Sarajevo
Izvor: Praxis: filozofski časopis, 1-2, 1972;
Transkripcija: M. R.;
HTML: A.M.
Put k nama konstantno se sužava, ali mogućnosti da se usidrimo u luku sopstva, da dosegnemo pravu tačku humanuma, jedva ikako da rastu. Nedovršenost naše egzistencije baca nas za-pravo suviše lako u zagrljaj promjenama čiji kraj i smisao mada još nemoćni da dokučimo, radoznalo pratimo u neumitnom proticanju što bez traga ne odnosi ono što je povijesno uobličeno već ga kao ožiljak bilosti stavlja na indeks povijesti, makar predstavljalo želju uhvaćenu na putu realizacije, ili nadu na koju je čekanje zaboravilo. U tako nesigurnoj topologiji našeg bića, gdje se približavanje nečemu uzaludno pretvara u dosezanje namjere, cilj je neizvjestan čak i kada izgleda postignut. No, on je makar vodio mutnoj neizvjesnosti neophodan egzistencijalno radi produžavanja mogućnosti ukidanja neizvjesnosti, sužavanja prostora našem posrtanju u neizmjernom svijetu mogućnosti, nužan da kao sekstant u kabini našeg života odmjerava smislenost trajanja, odupirući se besmislu i tami. O njegovoj potrebi ma kako mutno govore i snovi što nas nose staništima u kojima još niko nije bio, a da ne spominjemo nemir refleksija što su samoprijegorno pregle da dokuče smisao zagonetnosti našeg bi tisanja. Tu susret sa vremenom ne ostaje tek susret, pretvara se uskoro u otkrivanje vječnosti, gdje se univerzalna apsurdnost naše opstojnosti hoće ublažiti legendama i mitovima, osmisliti kratkoročnom aktivnošću, ili na njenoj produžnoj liniji naći konkretno-utopijski identitet. Premda se pojavljuje u univerzumu poput trske koja misli, čovjek je ipak jedino biće koje znajući o vječnosti pokušava stvaranjem vremena, njegovom podjelom na dimenzije, osmisliti koju sekundu na njenom satu.
Upravo danas kada je sve podložno vihoru preobrazbe nije isključeno ni brisanje razlika između realnog i irealnog, kreativnog i destruktivnog, humanog i militarističkog, naprotiv, sve su evidentniji znaci čovjekova bespuća. Nizbrdica profane svakodnevnosti učinila je da lake stvari izbiju u prvi plan i pokažu svoj zaplašujući lik. No možda je u tome sreća što ta svakodnevnost nije prebivalište pravoga čovjeka kojega moraju mučiti da leko dostojnije stvari i urgentniji problemi. Jer ako bi njena jednodimenzionalnost, u kojoj se manje-više nesvjesno satiremo podložni najčešće vrpci isprazne reprodukcije, bila medij naše opstojnosti, bili bismo što i biljke, štoviše, što i kamen, ne bismo se u njoj gubili niti bismo znali za nivelaciju onog postvarenog i još teže za carstvo mogućnosti, čiju težišnu tačku iako pouzdano ne znamo, naslućujemo u budućnosti i to kao oslonac našem bivstvovanju, istina, obavijenu magličastim svjetlom želja, čežnji, naših nada, i napokon, kako bismo doprli do svijeta UTOPICUMA. Upravo stoga što nije tako, uzdizanje prozaične svakodnevnosti našeg života do svijesti koja u njoj otkriva našu tuđost, svojevrsnu negaciju našeg bića, smatramo otkrivanjem KRIZE HUMANUMA. — Ovamo ne spadaju površna zadovoljstva, laka htijenja niti džinovski mozaik sitnih priželjkivanja kojih je život pun i koja opterećuju praktični duh neosnovanim zahtjevima, bez uvida u mogućnost i smisao onoga što traže, bez razumijevanja konkretno-realnih mogućnosti — temelja utopicuma.
Jedva da u filozofiji postoje dvije druge kategorije koje bi proizlazeći jedna iz druge, protivurječile tako paradoksalno jedna drugoj, bitno zasijecajući jezgro života i napuštajući ga iznova, kako to čine UTOPIJA i REALNOST. Njihov sadržaj i smisao kopkali su uvijek filozofe i pjesnike koliko i utvrđivanje njihovog međusobnog odnosa o čemu su shodno okolnostima i talentima iskazana različita mišljenja koja predstavljaju često oprečne koncepcije, kako o sadržajima ovih dviju kategorija tako i o njihovom međusobnom odnosu. Međutim, sve to suvereno i dostojanstveno nadmašuje koncepcija E. BLOCHA koja leži u osnovi moga izlaganja. Već izvjesnost o pokušajima i nemogućnostima raznih epoha da riješe njihovu zagonetnost indicira neobičnost sadržaja i dubnu smisla koji leži u njima. Ipak njihovo dovođenje u vezu sa sadašnjim povijesnim časom ima posebnu humanističku težinu i smisao i samim tim ljudski više obavezuje. Problematiku utopije i realnosti razmatraću suženo kao odnos utopicuma i humanuma.
Po svom bitnom egzistencijalnom statusu ljudi su trajno na raskršću utopije i realnosti, više-manje osuđeni zatočenici jedne ili druge, mada toga najčešće nisu svjesni. Tomu je, kako ćemo pokazati, razlog što njihova pripadnost realnosti ili njihova privrženost utopiji u biti ne mijenja njihovu opstojnost stoga što prednosti jedne predstavljaju nedostatke druge budući da obadvije ulaze u sadržaj zbivanja čovjekova svijeta i svijeta uopće. Ovdje će to biti ilustrirano na ljudskom životu.
Nigdje siguran sa svojom prirodnom nedostatnošću čovjek stvara ali i posrće za stvarima koje bi mogle da mu pruže že1 jeno zadovoljstvo, voljeni mir, da ga liše opasnosti kojima katkad bespomoćno robuje. I tamo gdje ga izdaje snaga u grčevitoj egzistencijalnoj borbi ne predaje se već koristi sada više IMAGINACIJU koja mu pomaže da otkrije i druge mogućnosti za opstojnost u svijetu ili ustrajanje na putu ka cilju. Stvaranjem POTENCIJALNOG SVIJETA on u postojeći unosi određeni smisao ili pak njime otkriva besmislenost date realnosti. Naslućeni mogućnost-svijet nije kako se nažalost brzopleto misli beskorisna tvorba imaginacije, nadanja ili nedonošće utopiziranja, ukratko, opreka realnom svijetu od koga se živi, već projekcija realnog svijeta doduše onda kada su u njemu sadržane klice NOVUMA. Carstvo utopije ne nastaje nikada slučajno, naprotiv njime se ljudi spasavaju ispraznog trajanja, lažnih putova uzaludnog bespuća, jer ono što pripada njemu svagda je ispred nas, čak i onda kada ga otkrivamo u onome što je povijesno iza nas. Zasijecimo u tkivo utopicuma i pogledajmo što se tamo zbiva.
Razumijevanje utopije usredotočuje se ponajprije na razumijevanje MOGUĆEG što je implicirano u samom pitanju o mogućnosti utopije, na mogućnost valjanog pitanja.
Da put do razložnog pitanja nije manje naporan od onoga koji vodi njegovu rješenju, lako je otkriti na spoznaji koja u biti važi samo unutar određenog vremena, izvan kojeg prerasta u potencijalno pitanje, odnosno u mogućnost daljeg poteza u dubinu vremena koje dolazi, u ono pitajuće što vuče naprijed. Pošto, dakle, pitanje, ako hoće da bude ozbiljno, mora iskusiti mukotrpne teškoće svog smislenog nastajanja, sadržavati podsticanje o mogućnosti ili pružati razloge za nemogućnosti — dio odgovora — izrastati kao momenat muke ili elemenat potrebe u čemu će se osjetiti samoubilačka strpljivost promišljanja pomiješana sa svojevrsnim zanosom postavljanja, inače svako pitanje nije dostojno ozbiljne refleksije. Pitanja što ih često čujemo o mogućnosti ili nemogućnosti utopije nisu po mom mišljenju pitanja, ili su to suviše lako, nedovoljno promišljena, površna, u biti poigravajuća i neiskrena. Njihova upitnost ne misli moguće, ono realno-moguće, po čemu je i sama moguća, štaviše, ona ne znaju ni kako su moguća ni zašto je nemoguće ono što negiraju. Lišena neposredno rađajuće skepse njihova se upitnost najčešće svodi na namjeru da nešto spore kako bi ga obezvrijedila zbog toga što ne podnose njegova utemeljivača, što se da osjetiti u tonu i načinu njihova postavljanja. Posve se razlikuju od upitnosti što se zasniva na slutnji nečeg savršenijeg kojim se može zamijeniti ono nesavršeno, što je opet karakteristično za upitnost iz budućnosti i suprotno onoj iz zlobe ili lijenosti. Naše insistiranje na zrelo promišljenoj, dakle, na istinski filozofskoj upitnosti je zapravo insistiranje na utopicumu stoga što trezvena upitnost implicira utopicum i utopijski duh koji ne zazire od toga da djeluje spasonosno, zdravo, da bude pri ruci i da se isto tako ne boji uključiti TRANSCENDERE u smislu promišljeno mogućeg. Svi ti momenti implicirani su pitanjem, ako je ono razIožno, a to su obilježja utopicuma. Prema tome onaj koji se pita o mogućnosti utopije, on ili ne zna što hoće ili pak hoće ono što ne zna prije neg je naslutio njegovu mogućnost ili nemogućnost. Od nepromišljenih pitanja i samozaljubljene pseudomudrosti što dalje kako bi se moglo doći do riječi o onom pravom. Ne, dakle, kako je moguća utopija već bliže: kako je moguće takvo pitanje?
Ništa najedanput nije tu, najmanje ozbiljno mišljenje čije postojanje nije drugo do kušanje cilja, koje je u stvari tu da nešto priprema, nalazi, ne da se u svojoj ispraznosti šepuri i zadovo ljava. Samo lijeno mišljenje ima zmijin hod i na svašta nalijeće, uz sve se lijepi, za sve što mu nije odmah dokučivo ono postavlja neiskreno pitanje, ono negirajuće. Tek nešto drugačije je pseudomišljenje kojem je dopadljivost važnija od svega pa u tu svrhu više konstruira, u lošem smislu riječi, i zbunjuje nego što otkriva, jer vlastitu mogućnost nikada kritički ne promišlja. Ono za razliku od prvog koje negira, mnogo obećava bez mogućnosti da nešto stvarno da.
Suprotno u biti njima trezveno mišljenje prerasta u misaono putovanje kroz koje odmjerava odnos mogućnosti i zbilje i pokušava proniknuti u bit mišljenog, ono je zapravo iluminiranje u tmini nepoznatog koje hoće učiniti poznatim. Usmjereno nalaženju a ne gubljenju, lišeno tereta sveznanja, ne stvara zbrku bez želje da učini prodor k nejasnom i nepoznatom. Opirući se tuđosti na dijalektički promišljen način, ono je čini AGENSOM vlastitog nastajanja, uzrokom nemira, a sebe svjetlom otkrivanja ovog živućeg. Ono što ga tjera naprijed izvor je njegova nastajanja, a ono što ga vuče budućnosti spasava ga od mogućeg gubljenja u kauzalnom spletu pojava, specificira ga i čuva. Obadvoje čine ono ljudsko KAMO i još aktuelnije ČEMU, ono dakle svojstveno traganju za izvorom nemira, ono što pomaže da se uskoči u igru svijeta u koju sama misao ulijeće kao u mrežu vlastitih pitanja, čineći je elementom svog nemira. Čak i kada osjeti, kako je kod Blocha, da procesualnost svijeta struji u nastajućem. DA, što je zapravo previruće NE uspinjuće TENDENCIJE prezentne kao JOŠ-NE LATENCIJE SVEGA I NIČEGA, trezveno mišljenje ne utapa u more neizvjesnosti niti se prepušta lakom uljuljkivanju na otkrivenoj dijalektici proticanja, naprotiv, tada započinje »kopanje u zbiljskom mraku iskona« otkrivajući se u čudesnom SADA i tako nastupa: »Oštro, strogo i vjerno na cesti afiniteta spram bitka što konačno biva istinit« (Bloch). Sučeljavanjem sa nastajanjem, s onim što se sprema na oblikovanje, na povijesni put što se zbiva u biću, ono dodiruje samu mogućnost, otvorenost svijeta čiji FUNDUS nije ontos on, »nije stvarnost nego tek realno-mogući utopicum« (Bloch). Na taj način otkriva kako vlastitu mogućnost, koja implicira i mogućnost pitanja, tako i procesualnost svijeta, svijet u smislu njegove neizvjesnosti, gdje su ljudi sa žigom subjektivne bezimenosti i temeljitom zamračenošću upućeni na stvaranje povijesti kojom i u kojoj osvjetljavaju vlastitu dospjelost, povijesti u kojoj svijet pokazuje svoje raspršeno blago i ono živo blohovsko Još-ne koje iz NEIMANJA prerasta u imanje. To što u čovjeku svjetluca kroz »JOŠ-NE SVJESNO« i ono što u svijetu nastupa s »JOŠ-NE-POSTALIM« pothranjuju se i održavaju REALNO-MOGUĆIM, dakle, KONKRETNO UTOPIJSKIM. Ono čini utopiju realnim stanjem nezavršenosti, stanjem fragmentarske biti u svim objektima, nadajući se u formi onog što treba da bude koje izranja u širokom carstvu umjetnosti, ljudskog života i ne samo tamo. Ernst Bloch nalazi da tako kao povijest i priroda »ima svoju utopiju« smatrajući je mjestom »zračenja i figura čija se supstancija tek oblikuje«. Prema tome trezveno mišljenje osvjetljava ono što još nikada nigdje nije bilo, bazu NESTARENJA koje prkosi vremenu i ne podnosi poniženja, a nudi dostojanstvo koje nije plod sentimentalnog i naivnog, neiskrenog i pseudomudrog mišljenja i domišljanja, završenosti i konačnosti. Utopijsko valja u tome diferencirati od UTOPISTIČKOG, tj. apstraktno-utopijskog o kojem ovdje ne raspravljamo. A pošto je KONKRETNA UTOPIJA prema svakom OTUĐENJU uspravan hod sa svim implikacijama širokog zahvata, »biti čovjek, znači za Blocha, imati utopiju«, što valja pobliže odrediti.
Jednako svijetu ni čovjek još nije svoj identitet. Iz ontološke nedostatnosti ili, bolje, moguće identičnosti čovjek zamišlja sebe u boljem svijetu od postojećeg u čemu valja vidjeti najavu utopicuma. Shvaćen per se ipsum kao reflektirajuće biće, čovjek je nedostatno biće par excellence, bar ga takvim čini dominacija GLADI koja se uistinu ne tiče samo njega, njegove egzistencije, nego i bitka samoga. Ipak na njemu je kao na dlanu jasno da ono što izranja vani počinje unutra, dakako ovdje sa stanovitom razlikom: ono što ga tjera na svjetlo dana neće samo da ga pokaže u njegovoj jestosti, nego ga hoće prikazati ljepšim i boljim kako bi uspjelije ostvarilo svrhu pojavljivanja. U tome se prije ili kasnije pokaže utopijski nemir sa jasnom naznakom JOŠ-NE koje upozorava na ono što u budućnosti valja očekivati. Neobičnu prirodu utopicuma naznačava mudri Bloch ocrtavanjem granice prelaza onog JOŠ-NE-SVJESNOG: »Na njoj se, pri uspjelom prodoru, pruža zemlja gdje još niko nije bio, pa čak koja ni sama još nikada ne bijaše, koja treba čovjeka, putnika, kompas, dubinu u zemlji u isti mah«. Prema tome esencijalno poimljena konkretna utopija pulzira u procesualnosti svijeta i ispoljava sadržaj konkretne UTOPIJSKE SVIJESTI, koju valja bliže odrediti.
Pri dobrom zapažanju intencije utopijske svijesti na stvaranju UNIJE mišljenja i bitka otkrivaju sobom da to jedinstvo nije dijalektička datost već prije povijesna zadaća koja se ozbiljuje povijesno u formi realiziranja potencija svijeta koje su za-pravo baza utopiji i utopijskom mišljenju. Utopija se začinje tamo gdje se bit i pojava inkogruentno smjenjuju, kamo se stvarno i moguće sudaraju, tamo gdje je ono još-ne-postalo, još-ne. -svjesno. Ono što se nekom vremenu čini nemoguće, u drugom postaje moguća stvarnost, utopija koja to »nemoguće« misli smatra se neodgovornom igrarijom, a da se pri tom ne uviđa njena temporalna projekcija unutar koje se zbiva prelaz »nemogućnosti« u mogućnost (mislimo uvijek na konkretnu a ne apstraktnu utopiju). Mišljenjem »nemogućeg« utopija transcendira prostor i vrijeme mada se, gledano s druge strane, sama realizira u vremenu i prostoru. Tek u tom smislu utopijsko je »nigdje«, tj. još-ne. Njegovim otkrivanjem utopija spasava čovjeka tvrdokorne postvarenosti, uranjanja u bilost vraćajući ga tako čovječnosti koje nema bez budućnosti. I svijet skrojen po zakonima uma stoji katkad u opreci sa humanumom za koji se i tada utopija bori.
Ako je svijest nedovršeni zbiljski realitet, a čovjek »nedostatno biće«, njihova uzajamnost je tada data u ontološkoj procesualnosti kojom otklanjaju vlastite nedostatke, u nastajanju nove zbilje i novih potreba o čemu svjedoči empirijska stvarnost koja ne poznaje aktivnost što bi radila na vlastitom nepostojanju. I glad se svagda iznova obnavlja indicirajući izvjesnost da golo samoodržanje prati simultana težnja za promjenom, to jest da je unutar samoodržanja istovremeno i proces »samoproširivanja«, Marxovsko stvaranje novih potreba. Takvo zadovoljavanje nametnulo je ljudskoj egzistenciji nešto što nedostaje ostalim bićima univerzuma: teleologiju koju ljudi projiciraju na svijet antinomičke beskonačnosti kada otkrivaju vlastito bitisanje kao »slamku među vihorove«. Naravno čovjekovo održanje ne teče posve besmisleno, nije bez unošenja određenog smisla, a to se manifestira kako na idealnom stvaranju u glavi onoga što će se pojaviti u stvarnosti, tako i u probuđenosti »željenog« koje ispunjava afekte očekivanja i danje snove, dakle, u anticipirajućem realitetu, prostoru na koji se baca pogled iz sadašnjosti u buduć. nost i još teže iz budućnosti na sadašnjost i prošlost koja mora biti shvaćena tako da je u njoj paradoks budućnosti. Zapravo pokretačka glad čovjekova svijeta usredotočuje se u čežnji koja u nama vri pomiješana sa nadanjem, koje uslijed toga što samo ne čini sitim prelazi u htijenje da bi kao djelatno postalo nešto više od željenja i učinilo da se ono predstavljeno ozbiljava. Zbog toga je u radnoj volji na zadovoljavanju potreba implicirano planiranje sa svagda racionalnijom kalkulacijom sredstava svrhe Nedostižna povijest tog svrhovitog mišljenja je u tome što svaki čovjek zna što hoće sada a što kasnije, ali, kako smo u početku nagovijestili, još niko ne zna što hoće uopće.
Budući da se glad utažuje RADOM a ovaj zasniva na anticipaciji, proces zadovoljavanja ljudskih potreba dobiva u marksizmu vrednosni karakter, karakter teleologije radnog procesa sa permanentno bogatijim eksperimentirajućim anticipacijama, oblikujućim modelima i sl. Na taj način vrijednost rezultata radnog procesa samjerava se sa dosegom anticipiranog realiteta, a kako teleologiji radnog procesa nisu postavljene granice, istraživanje tendencija svijeta jača smisao tog procesa. Budući da čovjekova aktivnost teče u pravcu refleksivno-anticipirajuće budućnosti, bliže ili dalje, to se odnos nekog vremena prema budućnosti određuje njegovim odnosom prema laboratoriumu rada misli na TEORIJA-PRAKSI. U tome izuzetnu ulogu ima anticipacija koja se pokazuje kao neka vrst prethodnice, koja takoreći obavlja unaprijed ono što dolazi, ono zbog čega se anticipiranje događa. Radi se pri tom o otvorenosti onog tendirajućeg što čini posljednji ljudski topos, zbog toga U-TOPOS u koji samo ljudi mogu da se nastane i nastanjuju se po cijeni propadanja. Zapravo, taj topos čini ono nastajuće, ono što-još-nije što se kao takvo javlja svijesti pa stoga utopijsko mora rasti sa humanumom i to kao anticipirajuća svijest u sferi subjektiviteta i kao realna mogućnost u domenu objektivnosti, jer je ono i subjektivni i objektivni entitet što se unatoč svemu održava kao utopijska svijest i realna tendencija te otuda prati ljudsku egzistenciju kao njen pri marni karakteristikum kojeg je najzad jednom za svagda postavio na filozofijske osnove Ernst Bloch, učinivši ga primarnorn kategorijom svoje filozofije.
Za razliku od realnog koje gnoseološki predstavlja prošlost što je dospjela u našu svijest i tako postala realnost, utopijsko je ono što faktički još nije a potencijalno treba da bude, ono je otvorenost našeg svijeta u formi mogućnosti. Neka hermetički zatvorena i sterilna realnost bila bi grob smislu ljudskog bitisanja, ponor mogućnostima koje nas ne ostavljaju sve dotle dok smo ljudi ili to hoćemo da budemo. Naravno utopijska pozadina samim tim što je otvorena za dolazeću realnost nije posvuda vidi jiva, posebno danas kada se jedva diferenciraju prave vrijednosti od vještačkih. Anti-utopijskom dobu, kakvo je naše, utopijsko se pojavljuje kao nešto neodgovorno, transcendentalno, strano i neprijateljsko, kada se o njemu raspravlja teorijski, iako ga konkretno doživljava kao vlastito buđenje kojeg ljudi nisu dovoljno svjesni. Oni ne vide da bi svijet bez utopicuma koji je svagda uz ono moguće, bio ledena stvarnost, tj. da bi bez mogućnosti da bude drugačiji činio besmislenim svaki pokušaj da se nađe korelat našim anticipacijama i planovima, omogućavao ubitačnom cirkulusu da razara svaki smisao, da bi bez utopicuma čovjek bio životinja.
Znači li, međutim, da je s utopicumom, makar ovaj predstavljao ono pojmljivo moguće, nadano, štaviše i ono negativno u svijetu, čovjek dosegao svoju bit, ili sam utopicum indicira njegovu nemogućnost identificiranja sa ljudskošću? Tematikom o mogućnosti identiteta subjekt-objekta pitanje premašuje okvir naše teme, o čemu iz razumljivih razloga neće biti riječi. Ali da s utopicumom biva i hoće da bude čovjek, nagoviješteno je une koliko i dosada. — Hamletovski nemir čovjekove egzistencije. bujanje intencija, nepresušna struja snova, neumoljivo kretanje ka nekom negdje što još nije, dječja radoznalost o onome, kantovskim jezikom rečeno, noumenalnom, nada koja sve to hoćc osigurati i bezbroj drugih pojava koje ukazuju na kretanje zavičaju, nepotkupljivi su svjedoci o utopijski otvorenom svijetu i eo ipso o našoj nedospjelosti u zavičaj.
Utopicum prema tome čini u srži naše opstojnosti ono otvoreno, procesualno. Njegova psihološka forma, čovjekova subjektivna strana, je »još-ne-svjesno«, što u povijesnom pogledu označava još uvijek stanje života svih ljudi, svijest gdje sunce svijesti još ne uspijeva osvijetliti prostor zavičajnosti ljudi, štaviše, gdje ni taj prostor još nije stvoren. Još-ne-svjesno je u biti predsvjesno u dobrom smislu, svjetlucanje prema naprijed, nešto aurorsko sa tendencijom uspona, nade i daleko od noćnog sanjarenja. Ontološki je nerazdvojno od još-ne-postalog, prazno je ako nema za korelat to ontološko, koje u stvari predstavlja budućnost što se formira. Bez ontološkog korelata ono još ispunjava privatne snove ukoliko se ne uzdiže iznad privatnog u carstvo apstraktnih utopija o poboljšanju svijeta. Ukratko, utopijsko je suviše blisko, neposredno, odveć sraslo sa humanumom, stanovnik čovjekova intimiteta, suviše je kratka staza do njega da bi se napravio blohovski korak k njemu u svijetu za kojeg je događanje prošlost, spoznaja sjećanje na ono što je bilo, a istina gotova stvar. Međutim njegovo pojavljivanje nije uvijek zov budućnosti nege može biti vijest o krizi humanuma, makar ne figuriralo u liku Sokratova daimoniona, Platonova erosa, Aristotelove »dynameion«, Leibnizove tendencije, Kantova kategoričkog imperativa, Hegelova apsolutnog duha, Marxove humanističke jednadžbe »humanizam = naturalizam«, Blochove nade. Ono kao krv ispunjava umjetnosti, poput vatre nosi slobodarske pokrete, kao svjetlo prožima ljudske tvorbe, stoji u jezgri dostignuća i promašaja, pokreće žive impulse ne samo čovjeka nego i svijeta i tako biva TERRA UTOPICA.
Promatran izdvojen od njega Humanum je srž ljudske prirode, snaga kojom se prevladavaju čovjekove slabosti, agens najdubljih nemira ljudskog bića i ujedno njihova inkarnacija. Zbog toga ga valja diferencirati od humaniteta koji se po našem mišljenju tiče međuljudskih odnosa u njihovoj socijalnoj sferi, čovječnosti sa dovoljno saučesničkog osjećanja za ljudske teškoće i razumijevanja za glas pomoći, sa smjelošću za otpore i hrabrošću za borbu protiv barbarskog odnosa prema čovjeku i svega onoga što negira ljudsko, sa suptilnim osjećanjem za uvažavanje ljudskog dostojanstva. To posebno dolazi do izražaja u momentima kada se hoće manipulirati ljudima kao stvarima. U tom značenju humanitet je ostvarivanje vrlina koje se mogu oblikovati jedino u društvenom mediumu, gdje se očituju u formi plemenitog moralno-etičkog držanja, toplog humanog odnosa prema drugima, nesebičnog angažmana na zajedničkim zadaci ma, u razvijenosti osjećanja za pravdu, pravednost, istinu, istinitoljubivost, umjerenost, jer radikalizam po svaku cijenu može biti neljudska djelatnost, u hrabrosti, druželjubivosti itd. itsl.
Naravno humanum nije nikada samorazumljivi posjed čovjeka, on to po svojoj biti ne može ni biti, budući da njegovo postojanje nije neki gotovi sadržaj koji se može uzimati i odbacivati prema volji i potrebi, naprotiv, on se mora takoreći svaki put razvijati i biti izložen probi društvenog života — afirmaciji ili negaciji. Njegovo mjesto je u aktivnoj ljudskoj djelatnosti. U tom pogledu Marx je u radu vidio izvor razvijanja ljudskih sposobnosti, ali istovremeno i pokazao da kapitalistička produkcija drobi, slama, unakazuje ljudsku prirodu. U stvari Marxova misao da čovječanstvo davno sanja o stvari o kojoj bi trebalo posjedovati svijest da bi se stvarno posjedovalo, neshvatljiva je ako se nema u vidu intencionalitet koji predstavlja primarno obilježje konkretne utopije. Slično je i sa KREACIJOM koju naziva formiranjem po zakonu ljepote, inherentnoj mjeri svakog predmeta i traženjem da produkcija dobije umjetnički karakter ukidanjem vlastite alijenacije. Zapravo produkciju koja postaje »samodjelatnost« i slobodna djelatnost Marx smatra vraćanjem čovjeka samom sebi, svojoj iskonskoj prirodi, odnosno »istinskim rješenjem spora između esencije i egzistencije, između opredmećivanja i samoopredmećivanja, između slobode i nužnosti, između individuuma i rada« (Marx). Ili dalje: kako bi Marx anticipirao realizaciju ljudskog totaliteta bez pretpostavka konkretne utopije? Univerzalno produciranje za njega je generički pojam čovjeka kao što je utopijsko ono što osjećamo na produžetku Marxove konstatacije u smislu nedostatka koji se okreće protivu svih nedostataka, protivu realnosti koja gubi ili je izgubila autentička ljudska obilježja. Prema Marxovski pojmljenoj dijalektici čovjek je igrač i igračka unutar kosmičkih sila i otuda specifična sila univerzuma koju upravo karakterizira utopijska intencionalnost.
Svijet u kome su stvari izgubile svoja staništa pretvaranjem u predmete, postale neprobojni zid između čovjeka i čovjeka i uklonile razliku između unutrašnjeg i spoljašnjeg, taj svijet postao je spoljašnji, ogoljen i čovjeku tuđ. Tako smo se našli na finiji kada utopicum otkriva krizu humanuma. To dolazi otuda što se stvarnost u odnosu na humanum povijesno ne samo obogaćuje nego i osiromašuje, alijenizira pa se traži izlaz u utopijskim idejama. Ako je prazna, što će reći redukcijom na jednodimenodimenzionalnu temporalnost obesmišljena, u povijesnim mogućnostima proigrana, stvarnost nema po čemu da bude istinita pa egzistira kao neistina koja se uzaludno hoće prokrijumčariti apstraktnim utopijama ili reakcionarnim ideologijama kao istina. Svijet koji se izvrgao u laž nema čovjeku što da pruži izuzev nesigurnosti, bojaznosti i straha, a takav je veoma malo ljudski da bi mogao podsjećati na ljudski zavičaj. Naprotiv ljudskost je u njemu izložena propadanju. Takvoj stvarnosti koja gubi ljudske primalitete, utopija se suprotstavlja u formi apstraknih ali ne reakcionarnih utopija ili konkretno-utopijske aktivnosti koja se kreće od radikalno-konkretno-utopijske kritike preko pobuna i humanističkog otpora do revolucije nudeći svagda budućnost sa bogatijim ljudskim obilježjima, ali i indicirajući na taj način krizu humaniteta. Kriza je tu u odsustvu smisla za ljudski specifikum, u nedostacima humanističkih ciljeva, u nemogućnosti da se iznađe put iz nasilja kome su ljudi izloženi najezdom militarističkih moći, u gomilanju povijesnih problema bez izgleda na njihova rješenja, u nasilnom ugrožavanju pravde, slobode i ljudskog dostojanstva i sl. Konkretno-utopijska aktivnost je u takvim historijskim zbivanjima usmjerena nastojanju da se data kriza izvrgne u ishod iz krize kada se u odnosu na sredstva koja nudi za rješenje situacije pokazuje kao apstraktna ili konkretna utopija čega je prebogata historija. Međutim i onda kada govori o prošlosti utopija ima u vidu budućnost.
Ipak, rušenje granica što dijele budućnost od prošlosti ne vodi nikakvom novumu ako se ne uvidi da je najtvrđa granica u sadašnjosti. Ponekad je tragično da se čovjek ne uspijeva oteti njenom zagrljaju, jer dok je isključivo njen, nije i ne može da bude utopijsko biće, jedva čovjek. Ubitačnoj kritici bili su nekada, danas još jače, izloženi VJESNICI budućnosti i oni koji se udaljuju od grube empirijske realnosti, koji takoreći neće da budu robovi sadašnjosti. Prema onome što se u njoj zbiva sadašnjost je po mnogo čemu prošlost, o čemu danas svjedoče živo brojne institucije, organizacije, sistemi, orijentacije, ideologije, pogledi na svijet — snage koje ne uspijevaju odrediti svoj konkretno-utopijski odnos spram svijeta, stvoriti nešto novo, koje naprosto vegetiraju. Njih nosi struja površnosti, pothranjuje lakomislenost i tako čini sposobnim za izvršavanje tuđih naređenja. Opasnost od snaga koje mnogo rade a malo misle još nije sagledana kao što nije dovoljno uočeno da njihova aktivnost po stiđuje um te da je njihova vjera contradictio in adjecto. Te snage idiotski vjeruju da se ratom može čuvati svjetski mir a da ne uviđaju da se time ugrožava ne samo svakodnevni ljudski mir već i ljudski život uopće. One su jedini pravi stanovnici apstraktne stvarnosti koja širi hladnoću ispraznih trenutaka, legalizira anonimne produktivnosti i osujećuje ljudsko dostojanstvo. Takva stvarnost čini čovjeka sićušnim djelićem basnoslovne mašine, robom posla koji ne zadovoljava istinski ljudske potrebe. Zarobljeni monotonim ritmom, ubačeni u vrtlog jučerašnjice, oteti sebi i svijetu, ljudi se gube u suženom prostoru svojih ljudskih mogućnosti poput siromaha ispunjenih nadom u pozitivno rješenje njihove egzistencijalne boljke i uzaludno upućeni sreći koja ih upravo ostavlja same i nesigurne. Zbog toga je samorazumljivo pitanje granica terora koji nad ljudskom psihom vrši efikasni i poslovni duh. Dokle će moći čovjek podnositi silovanje svog dostojanstva u ime gomilanja objekata u koje ga i samog utrpava okrutno doba?! Ne raste Ii ljudska pustoš sa ispraznom sadašnjošću, sa proigravanjem humanističkih mogućnosti? Do koje apsurdnosti su dovele spomenute snage svijet, može se pokazati pitanjem: u kojoj mjeri je zastupljena ideja svjetskog mira u planovima ratne tehnike i industrije? Sarkazam u njemu nadmašuje sadržinsku kontradikciju utoliko prije i više ukoliko se zna da demonska tehnika i industrija demonstriraju ordinarni humanistički primitivizam i perverznu psihologiju ljudi koji se zanose njihovim rušilačkim moćima. Takva tehnika udružena s prljavom politikom blokira stvaralačku aktivnost humanističkih snaga, na mjesto jačanja njihovih plemenitih pregnuća, ona širi strah i dezorijentira zbunjene ljudske jedinke i tako pomaže cvjetanju alijenacije. Upotreba atomskog oružja na rušenje ljudskih života svjedoči o fatalnoj apstraktnosti te sile, o zastrašujućoj poziciji njenih produeenata i zagovornika te više od toga, o tome da sudbina povijesti još nije u rukama čovjeka koji zna što hoće i hoće ono što zna. Tragična je istina da tehnika ne nudi danas ništa toplo, čovjeku blisko, što bi budilo ideale za pravim vrijednostima, da još uvijek malo služi svrhama humaniteta. Ne obazirući se na akutne zadatke koji je čekaju na Zemlji, mašila se neba da bi se u prljavoj militarističkoj, suviše neznatno humanističkoj, utakmici pokazala kao silnik nad zbunjenim ljudskim jedinkama. Zbog toga izaziva humaniste da se zamisle nad vrijednostima koje nestaju i mogućnostima uspostavljanja novih. Budući da utopija predstavlja »organ za novum«, njeno postojanje indicira postojanje konkretno-utopijskih mogućnosti koje valja otkrivati radi one dijalektičnosti svijeta o kojoj su tako pomno mislili Hegel i Marx.
Možda će se ovim steći utisak o nespojivosti tehnike sa ljudskim suptilitetom, o njenoj tuđosti ljudskoj prirodi, što se u određenoj mjeri ne isključuje. Međutim, takvo tvrđenje bi impliciralo brojne konsekvencije među kojima i onu da se ljudski medu kvalificira sužavanjem a ne ekspanzijom svojih moći a da ne spominjemo šta bi značilo negiranje tehnike u sadašnjosti i budućnosti. Pogotovu ne, ako se ima na umu da je sadašnjost ipak stjecište onog što nastaje i onog što propada, tačka odmjeravanja progresivnog i regresivnog, polazište uzletanju ka realno-mogućem, mjesto okončavanja onog što treba da bude, otkrivanja nedostatnosti, ali i novuma, začetništvo boljeg života, buđenje korjenitih promjena u pravcu boljeg sutra, ukratko, laboratorium possibilis. No ma koliko to stvaralo nespokojstvo u humanističkom svijetu, unosilo pesimizam s obzirom na budućnost, spuštalo oblake neizvjesnosti nad sutrašnjicom, u svemu tome valja vidjeti dijalektički jednu stranu naspram koje je ona optimistička po kojoj su to pripreme za epohalni prevrat ljudske povijesti. Novo doba nazire se na nekim potezima našeg vremena, ponajprije u odolijevanju zemljinoj teži letom u kosmička prostranstva, u stilu života mladih ljudi i sl.
No ako je besmisleno odbaciti tehniku, smisleno je raditi na uklanjanju uvjeta što je čine neljudskom, straha koji dolazi njenom neljudskom primjenom, raditi na otkrivanju besmisla koji otuda dolazi.
Više nema sumnje da je tehnika precijenjena, da nisu dovoljno sagledane potencije koje ona stvara nehotice na planu rušenja humaniteta. Ovdje ćemo samo egzemplarno naznačiti neke koje se tiču politike, nauke, umjetnosti, svakodnevnog života — seksa, sporta.
Čovjek, taj vrhunski oblik života, krajnja tačka razvoja materije, koji je zahvaljujući djelatnosti i okolnostima koje je znao prilagoditi svojim svrhama, uzletio do te visine, našao se podjarmljen tehnikom upravo onda kada je izgledalo da će pomoću nje porasti njegova ljudska vrijednost. Uprkos tome što stvara neslucno slobodno vrijeme za rušenje čovjekova potencijaliteta, tehnika je ugrozila njegovo najveće blago — slobodu. Nudi mu stvari a ne dostojanstvo, pruža mogućnosti koje ga i kada ih ostvari ostavljaju samog i zabrinutog, stvara potrebe koje ne afirmiraju njegovu bit, svodi ga na objekat među objektima, dovodi ga dotle da kao čovjek može da se afirmira stvarnim negiranjem. tj. ako izvršava naređenja a ne proizvodi ih, što upravo znači degradaciju njegova generičkog bića. — Politika koja je uzela u svoje ruke stvara pomoću nje klimu nepovjerenja koja čini suvremeno čovječanstvo bolesnim, jer što je zdravlje za pojedinca, to je povjerenje za svaku vrstu zajednice. Koliko takvo čovječanstvo još uvijek gura u besmisleni ponor ljudske degradacije tehničko-politički-organizatorsko mišljenje najbolje se vidi po nepromišljenoj devizi da čovjeka treba organizirati da bi uživao, što je i lozinka političkog fanatizma koji se razvija u uvjetima tehničkog poleta, utoliko jače ukoliko je potiskivanjem religijske zaslijepljenosti morao na svoj način preuzeti i njenu ulogu. Politički fanatizam što je još na usponu leži u osnovi tehničkog negativiteta, dakle, čini bazu svim društvenim negativitetima današnjeg svijeta. On artikulira i destruira ljudske snage umjesto da ih aktivira i integrira, što zahvaljujući svojoj vulkanskoj snazi pokušavaju danas umjetnost i filozofija koje stoje na ivici društvenog interesa kao nesumnjivi svjedoci krize humaniteta. Potrebno je, naime, više zrelosti i humanističke odlučnosti, što one još uvijek nalaze, da se faktieitetu udahne humani smisao koji izgleda ne odgovara političko-tehničkoj aromi vremena.
Uvjeti alijenacije mijenjali su se od Marxova vremena naovamo, ali jedva da je išta učinjeno da ona nestane. Klasa kojoj je osnivač marksizma namijenio nošenje zastave socijalizma povijesno se još nije uspjela formirati, a snage koje su u njeno ime nastupale, nisu mogle preskočiti sebe ako je izgledalo da preskaču faze povijesnog razvoja. Ipak je zahvaljujući njima potencijalno zaustavljen povijesni proces alijenacije mada sudbina humaniteta nije poboljšana. I tamo gdje je izgledalo da su povijesne snage uzele progresivniji kurs još uvijek se nije pokazalo da je ideja humaniteta našla dovoljno mjesta. Svojevrsnoj dehumanizaciji idu u prilog kako znanstveni pozitivizam koji se u formi scijentičkog fanatizma davno utvrđenog u pozitivnim znanostima sada, u zgodan čas, uvlači osobito preko sociologije u društvene znanosti gdje pokušava sociološkim metodama mjeriti ono u čovjeku nemjerljivo zbog čega se politički moćno danas eksploatiraju statistika i sociometrija, što je odraz pomanjkanja osjećanja za ljudskost i najbolji dokaz gdje završava misao ophrvana ideologijom koja zna sa najboljim namjerama pokopati najveće vrijednosti, tako i, tek da spomenemo, manipuliranje umjetničkim vrijednostima putem sredstava informiranja. Uz rijetka ostvarenja radio-televizijskih emisija produciraju se brojne namještaljke kojima se gledalac-slušalac hvata kao mrežama ukletosti da bi na kraju nenamjerno bio prevaren. To se tiče i prilagodbe velikih umjetničkih ostvarenja vremenu i publici što često dovodi do toga da izostane ono veliko takvih djela. Ako se uopće time nešto postiže, tada su to površnost, nekritičnost, moralna neodgovornost i sl. Doda li se još da gola žena sve više ispunjava plakate, izloge, novine, časopise, osvaja film i teatar, da nametljivo izlaže svoje tijelo, jer sama uviđa da je to ono što ima prođu u vremenu koje je izgubilo kriterij za vrijednosti, da erotizam kao obilježje epohe djeluje zamorno, jednolično kao i tehnika koja zajedno s njim i politikom vlada vremenom i, konačno, da se sport u svom dostojanstvu srozao dotle da se igrači bez stida prodaju, jer je novac postao jači od svega, tada smo ukazali na neke pojave nad kojima čovječanstvo, izgleda, još nije stiglo da se zamisli iako su one opasne za ono čemu bi trebalo da teži.
Konkretna utopija traži da se takva stvarnost pretekne uspostavljanjem saveza između onoga što je moguće i onoga što je nužno, ali tako da se ne zanemari sadašnjost na račun budućnosti niti budućnost u korist sadašnjosti, da se ne osporava stvaranja ideala koji odmjeravaju privid i istinu i omogući ulijetanje u prostor između vremena i vječnosti te da se shodno tome radi na izmjeni postojećeg. Transcendiranjem bilosti utopicum nas stavlja u novi odnos kako prema eksternom tako i prema internom svijetu, podstiče i onda kada smo izgubili izglede na uspjeh, otkriva promašaje što ih čine mehanički prekidi procesa, jednostrana sagledavanja. Otuda, čini se, utopija predstavlja carstvo svrha koje može zaobići onaj koji ništa neće, praktičko-teorijski: sposobnost subjekta da na tendencijama sadašnjosti otčitava budućnost. Otkrivanjem krutosti određenih formi života i naslućivanjem mogućnosti njihovih promjena utopija nesumnjivo zadire u bremeniti procesualni život čovjeka i svijeta. Njeno pronalazačko umijeće temelji se, ako smo uspjeli pokazati, na osobitoj logici sposobnoj da slobodnim uzletanjem i ustrajnim po niranjem pronađe tačku integracije različitih elemenata koje nastoji objediniti i staviti u službu stvaranja novih odnosa — proširivanja zbilje. Utopijska svijest hoće da se probije ka tmini u kojoj su sva bića tako kako jesu, ona nosi subjekt i utiče stalnim podsticajima na otkrivanje onog REALNO-MOGUĆEG, baze mijenjanja pa time i na mijenjanje socijalne zbilje. Smisleno oblikovanje zbilje i slijed realnih mogućnosti su, dakle, podjednako na liniji konkretno-utopijskog mišljenja i liniji života. Utopija ne samo otkriva nego i anticipira pa je stoga i odraz krize humanuma i izraz potrebe da se iz te krize izađe. U tom smislu aktuelna je i danas poruka o miru koju je E. Bloch uputio prije dvije decenije djelatnicima Kembričkog univerziteta koja nešto skraćena glasi:»Inter arma silent musae. Ali rat što se sprema u Washingtonu donosi muzama ne samo šutnju nego i uništenje. Utoliku strastvenije moraju naučnici i istraživači prisvojiti danas mir, utoliko egzaktnije moraju upoznati očigledno mišljenje agresora kao takvog i analizirati u temelju njegovu zaluđujuću ideologiju. To je jedna od najvažnijih funkcija republike naučnika koja je odvajkada određivana zahtjevima humaniteta«