Napisano: 1967
Izvor: Arhiva Praxisa
Објавено: "Praxis"
(Zagreb),
1967, 5-6
Transkripcija: M. R.
Ova tema spada u ona fundamentalna pitanja socijalizma o kojima se tokom ovog stoljeća nebrojeno puta raspravljalo, o kojima su postojale i postoje oštre kontroverze i bitno različita stajališta pojedinih marksista, komunista pa i čitavih pokreta. Mislim da je po sebi razumljivo, da s obzirom na širinu i složenost ove problematike, ovom prilikom ne želim dati niti historijski prikaz svih ovih diskusija, polemika i kontroverza, niti »utvrđivati« tačan stav osnivača marksizma itd., nego, u vezi s konkretnim iskustvima socijalističkog pokreta u ovom stoljeću, a posebno i našeg jugoslavenskog, naznačiti neke daljnje probleme i moguće solucije.
S obzirom na ishodišnu tačku ove problematike spomenimo najkraće samo ovo: poznato je da su od Marxa i Engelsa nadalje, uključujući tu veliki broj najznačajnijih marksista (Lenjin, Gramsci, Lukacs, Tito itd.) osnovne teze u vezi s postavljenim pitanjem o državi i partiji u socijalizmu bile: prvo, država mora u socijalizmu odumirati i drugo, partija jest avangarda i vodeća politička snaga i u socijalizmu, ali ne i tutor nad radničkom klasom, ne »nosilac« novog društvenog uređenja, socijalizma, što može i treba da bude sama klasa.
Historijski kontekst i perspektive iz kojih su, naročito Marx i Engels, sagledavali i teorijski rješavali ovaj problem, bili su takva konstelacija radničkog pokreta i država u svijetu, a posebno u Evropi, da su Marx i Engels pretpostavljali prvo, da će socijalizam pobijediti u prvom redu u najrazvijenijim kapitalističkim zemljama, što bi zatim silinom socijalističkog procesa djelovalo na preobražaje i u ostalim slabije razvijenim zemljama. U takvoj, naravno, konstelaciji, država kao određena sila gubi svoje političko i vojno značenje, te bi i proces odumiranja mogao mnogo brže i bezbolnije napredovati; drugo, oni su ovaj problem sagledavali također iz fundamentalnijeg, filozofsko-humanističkog aspekta, koji se, samo po formulacijama, donekle gubi u kasnijim spisima, ali im je ipak, za onoga tko razumije smisao njihova djela, osnova bez koje se njihova misao uopće ne može do kraja razumjeti. A to stajalište, koje su oni mnogo puta jasno istakli, jest da se kod svih parcijalnih organa društva, pogotovo organa sile, koji nadomještavaju čovjeka kao pojedinca i društvo u cjelini, radi o formama otuđenosti čovjeka, grupe, klase. Budući da su i država i partija takve neophodne historijske forme i samom proletarijatu, revolucija ih ne može odjednom dokinuti, ali mora inicirati, što je njen najdublji i najodsudniji historijski akt, proces njihova odumiranja.
To su bili u najkraćim crtama teorijski i praktičko-politički okviri za razumijevanje njihovih značajnih misli o ovom problemu. (Ovdje moramo naravno ispustiti i neke druge pretpostavke i okolnosti koje objašnjavaju ovaj stav).
Poznato nam je da je proces nastajanja socijalizma dosad išao drugim putom, da se odvijao na drugim historijskim područjima nego što su to pretpostavljali osnivači marksizma. Međutim, iako je taj proces bio započeo u nerazvijenoj Rusiji, sa slabim demokratskim i građanskim tradicijama, Lenjin nikada ni teorijski ni praktički (koliko je bilo moguće u tim nemogućim danima i godinama građanskog rata) nije odustajao od koncepcije odumiranja države, ostvarivanja samoupravnosti radnog čovjeka i demokratizma u partiji, toleriranja pojedinačne ili grupne opozicije u pojedinim, često i odsudnim pitanjima. I u takvim slučajevima samo je snagom argumenata i dobivenom većinom u partiji provodio svoje koncepcije.
Tek je era staljinizma dovela neke već i u prethodnom periodu prisutne procese i koncepcije (mislim na etatističko-birokratske i nedemokratske) do krajnjih konsekvencija i principa. Ne možemo ulaziti u analizu geneze ovih koncepcija, jer nam to nije zadatak, nego samo konstatirajmo da je staljinski period karakteriziran u ovim pitanjima tezom, prvo, da u socijalizmu klasna borba ne jenjava nego jača, te je iz tih razloga kao i zbog kapitalističkog okruženja, potrebno da država u socijalizmu jača, a ne odumire; i drugo, da partija kao svjesna avangarda proletarijata mora da bude »monolitna«, što je u realnosti značilo da je princip demokratskog centralizma dobivao sve jače oznake centralizma, a sve manje demokratizma, da konačno i u partiji i u društvu, na osnovi političkog monopola kao i monopola nad sredstvima za javne komunikacije prevladaju administrativne i nasilne metode.
U ovom periodu u okvirima socijaldemokracije već u potpunosti prevladava teza parlamentarizma. Političko sagledavanje čitavog problema, vjera u mogućnost ostvarenja socijalizma »odozgo«, tj. preko buržoaske države — ostaje do danas credo socijaldemokracije. Ovo naglašavamo samo zato što se gotovo nikad ne vidi veoma važna zajednička komponenta socijaldemokratske i staljinističke koncepcije: obadvije ostaju bitno na planu političkog. Ovo je jedan od momenata koji u ovom izlaganju želim naročito akcentuirati, posebno radi nekih pitanja koja slijede.
Ako pokušamo karakterizirati socijalizam ovih posljednjih nekoliko decenija, naročito od kraja dvadesetih godina, možemo konstatirati izrazitu dominaciju političke sfere života, što je imalo reperkusije ne samo na karakter društvenih odnosa i položaj individuuma u socijalističkim zemljama, nego, mislim, i na koncepciju borbe za socijalizam u komunističkim partijama u zapadnim zemljama.
Za ovu dominaciju političke sfere u socijalizmu, pa čak kad bi se radilo o dominaciji političke sfere zasnovane na širokim demokratskim principima, što nije slučaj, nema nikakvog opravdanja, ako, naravno, polazimo od izvornih marksističkih pozicija. Za Marxa su i država i partija ili apstraktna ili parcijalna zajednica, te nikad ne mogu zamijeniti društvenu zajednicu u cjelini. Za Marxa isto tako ove forme ne mogu nikada zamijentii klasu u cjelini. Za marksizam je zato bitno pitanje socijalizma ne dominacija ove ili one parcijalne sfere života, nego izbijanje u prvi plan »socijalne sfere«, takva promjena socijalnih odnosa u kojima se radni čovjek neće odnositi prema nekom drugom (na pr. državi) nego prema samome sebi i drugima kao upravljačima. Jednom riječi smisao ove koncepcije i historijske intencije jest strukturiranje cjelokupne zajednice na samoupravnom principu. To je jedini princip koji znači korjenito prevladavanje starih historijskih struktura, najamnih odnosa, političke i ekonomske alijenacije, političkog i bilo kojeg drugog fetišizma, dominacije parcijalnog i privilegiranog.
S obzirom na ovo historijsko iskustvo, nazovimo ga socijalnim iskustvom, treba odmah naglasiti da je socijalizam započeo svoju historijsku putanju gotovo bez ikakvih takvih tradicija. Osnovna iskustva bila su ili političke prirode, pri čemu su bila uglavnom koncentrirana u političkoj avangardi — partiji, ili socijalno-ekonomska, pretežno u smislu borbe za skraćenje radnog dana, bolje uslove života, više nadnice itd. Iskustva u vezi s promjenama samih društvenih odnosa još u razdoblju kapitalizma nisu postojala, niti se do danas pokušalo bilo šta značajnije u tom pravcu učiniti.
Sve je to rezultiralo u teorijskoj insuficijenciji osnovnih revolucionarnih snaga suvremene historije. Radnička klasa ni u jednoj dosad zemlji nije bila svjesna svog osnovnog historijskog zadatka, te ni teorijski ni akciono nije bila kadra da kao klasa nametne korjenitiju promjenu proizvodnih i društvenih odnosa već u samim počecima razvoja socijalizma. Toga, dapače, nije bila svjesna niti politička avangarda radničke klase, koja je (osim u iznimnim slučajevima, i to ne cijela avangarda) kao politička organizacija nastavila svoju glavnu aktivnost u političkoj sferi i političkim sredstvima da usmjerava socijalističke procese. To je imalo kao posljedicu jačanje i dominaciju političke sfere društva — države i partije —, a potiskivalo i često potpuno zanemarivalo preformiranje društvenih odnosa u pravcu samoupravnosti radnih ljudi.
Ne treba biti naročito lucidan pa da se uvidi da se iz svih ovih razloga osnovna protivrječnost u razvoju socijalizma mora manifestirati u tim dvjema oprečnim koncepcijama i tendencijama razvoja: u tendenciji dominacije političke sfere i političkog monopola upravljanja društvom i u tendenciji prevladavanja birokratsko-političkog upravljanja društvom i uspostavljanju samoupravnih odnosa, asocijacije slobodnih proizvođača, kako je to Marx pretpostavljao. Međutim, s obzirom na to što je u socijalizmu barem u osnovi dokinuto vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju u najamnom odnosu se pri takvoj socijalnoj strukturi moraju naći osim radničke klase i gotovo sve druge grupacije, tako da navedeni antagonizmi moraju prožimati gotovo sve sfere takvog socijalističkog društva. Isto tako je jasno da će se oni negdje ispoljavati u konkretnim reagiranjima na praktičke probleme poduzeća ili politike, negdje u teorijskim ili umjetničkim sagledavanjima egzistencijalnog problema suvremenog čovjeka.
Cjelokupna ova problematika kao i prikazani historijski proces i iskustva nužno su ostavili trag na suvremenim procesima borbe za socijalizam i u kapitalističkim i socijalističkim zemljama. Što se tiče kapitalističkih zemalja poznato je da postoji izvjesna kriza klasično-političke borbe komunističkih i socijalističkih partija. U nekim zemljama, dapače i najjačim i najutjecajnijim, takav tip organizacije i politike gotovo i ne postoji. U drugima opet ova kriza pokušava se rješavati još uvijek samo na nivou politike, stvaranjem širih socijalističkih frontova i slično. Postavlja se pitanje: ne postoje li pred socijalističkim snagama i druge, historijski relevantnije mogućnosti mobilizacije i djelovanja u radničkoj klasi i ostalim radnim grupacijama društva? Ne postoje li mogućnosti pripremanja onih socijalnih preobražaja koji se ni malo ne iscrpljuju zauzimanjem vlasti i nacionalizacijom sredstava za proizvodnju? Nije li, naime, naravno u suvremenim uslovima razvijene zapadne demokracije, prvenstveni zadatak socijalističkih snaga da već danas započnu borbu za organiziranje radnih ljudi kao samoupravljača, da postavljaju temelje one »asocijacije slobodnih proizvođača« tj. temelje samoupravnog socijalizma što im je glavna historijska perspektiva i zadatak. Time bi se vidjelo da se borba ne iscrpljuje u političkim mobilizacijama masa, političkim akcijama, pa ni raznim socijalno-humanitarnim, nego da postoji još jedan temeljniji stratum društvene egzistencije čije preoblikovanje daleko odsudnije djeluje na sve ostale sfere društvenog života.
Koliko bi ovakvi savjeti ili komisije radnika u proizvodnji, prosvjeti, administraciji itd. imali neposrednog utjecaja, kontrole nad proizvodnjom, organizacijom posla, raspodjelom — u potpunosti je historijsko pitanje. Buržoazija je, historijski negdje prije a negdje kasnije, institucijom privatnog vlasništva imala već razvijene proizvodne odnose u krilu feudalnog društva. Razvoj modernog društva pruža mogućnosti da radnička klasa sa svojim saveznicima započne stvaranjem onih formacija koje će jednom biti kadre da upravljanje društvom uzmu u svoje ruke. Na to, mislim, sili suvremene socijalističke snage u tim zemljama i činjenica sve snažnijeg razvoja tehnološkog procesa (automatizacija i dr.) što će dovoditi do daljnjeg skraćivanja radnog dana, nove organizacije obrazovanja i kulture, povišenja kulturnog i obrazovnog nivoa i postepenog dokidanja dosadašnje osnovne podjele rada. Socijalističke snage bi se pokazale zaista historijski insuficijentne, kada bi u perspektivi takvih društvenih preobražaja kormilo prepustile drugim društvenim snagama.
Što se tiče socijalističkih zemalja naznačena prorivrječja i antagonizmi su već na pomolu, negdje u punom zamahu. Već sam spomenuo karakteristiku dosadašnjeg razvoja socijalizma: dominaciju i monopol političke sfere, koja je u većini slučajeva prerasla u tipično etatističko-birokratski monopol i dominaciju. U takvoj situaciji pred socijalističkim snagama stoji nekoliko zadataka:
prvo, da se spozna da samoupravljanje radnog čovjeka nije neka daleka etapa razvoja socijalizma (po nekima etapa komunizma), nego suština i smisao revolucionarnog preobražaja, začetak nove historijske epohe i permanentan socijalistički revolucionarni zadatak;
drugo, da sve političke ili tehnokratske mjere organiziranja i upravljanja socijalizmom, makar koliko one bile uspješne, ne dokidaju položaj radnog čovjeka kao objekta, kao onog kojim se upravlja. Filozofski izraženo, politička i ekonomska alijenacija se ovakvim procesima ne prevladava, te se tako ne postizava željeno oslobađanje čovjeka u socijalizmu.
treće, da se jedna nova historijska renesansa, koja se već socijalizmom očekuje, ne može postići prenaglašavanjem centralizma u političkoj sferi i samoj partiji, nego obratno — demokratizacijom; da ne samo filozofski, umjetnički, znanstveni i kulturni procesi ne mogu potpadati pod jurisdikciju političke sfere, nego da se dapače i sama politička sfera mora konstituirati u socijalizmu na demokratski način.
U vezi s ovim pitanjima, nekoliko još napomena o našim vlastitim, jugoslavenskim problemima, teškoćama i dilemama. Ne treba posebno naglašavati da je koncepcija samoupravljanja, dakle i odumiranje države, u osnovi barem pobijedila kod najsvjesnijeg dijela radnih ljudi u našoj zemlji, dapače i kodificirana u najznačajnijim državnim i političkim aktima, Ustavu i Programu SKJ.
U kontekstu ovih prilično složenih socijalnih i političkih pitanja i prilika, od posebnog su interesa, naročito s obzirom na temu referata, problem partije u sklopu razvoja samoupravnog socijalizma.
U vezi sa samoupravljanjem prije svega jednu malu digresiju. Postoje određeni kritičari s lijeva (na pr. u IV internacionali) koji smatraju da je ovo što postoji u Jugoslaviji gotovo »iluzija samoupravljanja« dok god ostaje na nivou poduzeća. Bez obzira što se može pokazati da im nisu poznati korijeni suvremenih naših procesa, treba odmah napomenuti da je iluzija takvo mišljenje koje pretpostavlja da jugoslavenski marksisti ne vide da je ovo samo jedan od koraka realiziranja historijskog programa i da ne shvaćaju da je strukturiranje cjelokupne zajednice na samoupravnom principu osnovna vizija i nit vodilja akcije najsvjesnijih snaga našeg društva. Upravo ova okolnost određuje sasvim nov, historijski dosad nepostojeći položaj, smisao i intencije vladajuće partije.
Svaka komunistička ili socijalistička partija koja ne inaugurira procese samoupravljanja (ako oni nisu započeti neposrednom akcijom radničke klase) nužno utječe, u tom razdoblju, na petrificiranje etatističkih odnosa, produbljuje rascjep između etatističko-političkih i ostalih radnih slojeva društva, sputava zamah i sužava neposrednu akciju i kreativnost društvenih snaga. Određene stagnacije i deformacije su nužna posljedica ovakvog razvoja kao i protivrječnosti o kojima je bilo riječi.
U obratnom slučaju nužno nastaju problemi razvoja ne samo samoupravne zajednice, nego i položaja, funkcije same političke organizacije. Inaugurirajući proces strukturiranja cjelokupne zajednice na samoupravnom principu — partija inaugurira također i odumiranje parcijalne vlasti, dominacije političke sfere i politički monopol. Iako je i ova naša situacija još uvijek u prije navedenom smislu prijelazna, kada novi proces još nije završen, a stare strukture odumrle, svejedno se pitanje partije (kod nas SK) kao stvarne avangarde tih novih procesa moralo postaviti svom oštrinom.
Osnovno pitanje ovog historijskog momenta postalo je: pretvoriti partiju, od dosadašnje vladajuće političke snage i njene organizacije kao obične transmisije, u intelektualnoidejno i organizaciono sposobnog predvodnika naznačenog samoupravnog procesa.
Samoupravni procesi bez jačanja demokratizma, demokratskog donošenja odluka, sukoba mišljenja i interesa, formiranja većine i manjine kod gotovo svakog važnijeg pitanja — nemogući su. Još manje je moguća egzistencija avangarde takvih procesa, ako se i njen unutrašnji život ne zasniva na tom istom principu. Avangarda takvog procesa ne može biti skučenija, bojažljiva, netolerantnija i nesposobnija da izađe iz određenih idejnih okršaja i kontroverza od one sredine kojoj bi trebala da bude avangarda. Kod toga želim istaći barem tri pitanja koja se nameću:
Prvo je teza da je ovakav demokratizam partijskog razvoja nemoguć bez postojanja više partija. Teza naizgled plauzibilna, ali historijski potpuno apstraktna. Ona je historijski neprimjerena ovakvom razvoju kao što je naš jugoslavenski iz više razloga: u prvom redu sukobi partija se odvijaju radi borbe za vlast određene grupacije, klase itd. U društvu koje inaugurira samoupravne procese, nije pitanje vlasti ove ili one političke partije, nego zapravo odumiranje takve vlasti, prevladavanje dominacije političke sfere društva. Iz toga sasvim jasno slijedi da bi takvi politički sukobi i aspiracije nužno jačali ponovo političku sferu društva. Prebacivanje težišta u rješavanju fundamentalnih pitanja na političku sferu, sa svim onim instrumentima, tehnikama i propratnim akcijama koje takva borba iziskiva, vodilo bi prije do jačanja birokratskih, a ne samoupravnih snaga. Samoupravnoj zajednici nije ni u kakvom interesu »množenje« politike i političara čemu bi takva borba vodila i konačno (iako ovim nisu iscrpljeni svi argumenti) u našoj jugoslavenskoj stvarnosti, opasnosti nacionalističkih deformacija i utvara ovakvim procesima bile bi daleko pojačane, što također nije ni malo poželjno.
Mogao bi netko primijetiti i primijetit će, da ove opasnosti i nedostaci ovakvog procesa mogu postojati, ali da oni osiguravaju slobodu izjašnjavanja, mogućnost slobodnog opredjeljivanja i dokidaju politički i društveni monopol jedne partije što uvijek može da bude osnova i razlog najrazličitijih deformacija i nesocijalističkih postupaka. U ovim prigovorima ima također istine, a postoje i historijska iskustva na koja se oni i odnose. Iako ovaj prigovor ispušta iz vida sasvim novu i specifičnu društvenu realnost o kojoj je sada riječ, tj. realnost samoupravljanja, treba i o njima i te kako voditi računa u ovim razdobljima reorganiziranja partije. Pogotovo i zato što je, po mom mišljenju, moguće da se ova pitanja riješe a izbjegnu navedene opasnosti i nedostaci.
Drugo, navedena naša situacija nameće niz organizacionih pitanja o kojima se već prilično raspravljalo i gdje su neke osnovne intencije i stavovi nakon diskusija zacrtani, čemu ne bih imao nešto posebno pridodati.
Treće, suštinsko pitanje je kako iz svega dosad rečenog slijedi, pitanje daljnje demokratizacije i partije i društva u cjelini. Ako smatramo da je rješavanje ovog pitanja višepartijskim sistemom neprimjereno iz razloga koje sam naveo, moramo ga rješavati u ovom sklopu: partija — samoupravno društvo (još tačnije: razvijanje, izgrađivanje samoupravne socijalističke zajednice).
Kako je bilo već rečeno, partija u tom procesu ne može zaostajati za društvom, jer bi se u teorijskom, misaonom i akcijskom pogledu našla na repu zbivanja, te bi lako postala i kočnica tog procesa. Demokratizam u partiji međutim ne može značiti samo mogućnost i nužnost utjecaja svih organa partije na odluke i politiku partije, ne samo mogućnost i pravo na svoje mišljenje tokom donošenja odluka, nego i pravo da se, poštujući mišljenje većine, i dalje javno i unutarpartijski zalaže za određeni stav, kad je netko duboko osvjedočen u ispravnost svoga stava. Sve dotle dok praksa ne demantira većinu ili pojedinca ili grupu. Partiji u ovakvom historijskom momentu je od neprocjenjivog značaja da ima članove koje će s najvećom ozbiljnošću, dubinom analize i komunističkom zainteresiranošću osvjetljavati određene probleme društva i razvoja socijalizma i imati određena, što bolje fundirana mišljenja. U takvim okolnostima ne može se od dotičnog člana, koji sav stoji iza određenih analiza, zahtijevati da ih se jednostavno odrekne, jer se većina u određenom momentu s njima ne slaže. To je ujedno jedini put i način da marksizam u potpunosti zadobije onu intelektualnu dimenziju za koju je na pr. staljinizam sve učinio da je diskreditira.
Daljnji uvjet ovakvog demokratskog procesa je i dokidanje monopola nad masovnim komunikacijama, omogućavanje stvaranja slobodnog javnog mnjenja, omogućivanje da u određenim kontroverzama svaki socijalistički stav može doći do izražaja. Iako su i u ovom slučaju učinjeni prvi koraci, ni malo nisu dovoljni za procese koji slijede.
Mislim da su ova pitanja odsudna za što uspješniji razvoj onog historijskog procesa koji je naša zemlja inaugurirala i koji nagovješćuje jedno suštinski novo čovječanstvo. Njihovim nerješavanjem zapali bismo u oštrija protivrječja, kočili brže prestrukturiranje društva na samoupravnom principu što bi moglo dovoditi do akata koji za svestraniji socijalistički razvoj i daljnje oslobađanje ličnosti ne bi bili ni u kom slučaju poželjni.