Vladimir Ilič Lenjin
Socijalizam i rat
Naprijed izložena taktika RSDRP prema ratu predstavlja neizbiježan rezultat tridesetogodišnjeg razvitka socijal-demokratije u Rusiji. Ta se taktika ne može pravilno razumjeti, kao god ni sadašnje stanje socijal-demokratije u našoj zemlji - ako se čocjek ne udubi u istoriju naše partije. Zato mi moramo i ovdje potsjetiti čitaoca na osnovne činjenice iz te istorije.
Kao idejna struja, socijal-demokratija je ponika 1883 g, kada je grupa „Oslobođenje rada’’ prvi put sistematski izložila u inostranstvu socijal-demokratske poglede, primijenjene na Rusiju. Do početka devedesetih godina socijal-demokratija je bila samo idejna struja, bez veze sa masovnim radničkim pokretom u Rusiji. Početkom devedesetih godina društveni polet, previranje i štrajkački pokret među radnicima učinili su socijal-demokratiju aktivnom političkom snagom, nerazdvojno povezanom sa borbom (kako ekonomskom, tako i političkom) radničke klase. I od tog istog vremena počinje cijepanje socijal-demokratije na „ekonomiste’’ i „iskrovce’’.
„Ekonomizam’’ je bio oportunistička struja u ruskoj socijal-demokratiji. Njegova poolitička suština svodila se na program: „radnicima - ekonomska, liberalima - politička borba’’. Njegov glavni teoriski oslonac bio je takozvani „legalni marksizam’’, ili „struvizam’’, koji je „priznavo’’ „marksizam’’, potpuno očišćen od svake revolucionarnosti i prilagođen potrebam liberalne buržoazije. Pozivajući se na nerazvijenost glavne mase radnika u Rusiji, želeći „da idu sa glavninom’’, „ekonomisti’’ su ograničavali zadatke i zamah pokreta na ekonomsku borbu i političko podržavanje liberalizma, ne postavljajući sebi samostalne političke, niti ikakve revolucionarne zadatke.
Stara „Iskra’’ (1900-1903) pobjedonosno je sprovela borbu sa „ekonomizmo’’ u ime principa revolucionarne socijal-demokratije. Čitav cvijet svjesnog proleterijata stao je na stranu „Iskre’’ Na nekiliko godina prije revolucije socijal-demokratija je iznijela najdosljedniji i nepomirljiv program. I borba klasa, akcijam sa za vrijeme revolucije iz 1905 godine, potvrdila je taj program. „Ekonomisti’’ su se ravnali prema zaostlosti masa. „Iskra’’ je vaspitala avangardu radnika, kadru da mase povede naprijed. Sadašnji argumenti socijal-šovinista (o nužnosti da se povede računa o glavnoj masi, o progresivnosti imperijalizma, o „iluzijama’’ revolucionara itd.) svi su već bili istaknuti od ekonomista. Sa oportunističkom preradom marksizma pod nazivom „struvizam’’ socijal-demokratska Rusija upoznala se još prije dvadeset godina.
Epoha buržoasko-demokratske revolucije stvorila je novu borbu struja među socijal-demokratijom, koja je bila direktan nastavah predhodne borbe. Zastupanje revolucionarne taktike stare „Iskre’’ stvorilo je „boljševizam’’.
Za vrijeme burnih godina 1905-1907 menjševizam je bio oportunističlka struja, koju su podržavali liberalni buržuji i koja je sprovodila liberalno-buržoaske tendencije u radničkom pokretu. Prilagođavnje borbe radničke klase liberalizmu - u tome je bila njegova suština. Naprotiv, boljševizam je postavio kao zadatak socijal-demokratskih radnika da dižu na revolucionarnu borbu demokratsko seljaštvo, uprokos kolebanja i izdaja od strane liberalizma. I radničke mase su, kao što su to često priznavali i sami menjševici, išle za vrijeme revolucije sa boljševicima u svim najkrupnijim akcijama.
Revolucija iz 1905 godine provjerila je, učvrstila, produbila i prekalila nepomirljivo-revolucionarnu socijal-demokratsku taktiku u Rusiji. Otvoreno istupanje klasa i partija u više mahova je pokazalo vezu socijal-demokratskog oportunizma (menjševizma) sa liberalizmom.
Kontrarevolucionarna epoha ponovo je postavila na dnevni, u sasvim novom obliku, pitanje oportunističke i revoucionarne taktike socijal-demokratije. Matica menjševizma, uprkos protesta od strane mnogih njegovih predstavnika, stvorila je struju likvidatorstva, odricanje od borbe za novu revoluciju u Rusiji, od ilegalne organizacije i rada, prezriv potsmijeh na račun „podzemnog rada’’, na račun parole - republika itd. Sa grupom ilegalnih literata časopisa „Naša zora’’ (g. g. Potresov, Čerevanjin itd.) organizovano je jezgro, nezavisno od strane socijal-demokratske patrije, jezgro koje je na hiljadu načina podržavala, reklamirala i mazila liberalna buržoazija Rusije, u svojo želji da oduči radnike od revolucionarne borbe.
Tu grupu oportunista isključila je iz partije Januarska konferencija RSDRO iz 1912 g, koja je obnovila partiju, uprkos bjesomučnog otpora od strane čitavog niza inostranih grupa i grupioca. U toku više od dvije godine (početak 1912 - polovina 1914 g.) vođena je uporna borba između dviju s. d. partija: između CK, izabarnog u januaru 1912 g, i „Organizacionog komiteta’’, koji nije priznavao Januarsku konferenciju i koji je htio da na drukčiji način obnovi Partiju, zadržavši jedinstvo sa grupom oko „Naše zore’’. Uporna borba vodila se između radničkih dnevnih listova („Pravda’’ i „Luča’’, sa njihovim neistomišljenicima) i između dviju s. d. frakcija u IV Državnoj dumi („RSDRF’’ pravdista ili marksista - i „s. d. frakcije’’ likvidatora, sa Čheidzeom na čelu).
Braneći vjernost revolucionarnim zavjetima partije, podržavajući početak poleta radničkog pokrata (osobito, poslije proljeća 1912 g.), spajajući legalnu i ilegalnu organizaciju, „pravdisti’’ su okupili oko sebe većinu svijesne radničke klase, dok su se likvidatori - dijelujući kao politčka snaga isključivo preko grupe oko „Naše zore’’ - oslanjali na svestranu podršku liberalno-buržoaskih elemenata.
Javni novčani prilozi radničkih grupa listovima obiju partija, koji su u toj eposi bili forma članskih uloga s. d, prilagođena ruskim uslovima (i jedina legalno dopuštena forma, pod slobodnom kontrolom svih i svakog) - očigledno su potvrdili proleterski izvor snage i uticaja kod „pravdista’’ (marksista), a buržoasko-liberalni kod likvidatora (i njihvog „OK’’). Evo kratkih podataka o tim prilozima, detaljno objavljeni u knjizi „Marksizam i likvidatorstvo’’, a u skraćenom obliku - u njemačkom s. d. listu 2Lajpciške narodne novine’’, od 21 jula 1914 g.
Broj i visina priloga dnevnim petrogradskom listovima Marksističkih (pravdističkim i likvidatorskim, od 1. januara do 13. maja 1914 g:
| Pravdisti | Likvidatori | |||
| Broj priloga | Iznos u rublj. | Broj priloga | Iznos u rublj. | |
| Od radničkih grupa | 2.873 | 18.934 | 671 | 5.296 |
| Ne od radničkih grupa | 713 | 2.650 | 453 | 6.760 |
Dakle, naša partija je 1914 g. ujedinila četiri petine svijesnih radnika Rusije oko revolucionarne s. d. taktike. Za čitavu 1913 g. broj priloga od radničkih grupa iznosio je 2-181 kod pravdista i 661 kod likvidatora. Od 1 januara 1913 od 13 maj 1914 g. dobija se suma: 5.054 priloga od radničkih grupa „pravdistima’’ (tj. našoj partiji) i 1.332, tj. 20,8% likvidatorima.
Veliki evropski rat 1914-1915 g. pružio je svim evropskim, a takođe i ruskim s. d. mogućnost da provjere svoju taktiku na krizij svjetskih razmjera. Reakcionarni, pljačkaški, robovlasnički karakter rada od strane carizma još je neuporedivo očigledinij nego od strane drugih vlada. Uprkos tome, osnovno grupa likvidatora (jedina koja, osim naše, ima ozbiljan uticaj u Rusiji - zahvaljućujći svojim liberalnim vezama) skrenula je ka socijal-šovinizmu! Posjedujući prilično dugo vremena monopol legalnosti, ta grupa oko „Naše zore’’ otpočela je propovijed u masama u smislu „neprotivljenja rat’’, žerlje da pobijedi trojni (sada četvorni) sporazum, optužbi njemačkog imperijalizma za „osobite grijehe’’ itd. Plehanov, koji je od 1903 g. često pokazivao primjer svoje karjnje beskarakternosti i prelaska oportunistima, zauzeo je još oštrije istu tu poziciju, hvaljen od svekolike buržoaske štampe Rusije. Plehanov se srozao dotle da je rat proglašavao za pravedan od strane carizma i u vledinim listovima Italije objavljivao intervuje, uvlačeći ovu u rat!!
Na taj način, pravilnost naše ocjene likvidatorastva i siključenja glavne grupe likvidatora iz naše partije - bila je potpuno potvrđena. Realni program likvidatora i ralni značaj njihovog pravca ne sastoji se sada samo u oportunizmu uopšte, nego i u tome što oni brane privilegije velikih sila i preimućstva velikoruskih spahija i buržoazije. To je paravac nacional-liberalne radničke politike. To je savez jednog dijela radikalnih sitnih buržuja i neznatnog dijela privilegovanih radnika - sa „svojom’’ naconalnom buržoazijom, protiv mase proleterijata.
Kao što smo već rekli, ni likvidatori ni čitav niz inostranih grupa (Plehanova, Aleksinskog, Trockog i drugih), ni takozvani „nacionalni’’ (tj. ne velikorusi) s. d. nisu priznali našu Januarsku konferenciju iz 1912 g. Od bezbrojnih poruga kojima su nas obasuli najčešće je ponavljana optužba za „uzarpatorstvo’’ i „cijepaštvo’’. Naš odgovor na to sastojao se u navođenju tačnih cifara, cifara koje dopuštaju objektivnu provjeru, koje dokazuju da je naša partija obuhvatila četiri petine svijesnih radnika Rusije. To nije mala stvar - pri svim teškoćama ilegalnog rada u kontrarevolucionarnoj eposi.
Ako je „jedinstvo’’ u Rusiji bilo moguće na temelju s. d. taktike, bez isključivanja grupe oko „Naše zore’’, zašto ga nisu ostvarili čak ni između sebe naši mnogobrojni protivnici? Od januara 1912 g. prošle su čitave 3 i po godine, i za sve to vrijeme naši protivnici nisu mogli da stvore - i pored sve želje - s. d. partiju protiv nas. Ova činjenica jeste najbolja odbrana naše partije.
Čitava istorija s. d. grupa koje se bore protiv naše partije jeste istorija propadanja i raspadanja. U martu 1912 g. svi su se bez izuzetka „ujedinili’’ u grdnjama protiv nas. Ali već u avgustu 1912 g, kada je bio stvoren takozvani „avgustovski blok’’ protiv nas, u njihovim redovima počelo je raspadanje. Jedan dio grupe odijelio se od njih. Oni ne mogu da stvore partiju ni CK. Oni stvaraju samo OK „u cilju uspostavljanja jedinstva’’. Ali je ustvari taj OK bio nemoćna zaštita likvidatorske grupe u Rusiji. Za čitav period ogromnog poleta radničkog pokreta u Rusiji i masovnih štrajkova iz 1912-1914 g, jedina grupa od čitavopg avgustovskog bloka čiju snagu čine njene liberalne veze. Na početku 1914 g. iz „avgustovskog bloka’’ formalno istupaju letonski s. d. (poljski s. d. nisu bili u njemu), a Trocki, jedan od vođa blka, istupio je iz njega neformalno, stvorivši ponovo svoju zasebnu grupu. U julu 1914 g, na konferenciji u Brislu, uz učšće Izvršnog komiteta Međunarodnog socijalističkog biroa, Kauckog i Vanderveldea, protiv nas je sastavljen takozvani „briselski blok’’, u koji nisu ušli Letonci i od koga su se odmah odvojili poljski s. d. - opozicija. Poslije početka rata taj se blok raspada. „Naša zora’’, Plehanov, aleksinski vođa kavkaskih s. d. An - postaju otvoreni socijal-šovinisti, propovijedajući želju da Njemačka pretrpi poraz. OK i Bund brane socijal-šoviniste i osnove socijal-šovinizma. Frankcija Čheidzea, iako je glasala protiv ratnih kredita (u Rusiji su čak i buržoaski demokrati, trudovci, glasali protiv tih kredita), ipak ostaje vjeran saveznik „Naše zore’’. Naši krajnji socijal-šovinisiti, Plehanosv sa Aleksinskim i Ko, potpuno su zadovljni frakcijom Čheidzea. U Parizu se pokreće list „Naša riječ’’ (ranije „Glas’’), u čemu učestvuju uglavnom Martov i Trocki, koji žele da platonsku odbranu internacionalizma spoje sa apsolutnim zahtijevom za jedinstvom sa „Našom zorom’’, OK ili frakcijom Čheidzea. Poslije svog 250-og broja list je sam prinuđen da prizna svoj raspad: jedan dio uredništva gravitira ka našoj partiji, Martov ostaje vjeran OK, koji jevno prevacuje „Našoj riječi’’ „anarhizam’’ (kao što oportunisti u Njemačkoj, David i Ko, „Internacionale Korespondenz’’, Legin i Ko - optužuju za anarhizam druga Libknehta); Trocki objavljuje svoj raskid sa OK, ali želi da ide zajedno sa frakcijom Čheidzea. Evo programa i taktike Čheidzea, kako ih je izložio jedan od lidera te frakcije. U br. 5 „Savremenoig svijeta’’ iz 1915 g, časopisa koji zastupa pravac Plehanova i Aleksinskog, Čhenkeli piše: „Reći da je njemačka socijal-demokratija bila u stanju da spriječi vojnu akciju svoje zemlje, ša to nije uradila, značio bi - ili potajno željeti da ona na barikadama ispusti ne samo svoj posljednji dah, nego i posljednji dah svoje otadžbine, ili gledati na predmete koji leže pred očima - kroz anarhički teleskom’’.
U ovo nekoliko reda izražena je čitava suština socijal-šovinizma: i principijelno opravdavanje ideje „odbrane otadžbine’’ u ovom ratu, i potsmjesi - uz dozvolu vojnih cenzora - na račun propovijedanja i pripremanja revolucije. Pitanje nije uopšte u tome, je li njemačka socijal-demokratija bila u stanju da spriječi rat, ni u tome - mogu li revolucionari uopošte garantovati za uspijeh revolucije. Pitanje je u tome - treba li se držati onako kako doliči socijalistima, ili zaista „izdržati’’ u naručju imperijalističke buržoazije.
Socijal-demokratija u Rusiji ponikla je pred buržasko-demokratsku revoluciju (1905) u našoj zaemlji i očvrsla za vrijeme revolucije i kontrarevolucije. Zaostalost Rusije objašnjava vanredno obilje struja i nijansi sitnoburžoaskog oportunizma kod nas, a uticaj marksizma u Evropi i čvrstina legalnih s. d. partija prije rata stvorili su od naših uzoritih leberala quasi-poklonike „razumne’’, „wvropske’’ (nerevolucijonarne), „legalne’’, „marksističke’’ teorije i socijal-demkratije. Radnička klasa u Rusiji nije mogla obrazovati svoju partiju drukčije nego u odlučnoj, tridesetogodišnjoj borbi sa svima varijantama oportunizma. Iskustvo svjetskog rata, koje je donijelo sraman slom evropskom oportunizmu i učvrstilo savez našim nacional-liberala sa socijal-šovinističkim likvidatorstvom, još nas više učvršćuje u ubijeđenju da naša partija i dalje treba da ide istim dosljedno revolucionarnim putem.
Napisano jula-avgusta 1915 god.