Vladimir Ilic Lenjin
Socijalizam i rat
Kako da se obnovi Internacionala? Ali najprije nekoliko rijeci o tome kako ne treba obnavljati Internacionalu.
O, socijal-šovinisti svih zemalja jesu veliki „internacionalisti!’’ Oni su još od samog pocetka rata veoma opterecen staranjem o Internacionali. S druge strane, oni uvjeravaju da su glasovi o slomu Internacionale „preuvelicani’’. Usvari, ništa se narocito nije desilo. Cujte Kauckog: prosto, Internacionala je „orude iz vremena mira’’; prirodno je da se za vrijeme rata pokazalo da taj istrumenat nije unekoliko na visini. S druge strane, socijal-šovinisti svih zemalja našli su jedno vrlo prosto - i što je glavno: internacionalno - sredstvo da izadu iz teškoce. Sredstvo nije komplikovano: treba samo pricekati kraj rata, do završetka rata socijalisti svake pojedine zemlje branice svoju „otadžbinu’’ i podržavati „svoje’’ vlade, a po završetku rata - jedni ce drugima „dati amnestiju’’, priznati da su svi bili u pravu, da za vrijeme mira mi živimo kao braca, a za vrijeme rata - tacno na osnovu tih i tih rezolucija - pozivamo njemacke radnike da istrebljuju svoju francusku bracu, i obratno.
U tome se podjednako slažu i Kaucki, i Plehanov, i Viktor Adlef, i Hajne. Viktor Adel piše: „Kada mi proživljavamo ovo teško vrijeme, naša prava dužnost bice da ne mjerimo baš svaku rijec jedni drugima’’. Kaucki tvrdi da se „ni sa koje strane nisu dosada culi glasovi ozbilnih socijalista, koji bi covjeka nagonili da strahuje’’ za sudbinu Internacionale. Plehanov veli da je „neprijatno stegnuti ruku (njemackih socijal-demokrata), koja smrdi na krv nevino ubijenih’’. A odmah zatim predlaže „amnestiju’’: „tu ce biti potpuno umjesno’’ - piše on -„potcinjavanje srca razumu. Radi svoje velike stvari Internacionala mora uzeti u obzir cak i zadocnila žaljenja’’. Hajne u „Sozialistische Monatshefte’’ naziva držanje Vandervelda „junackim i gordim’’ i stavlja ga za primjer njemackim ljevicarima.
Jednom rijecju, kada se završi rat, odredite komisiju, sastavljenu od Kauckog i Plehanova, Vanderveldea i Adlera, pa ce za treen oka biti sastavljena „jednoglasna’’ rezolucija u duhu uzajamne amnestije. Spor ce biti srecno zataškan. Umjesto da se radnicima pomogne da se snadu u ovome što se desilo, njih ce obmanuti deklarativnim „jedinstvom’’ na papiru. Ujedinjenje socijal-šovinista i licemjera svih zemalja nazvace se obnovom Internacionale.
Ne treba kriti od sebe: opasnost od takve „obnove’’ je veoma velika. Socijal-šovinisti svih zemalja podjednako su zainteresovani za nju. Svi oni podjednako ne žele da same radnicke mase njihove zemlje budu nacisto u pitanju: socijalizam ili nacionalizam. Svi su oni podjednako zainteresovani za to da prikriju grijehe jedni drugih. Svi oni ne mogu predložiti ništa drugo osim onog što predlaže virtouz „internacionalnog’’ licemerja, Kaucki.
A medutim ljudi malo vode racuna o toj opasnosti. Za godinu dana rata mi smo vidjeli niz pokušaja uspostavljanje internacionalnih vezua. Mi necemo govoriti o konferencijama u Londonu i Becu, gdje su se sastali ovijani šovinisti, da pomognu generalštabovima i buržoaziji svojih „otadžbina’’. Mi imamo u vidu konferenciju u Luganu, u Kopenhagenu, internacionalnu žensuku konferenciju i internacionalnu konferenciju omladine. Ti skupovi bili su inspirisani najboljim željama. Ali oni uopšte nisu vidjeli uakaznu opasnost. Oni nisu ukazali proleterijatu na onu opasnost koja mu prijeti od socijal-šovinistickog nacina „obnove’’ Internacionale. Oni su se u najboljem slucaju ogranicili na ponavljanje starih rezolucija, ne ukazavši radnicima na to da je bez borbe protiv socijal-šovinizma stvar socijalizma beznadežna. Oni su u najboljem slucaju bili korak u mjestu.
Nema ni najmanje sumnje u to da najveci interes za sve internaiconaliste predsavlja situacija medu njemackom s. d. opozicijom. Zvanicna njemacka socijal-demokratija, koja je bila najjaca i rukovodeca partija u II internacionali, zadala je najosetniji udarac medunarodnoj organizaciji radnika. Ali se u isto vrijeme pokazalo da u njemackoj socijal-demokratiji postoji i najjaca opozicija. Medu velikim evropskim partijam u njoj su prvo digli gromki glas protesta oni drugovi koji su ostali vjerni zastavi socijalizma. Mi smo s radošcu citali casopise „Lichtstrahlen’’ i „Die Internationale’’. Još s vecom radošcu doznavali samo za širenje ilegalnih revolucionarnih apela u Njemackoj kao, na primjer, apela: „Glavni neprijatelj je u vlastitoj zemlji’’. To je svjedocilo o tome da je medu njemackim radnicima živ duh socijalizma, da u Njemackoj još ima ljudi kadrih da brane revolucionarni marksizam.
U krilu njemacke socijal-demokratije sa svom se ociglednošcu ocrtao rascjep u današnjem socijalizmu. Mi tu sasvim jasno zapažamo tri struje: oportuniste-šoviniste, koji nigdje nisu došli do takvog stepena kao u Njemackoj; kauckijanski „centar’’, koji se tu pokazao potpuno nemocnim da vrši bilo kakvu drugu ulogu osim lakeja oportunista; i - ljevicu, koja predstavlja jedine socijal-demokrate u Njemackoj.
Nas, prirodno, najviše interesuje situacija medu njemackom ljevicom. Mi u njoj gledamo naše drugove, uzdanicu svih internacionalistickih elemenata.
Pa kakva je ta situacija?
Casopis „Die Internationale’’ bio je potpuno u pravu kad je rekao da se njemacka lijevica još nalazi u procesu previranja, da prestoje još velika pregrupisavanja, da u njenom krilu ima odlucnijih i manje odlucnih elemenata.
Mi, ruski internacionalisti, razumije se, ne pretendujemo ni u najmanoj mjeri na to da se miješamo u unutrašnje stvari naših drugova, njemackih ljevicara. Mi shvatamo da su jedino oni sami kompletni za to da odrede svoje metode borbe protiv oportunista, vodeci racuna o uslovima vremena i mjesta. Mi jedino smatramo za svoje pravo i svoju dužnost da otvoreno izreknemo svoje mišljenje o situaciji.
Mi smo uvjereni da je bio duboku u pravu pisac uvodnog clanka u casopisu „Die Internationale’’ kad je tvrdio da kauckijanski „centar’’ pricinjava stvarni marksizma vecu štetu negolli socijal-šovinizam. Onaj ko sada zataškava nesuglasice, ko pod vidom marksizma propovijeda sada radnicima ono što propovijeda kauckijanstvo, taj uspavljuje radnike, taj je štetniji negoli Zidekumi i Hajnei, koji pitanje postavljaju otvoreno, pa nagoe radnike da se u njemu snalaze.
Fronta protiv „instancija’’, koju u posljednje vrijeme dozvoljavaju sebi Kaucki i Haze, ne treba da nikog dovede u zabludu. Nesuglasnice izmedu njih i Šajdemana nisu principijelne nesuglasnice. Jedni smatraju da su Hindenburg i Makenzen vec pobijedili i da sada covijek vec može sebi dozvoljavati luksuz protesta protiv aneksija. Drugi smatraju da Hinderburg i Makenzen još nisu pobijedili i da zato treba „istrajati do kraja’’.
Kauckijanstvo vodi protiv „instancija’’ samo deklarativnu borbu - upravo radi toga da bi poslije rata zataškalo pred radnicima principijelan spor i zamazalo stvar pomocu 1001 debele rezolucije u nedodredeno-„lijevom’’ duhu, za koji su diplomati II internacionale veliki majstori.
Sasvim je razumljivo da njemacka opozicija u svojoj borbi protiv „instancija’’ mora iskoristiti i tu neprincipijelnu frondu kauckijanstva. Ali kamen iskušenja za svakog internacionalista mora biti negativan stav prema neokauckijanstvu. Samo je onaj covjek dosita internacionalist koji se bori protiv kauckijanstva, koji shvata da „centar’’ i poslije tobožnjeg preokreta njegovih vode i dalje ostaje u principijelnom pogledu saveznik šovinista i oportunista.
Od ogromne je važnosti naš stav prema kolebljivim elementima u Internacionali uopšte. Ti elementi - poglavito socijalisti pacifistickog obilježja - postoje i u neutralnim zemljama, i u nekim zaracenim zemljama (u Engleskoj, na primjer, Nezavisna radnicka partija). Ti elementi mogu biti naši saputnici. Zbliženje sa njima protiv socijal-šovinista jeste nužnost. Ali treba imati na umu da su to samo saputnici, da ti elementi, kada se jednom obnovi internacionala, u glavnom i opštem, nece krenuti sa nama vec protiv nas, da ce krenuti sa Kauckim, Šajdemanom, Vanderveldeom, Sambaom. Na medunarodnim konferencijama ne treba ogranicavati svoj program na ono što je prihvatljivo za te elemente. Inace cemo mi sami pasti u plijen kolebljivim pacifistima. To je bio slucaj, na primjer, na ženskoj medunarodnoj konferenciji u Bernu. Njemacka delegacija, koja se držala gledišta drugarice Klare Cetkin, fakticki je odigrala na toj konferenciji ulogu „centra’’. Ženska konferencija rekla je samo ono što je bilo prihvatljivo za delegatkinje iz oportunisticke holandske partije Trulstre i za delgatkinje I. L. P. (Nezavisne radnicke partij), koja je - ne zaboravimo to! - na Londonskoj konferednciji šovinista „sporazuma’’ glasala za rezoluciju Vanderveldea. Mi izražavamo svoje najvece poštovaje I. L. P. Za junacnu borbu protiv engleske vlade za vrijeme rata. Ali mi znamo da partija nije stala i ne stoji na pozicijama marksizma. A mi smatramo da je glavni zadatak s. d. opozicije u sadašnjem momentu - uzdici zastavu revolucionarnog marksizma, reci radnicima cvrsto i odredeno kako mi gledamo na imperijalisticke ratove, istaci parolu masocnih revolucionarnih akcija, tj. pretvaranja te epohe imperijalistickih ratova u pocetak epohe gradanskih ratova.
Revolucionarni socijal-demokratski elementi, uprkos svemu, postoje u mnogim zemljama. Oni postoje i u Njemackoj, i u Rusiji, i u Skandinaviji (uticajni pravc ciji je predstavnik drug Helund), i na Balkanu (partija bugarskih „tijesnih’’), i u Italiji, i u Engleskoj (jedan dio Britanske socijalsiticke partije), i u Francuskoj (sam Vajan je priznao u „L’ Humanite’’-u da je dobijalo protesna pisma internacionalista, ali on nije objavio u potpunosti nijedno od njih), i u Holandiji (tibunisti), itd. Zadržati te marksisticke elemente - ma koliko malobrojni oni bili na pocetku - u njihovo ime potsjetiti na sada zaboravljene rijeci istniskog socijalizma, pozvati radnike svih zemalja da raskinu da šovinistima i stupe pod staru zastavu marksizma - to je zadatak dana.
Savjetovanja, sa takozvanim programima „akcije’’, svodila su se dosad samo na to šro je na njima sa vecom ili manjom potpunošcu proglašavan program jednostavnog pacifizma. Marksizam nije pacifizam. Nužno je boriti se za što skoriji prestanak rata. Ali samo pri pozivu na revolucionarnu borbu dobija zahtjev za „mirom’’ svoj proleterski smisao. Bez niza revolucija, takozvani demokratski mir jeste mlaogradanska utopija. Pravi program akcije treba da bude samo marksisticki program, koji masama daje potpun i jasan odgovor na ono što se dogodilo, koji razjašnjuje šta je to imperijalizam i kako se protiv njega treba boriti, koji otvoreno izjavljuje da je do sloma II internacionale doveo oportunizam, koji otvoreno poziva na izgradnju marksisticke Internacionale, bez i protiv oportunista. Samo jedan takav program koji bi pokazao da mi vjerujemo u sebe, da vjerujemo u marksizam, da oportunizmu objavljujemo borbu na život i smrt - može nam obezbijediti, prije ili poslije, simpatije pravih proleterskih masa.
RSDR Partija odavno se otcjepila od svojih oportunista. Ruski su oportunistri postali sada još i šovinisti. To samo potvrduje naše mišljenje da je rascjep s njima u interesu socijalizma - nužnost. Mi smo ubijedeni da izmedu socijal-demokrata i socijal-šovinista postoje sada podjednako krupna razmimoilaženja kao što su postojala i izmedu socijalista i anarhista, kada se s. d. otcijepila od ovih posljednih. Monitor u „Preussische Jahrbucher’’ („Ruski godišnjaci’’ - Prev.) tacno je rekao da je za oportuniste i buržoaziju korisno sadašnje jedinstvo, jer ono nagoni lijevicare da se potcinjavaju šovinistima i ne daje radnicima da se snadu u sporovima i stvore svoju doista radnicku, dosta socijalisticku partiju. Mi smo duboko uvjereni da je pri sadašnjem stanju stvari rascjep sa oportunistima i šovinistima prva dužnost revolucionara - isto onako kao što je rascjep sa žutima, sa antisemitima, sa liberalnim radnickim savezima itd. - bio nužan vaš u interesu što bržeg prosvjecivanja zaostalih radnika i njihovog uvlacenja u redove s. d. partije.
Treca internacionala, po našem mišljenju, mora se sagraditi upravo na takvoj revolucionarnoj bazi. Za našu partiju ne postoji pitanje o cjelishodnosti raskida sa socijal-šovinistima. Ono je za nas jednom zauvijek riješeno. Za našu partiju postoji jedino pitanje ostvarivosti toga u najskorije vrijeme i u internacionalnim razmjerama.
Sasvim je razumljivo da je za ostvarenje jedne medunarodne marksisticke organizacije potrebno da postoji spremnost za stvaranje samostalnih marksistickih partija u raznim zemljama. Njemacka, kao zemlja najstarijeg i najaceg radnickog pokreta, ima presudan znacaj. Najskorija buducnost ce pokazati da li su vec sazreli uslovi za stvaranje nove marksisticke Internacionale. Ako jesu, naša ce partija s radošcu stupiti u jednu takvu III internacionalu, ocišcenu od oportunizma i šovinizma. Ako nisu, onda ce to pokazati da je za to cišcenje potrebna još jedna, duža ili kraca, evolucija. I onda ce naša partija biti krajnja opozicija u ranijoj Internacionali - sve dok se u raznim zemljama ne stvori baza za medunarodno drugarstvo radnika, koje se temelji na bazi revolucionarnog marksizma.
Mi ne znamo i ne možemo znati kojim ce putem udariti razvitak u najskorijim godinama na medunarodnoj areni. Ali ono što mi pouzdano znamo, u šta mi nepokolebljivo ubijedeni - to je da ce naša partija u našoj zemlji medu našim proleterijatom neumorno raditi u pomenutom pravcu i da ce citavom svojom svakodnevnom djelatnošcu stvarati rusku sekciju marksisticke Internacionale.
Kod nas u Rusiji takode se ne osjeca oskudica u otvorenim socijal-šovinistima i u grupama „centra’’. Ti ce se ljudi boriti protiv stvaranja marksisticke Internacionale. Mi znamo da se Plehanov nalazi na istoj principijelnoj liniji sa Zidekumom i da mu vec sada pruža ruku. Mi znamo da takozvani „Organizacioni komitet’’, pod rukovodstvom Akselroda, propovijeda kauckijanstvo na ruskom tlu. Pod vidom jedinstva radnicke klase ti ljudi propovijedaju jedinstvo sa oportunistima i preko njih - sa buržoazijom. Ali sve ono što mi znamo o pravom radnickom pokretu u Rusiji uliva nam potpunu uvjerenost u to da ce svijesni proleterijat Rusije i dalje ostati sa našom partijom.