Vladimir Ilič Lenjin
Država i revolucija
Pitanje o državi dobiva u sadašnje vrijeme i u teorijskom i u praktično-političkom pogledu naročitu važnost. Imperijalistički rat izvanredno je ubrzao i zaoštrio proces pretvaranja monopolističkog kapitalizma u državno-monopolistički kapitalizam. Čudovišno ugnjetavanje radnih masa od strane države, koja se sve tješnje i tješnje stapa sa svemoćnim organizacijama kapitalista, postaje sve čudovišnije. Napredne zemlje pretvaraju se — ovdje je riječ o njihovoj »pozadini« — u vojne robijašnice za radnike.
Nečuveni užasi i stradanja dugotrajnog rata čine položaj masa nepodnošljivim, pojačavaju njihov revolt. Očigledno sazrijeva međunarodna proleterska revolucija. Pitanje njenog odnosa prema državi dobiva praktično značenje.
Elementi oportunizma, nagomilani zbog relativno mirnog razvitka u toku decenija, stvorili su socijal-šovinističku struju, koja je postala vladajuća u zvaničnim socijalističkim partijama cijelog svijeta. Ta struja (Plehanov, Potresov, Breškovskaja, Rubanovič, zatim, u malčice zavijenoj formi, gospoda Cereteli, Černov i ko. u Rusiji; Scheidemann, Legin, David i dr. u Njemačkoj; Renaudel, Guesde (Ged), Vandervelde u Francuskoj i Belgiji; Hyndman i Fabijanci u Engleskoj itd.), socijalizam na riječima, šovinizam na djelu odlikuje se podlim lakejskim prilagođavanjem »vođa« »socijalizma« interesima ne samo »svoje« nacionalne buržoazije, nego naročito »svoje« države, jer većina takozvanih velikih država već odavno eksploatira i ugnjetava cijeli niz malih i slabih narodnosti. A imperijalistički rat i jest upravo rat za podjelu i ponovnu podjelu te vrste plijena. Borba za oslobođenje radnih masa ispod utjecaja buržoazije uopće a imperijalističke buržoazije posebice, nije moguća bez borbe protiv oportunističkih predrasuda o »državi«.
Mi u početku razmatramo učenje Marxa i Engelsa o državi, zadržavajući se naročito podrobno na zaboravljenim stranama tog učenja ili na onima koje su oportunisti unakazili. Zatim ćemo se specijalno pozabaviti glavnim predstavnikom tih unakazivanja, Karlom Kautskim, najpoznatijim od vođa Druge Internacionale (1889—1914), koja je tako bijedno bankrotirala za vrijeme ovog rata. Najzad ćemo sumirati glavne rezultate iskustva ruske revolucije od 1905. i naročito od 1917. godine. Ova posljednja, izgleda, završava sada (početak augusta 1917) prvu fazu svog razvitka, ali sva ta revolucija uopće može biti shvaćena samo kao jedna karika u lancu socijalističkih proleterskih revolucija, koje izaziva imperijalistički rat. Pitanje odnosa socijalističke revolucije proletarijata prema državi dobiva na taj način ne samo praktičko-političko: nego i najaktuelnije značenje kao pitanje objašnjenja masama onoga šta će one trebati da rade, u najbližoj budućnosti, radi svog oslobođenja ispod kapitalističkog jarma.
Pisac
August 1917.
Ovo, drugo, izdanje štampa se gotovo bez izmjena. Dodan je samo treći paragraf II. glavi.
Pisac
Moskva,
17. decembra 1918.