državnu vlast i pretvara sredstva za proizvodnju prije svega u državno vlasništvo. Ali samim tim on uništava samog sebe kao proletarijat, samim tim on uništava sve klasne razlike i klasne suprotnosti, a time i državu. Dosadašnjem društvu, koje se kreće u klasnim suprotnostima, potrebna je država, to jest organizacija eksploatatorske klase radi održavanja njenih vanjskih uslova proizvodnje, što znači u prvom redu radi nasilnog održavanja eskploatirane klase u uslovima potlačenosti (ropstvo, kmetstvo, najamni rad) koji su dani postojećim načinom proizvodnje. Država je bila službeni predstavnik cijelog društva, njegovo oličenje u vidljivoj korporaciji, ali ona je bila to samo utoliko, ukoliko je bila država one klase koja je za svoje vrijeme sama predstavljala cijelo društvo: u antičko doba ona je bila država vlasnika robova, u srednjem vijeku — feudalnog plemstva, u naše vrijeme —buržoazije. Kada država najzad doista postane predstavnik cijelog društva, onda ona samu sebe čini izlišnom. Čim više ne bude ni jedne društvene klase koju treba ugnjetavati, čim bude uklonjena borba za individualni opstanak, uslovljena klasnom vladavinom i dosadašnjom anarhijom u proizvodnji, kao i sukobi i ekscesi koji iz te borbe proistječu, tada više ne će imati tko da bude ugnjetavan, radi čega je i bila potrebna naročita sila za ugnjetavanje — država. Prvi akt u kome država nastupa kao istinski predstavnik cijelog društva — uzimanje u svoje ruke, u ime društva, sredstva za proizvodnju — istovremeno je njen posljednji samostalan akt kao države. Miješanje državne vlasti u društvene odnose postajat će izlišnim u jednoj oblasti za drugom i prestat će samo od sebe. Mjesto vlade nad osobama dolazi upravljanje stvarima i rukovođenje procesima proizvodnje. Država se ne »ukida«, ona odumire. Na osnovu ovoga treba ocjenjivati frazu o »slobodnoj narodnoj državi«, frazu koja je imala privremeno opravdanje s gledišta agitacije, ali koja je naučno neodrživa. Isto tako na osnovu ovoga treba ocjenjivati zahtjev takozvanih anarhista da se država ukine od danas do sutra.« (»Anti-Duhring«, »Prevrat u nauci izvršen od gospodina Eugena Duhringa«, str. 302. —303. po trećem njem. izd.)
Može se reći, ne bojeći se da ćemo pogriješiti, da je iz ovog Engelsovog razmatranja, vanredno bogatog mislima, u današnjim socijalističkim partijama ostalo kao stvarna tekovina socijalističke misli samo to, da, po Marxu, država
»izumire«, za razliku od anarhističkog učenja o »ukidanju« države. Tako okljaštriti marksizam znači svesti ga na oportunizam, jer kod ovakvog »tumačenja« ostaje samo maglovita predodžba o polaganom, ravnomjernom, postepenom mijenjanju, o odsustvu skokova i bura, o odsustvu revolucije. »Izumiranje« države u običnom, općerasprostranjenom, masovnom, ako se može tako reći, shvaćanju znači, nesumnjivo, zabašurivanje, ako ne i odricanje revolucije.
Međutim, takvo »tumačenje« jest najgrublje, samo buržoaziji korisno unakazivanje marksizma, teoretski zasnovano na zaboravljanju najvažnijih okolnosti i misli, izloženih na primjer u Engelsovom »rezimirajućem« razmatranju, koje smo naveli u cjelini.
Prvo. U samom početku tog razmatranja Engels kaže da proletarijat, uzimajući državnu vlast, »samim tim uništava državu kao državu«. Sta to znači, o tome »nije uobičajeno« misliti. Ovo se obično ili potpuno ignorira, ili se smatra kao nekom Engelsovom »hegelijanskom« »slabošću«. Ustvari, u ovim riječima kratko je izloženo iskustvo jedne od najvećih proleterskih revolucija, iskustvo Pariske komune 1871. godine, o čemu ćemo mi podrobnije govoriti kad na to dođe red. Ustvari, Engels ovdje govori o »uništenju« države buržoazije od strane proleterske revolucije, dok se riječi o izumiranju odnose na ostatke proleterske državnosti poslije socijalističke revolucije. Buržoaska država, po Engelsu, ne »izumire«, nego nju »u n i š t a v a« proletarijat u revoluciji. Izumire, poslije te revolucije, proleterska država ili poludržava.
Drugo. Država je »naročita sila za ugnjetavanje«. Ta Engelsova sjajna i u najvećoj mjeri duboka definicija dana je ovdje potpuno jasno. A iz nje proistječe da »naročita sila za ugnjetavanje« proletarijata od strane buržoazije, miliona trudbenika od strane šačice bogataša, mora biti zamijenjena »naročitom silom za ugnjetavanje« buržoazije od strane proletarijata (diktatura proletarijata). U tome se i sastoji »uništenje države kao države«. U tome se i sastoji »akt« uzimanja u svoje ruke, u ime društva, sredstava za proizvodnju. I očevidno je samo po sebi da se takva smjena jedne (buržoaske) »naročite sile« drugom (proleterskom) »naročitom silom« ne može nikako izvršiti u formi »izumiranja«.
Treće. O »izumiranju«, i čak još reljefnije i slikovitije o »uspavljivanju«, Engels govori potpuno jasno i određeno u odnosu na epohu p o s li j e »uzimanja sredstava za proizvodnju u ruke države u ime cijelog društva«, t. j. poslije socijalističke revolucije. Mi svi znamo da je politička forma »države« u to vrijeme najpunija demokracija. Ali ni jednom od oportunista, koji bestidno unakazuju marksizam, ne pada na pamet da se prema tome ovdje, kod Engelsa, radi o »uspavljivanju« i »izumiranju« demokracije. Ovo na prvi pogled izgleda veoma čudnovato. Ali »nerazumljivo« je samo za onoga tko se nije zamislio nad tim da je demokracija također država, i da će, prema tome, iščeznuti i demokracija, čim iščezne država. Buržoasku državu može »uništiti« samo revolucija. Država uopće, t. j. najpunija demokracija, može samo »izumrijeti«.
Četvrto. Davši svoju čuvenu postavku: »država izumire«, Engels odmah konkretno objašnjava da je ta postavka uperena i protiv oportunista i protiv anarhista. Pritom, kod Engelsa je na prvom mjestu onaj zaključak iz postavke o »izumiranju države« koji je uperen protiv oportunista.
Moglo bi se kladiti, da od 10.000 ljudi koji su čitali ili čuli o »izumiranju« države, 9.990 sasvim ne znaju ili se ne sjećaju da Engels svoje zaključke iz te postavke nije upravljao samo protiv anarhista. A od ostalih deset ljudi, devet sigurno ne znaju šta je to »slobodna narodna država« i zašto je u napadu na tu parolu sadržan napad na oportuniste. Tako se piše historija! Tako se vrši neprimjetno falsificiranje velikog revolucionarnog učenja i pretvaranje njegovo u vladajuće filistarstvo. Zaključak protiv anarhista ponavljao se hiljadu i hiljadu puta, banalizirao se, nabijao se u glave u najuproštenijoj formi, dobio je čvrstinu predrasude. A zaključak protiv oportunista su zabašurili i »zaboravili«!
»Slobodna narodna država« bila je sedamdesetih godina programatski zahtjev i obična parola njemačkih socijal-demokrata. U toj paroli nema nikakvog političkog sadržaja, osim malograđanski kitnjastog opisa demokracije. Ukoliko se u njoj legalno aludiralo na demokratsku republiku, utoliko je Engels bio spreman da s gledišta agitacije »privremeno« »opravda« tu parolu. Ali ta parola bila je oportunistička, jer je izražavala ne samo uljepšavanje buržoaske demokracije, nego i nerazumijevanje socijalističke kritike svake države uopće. Mi smo za demokratsku republiku kao za proletarijat najbolju formu države u kapitalizmu, ali mi ne smijemo zaboravljati da je najamno ropstvo udes naroda i u najdemokratskijoj buržoaskoj republici. Dalje, svaka država jest »naročita sila za ugnjetavanje« ugnjetene klase. Zbog toga je svaka država neslobodna i nenarodna. Marx i Engels više puta su objašnjavali ovo svojim partijskim drugovima sedamdesetih godina prošlog vijeka.
Peto. U tom istom Engelsovom djelu, iz koga se svi sjećaju postavke o izumiranju države, nalazi se i razmatranje o značenju nasilne revolucije. Historijska ocjena njene uloge pretvara se kod Engelsa u pravi panegirik nasilnoj revoluciji. Toga se »nitko ne sjeća«, o značenju tih misli nije uobičajeno govoriti, pa čak ni misliti u današnjim socijalističkim partijama, a u svakodnevnoj propagandi i agitaciji u masama te misli ne igraju nikakvu ulogu. Međutim, one su sa »izumiranjem« države nerazdvojno povezane u jednu skladnu cjelinu.
Evo tog Engelsovog razmatranja:
... »A da nasilje igra u historiji i drugu ulogu (osim satanske sile), i to revolucionarnu ulogu, da je ono, po Marxovim riječima, babica svakog starog društva kada je ono bremenito novim, da je nasilje ono oruđe pomoću koga društveno kretanje probija sebi put i lomi okamenjene, preživjele političke forme — o svemu tome nema ni riječi kod gospodina Duhringa. Samo s uzdasima i stenjanjem on dopušta mogućnost da će za obaranje eksploatatorske privrede biti možda potrebno — zamislite, nažalost i nasilje, jer svaka primjena nasilja, tobože, demoralizira onog koji ga primjenjuje. I to se govori bez obzira na onaj visoki moralni i idejni polet koji prati svaku pobjedonosnu revoluciju! I to se govori u Njemačkoj, u kojoj bi nasilan sukob, koji može biti i nametnut narodu, imao bar tu prednost što bi iz nacionalne svijesti izagnao duh sluganstva koji je u nju pronikao uslijed poniženja Tridesetgodišnjeg rata. I taj bezbojni, sparušeni, senilni popovski način mišljenja smije netko da nameće najrevolucionarnijoj partiji koju poznaje historija?« (str. 193., po trećem njcm. izd., kraj glave 4. II. odjeljka).
Kako je moguće sjediniti u jednom učenju taj panegirik nasilnoj revoluciji, koji je Engels uporno iznosio pred njemačke socijal-demokrate od 1878. do 1894. godine, t. j. sve do svoje smrti, s teorijom o »izumiranju« države?
Obično se jedno i drugo sjedinjuje eklektički, putem bezidejnog ili sofističkog čupanja, proizvoljno (lli da se ugodi vlastodršcima) čas jednog, čas drugoga razmatranja, pri čemu se u devedeset i devet slučajeva od sto, ako ne i češće, na prvi plan ističe baš »izumiranje«. Dijalektika se zamjenjuje eklekticizmom: to je najobičnija, najrasprostranjenija pojava u službenoj socijal-demokratskoj literaturi današnjice u odnosu na marksizam. Takva zamjena, doduše, nije novost; možemo je vidjeti čak u historiji klasične grčke fiiozofije. Prilikom faisificiranja marksizma u oportunizam, falsificiranje dijalektike u eklekticizam najlakše obmanjuje mase, daje prividno zadovoljenje, tobože uzima u obzir sve strane procesa, sve tendencije razvitka, sve protivurječne utjecaje i t. d., a ustvari ne daje nikakvo cjelovito i revolucionarno shvatanje procesa društvenog razvitka.
Već smo prije govorili, a u daljem izlaganju pokazat ćemo podrobnije, da se Marxovo i Engelsovo učenje o neizbježnosti nasilne revolucije odnosi na buržoasku državu. Ona ne može biti smijenjena državom proleterskom (diktaturom proletarijata) putem »izumiranja«, nego samo, po pravilu, nasilnom revolucijom. Panegirik koji joj je ispjevao Engels i koji potpuno odgovara mnogim Marx-ovim izjavama — (sjetimo se kraja »Bijede filozofije« i »Komunističkog manifesta« s ponosnom, otvorenom izjavom o neizbježnosti nasilne revolucije; sjetimo se kritike Gotskog pograma 1875. godine, gotovo 30 godina kasnije, u kojoj Marx nepoštedno bičuje oportunizam tog programa) — taj panegirik nikako nije neki »zanos«, nikako nije deklamacija ili polemički ispad. Potreba da se mase sistematski odgajaju u takvom i baš takvom gledanju na nasilnu revoluciju leži u osnovi cijelog učenja Marxa i Engelsa. Izdaja njihova učenja od strane sada vladajućih struja socijalšovinizma i kauckijanstva naročito reljefno se izražava u tome što i jedni i drugi zaboravljaju takvu, propagandu, takvu agitaciju.
Smjena buržoaske države proleterskom nemoguća je bez nasilne revolucije. Uništenje proleterske države, t. j. uništenje svake države, nemoguće je drukčije.
Marx i Engels davali su podroban i konkretan razvitak tih pogleda, izučavajući svaku revolucionarnu situaciju posebice, analizirajući pouke iskustva svake revolucije posebice. Mi sad i prelazimo na taj, bezuslovno najvažniji dio njihovog učenja.
Na prethodno poglavlje | Na sledeće poglavlje