Lav Trocki
Izdana revolucija
Vanjska je politika uvijek i svuda nastavak unutarnje politike jer je to politika iste vladajuće kaste u SSSR-u nužno se moralo odraziti u promjenama ciljeva i metoda sovjetske diplomacije. »Teorija« o socijalizmu samo u jednoj zemlji, koja je prvi put istaknuta u jesen 1924, sadržavala je želju da se vanjska polemika Sovjeta oslobodi programa međunarodne revolucije. Birokracija međutim nije namjeravala prekinuti svoje odnose s Kominternom jer bi se ova nužno preobrazila u međunarodnu organizaciju opozicije, sto bi imalo prilično neugodne posljedice za odnos snaga u samom Sovjetskom Savezu. Naprotiv, sto se politika Kremlja manje nadahnjivala negdašnjim internacionalizmom, to su vlastodršci bezobzirnije grabili za kormilo III internacionale. Komunistička internacionala morala je pod svojim nesvagdasnjim mazivom služiti novim ciljevima. Ti su pak zahtijevali nove ljude. Počevši od 1923. povijest Kominterne nije ništa drugo no tijek obnavljanja njezinog moskovskog štaba i štabova njezinih nacionalnih sekcija, što se provodilo naređivanim čistkama, isključenjima, unutarnjih revolucijama itd. Danas je Kominterna potpuno poslušan aparat koji slijedi sva krivudanja sovjetske vanjske politike.
Birokracija ne samo što je prekinula s poviješću, već je štoviše izgubila sposobnost poučiti se poviješću. A ono glavno što ju je povijest morala naučiti jest činjenica da vlast sovjeta ne bi odolijevala punih dvanaest mjeseci bez izravne potpore svjetskog, u prvom redu europskog proIetarijata i bez revolucionarnog pokreta kolonijalnih naroda. Austronjemački militarizam nije mogao do kraja provesti ofenzivu protiv sovjetske Rusije jer je osjećao na vratu vrući dah revolucije. Revolucije u Njemačkoj i Austro-Ugarskoj za devet su mjeseci poništile Brestlitovski ugovor. Zbog pobuna koje su u travnju 1919. izbile u crnomorskoj mornarici, Treća republika morala se odreći namjere proširenja operacija na jug sovjetske države. Pod izravnim pritiskom britanskih radnika engleska vlada povukla je u rujnu 1919. svoje trupe sa sjevera. Nakon povlačenja crvenih armija kod Varšave samo je snažni val revolucionarnih protesta spriječio Antantu da pomažući Poljskoj zada Sovjetima odlučan poraz. Kad je Iord Curzon 1923. uputio Moskvi ultimatum bio je onemogućen otporom radničkih organizacija u Engleskoj. Ti važni događaji nisu osamljeni. Oni obilježavaju prvo najteže razdoblje postojanja Sovjeta. Iako revolucija nije pobjedila nigdje osim u Rusiji, nade koje su u nju polagali nisu bile isprazne.
Vlada Sovjeta potpisala je tada razne ugovore s buržoaskim državama: Brestlitovski ugovor u ožujku 1918, ugovor s Estonijom u veljači 1920, ugovor u Rigi s Poljskom u listopadu 1920, Rapalski ugovor s Njemačkom u travnju 1922. i još neke manje važne diplomatske sporazume. No nijednom članu moskovske vlade nije padalo na um svoje buržoaske supotpisnike proglašavati »prijateljima mira«, a još manje pozivati komunističke partije Njemačke, Poljske ili Estonije da svojim glasovima podrže buržoaske vlade, potpisnice spomenutih ugovora. A upravo to odlučno značenje u političkom odgoju masa. Sovjeti su morali potpisati Brestlitovski mir, kao što štrajkaši na izmaku snaga moraju prihvatiti i najteže uvjete poslodavca, ali ono što je učinila njemačka socijaldemokratija kad je odobrila taj ugovor u licemjernoj formi uzdržavanja od glasovanja, boljševici su oštro napali. Iako je Rapalski ugovor, potpisan četiri godine kasnije, bio zaključen na temelju formalne jednakosti obiju strana potpisnica, Komunistička partija Njemačke bila bi odmah isključena iz Kominterne da je u toj prilici izrazila povjerenje diplomaciji svoje zemlje. Sovjetska vanjska politika ravnala se načelom da trgovački, diplomatski ili vojni sporazumi koje je sovjetska vlada morala sklapati s imperijalistima ne smiju nikako zakočiti i oslabiti djelovanje proletarijata u kapitalističkim zemljama, jer spas radničke države može konačno osigurati samo razvoj sovjetske revolucije. Kad je Čičerin tijekom priprema za Ženevsku konferenciju predložio da se u sovjetski ustav unesu neke »demokratske izmjene« kako bi se zadovoljilo američko »javno mnijenje«, Lenjin je u jednom službenom pismu od 23. siječnja 1922. odlučno zahtijevao da Čičerina bez odlaganja pošalju na odmor u neko ljetovalište. Da je netko u to vrijeme predložio da se naklonost imperijalizma plati makar i formalnim pristajanjem uz jedan tako lažan i besadržajan pakt kao što je bio Kelloggov, Lenjin bi bez razmišljanja predložio da tog novatora pošalju u ludnicu — i sigurno ne bi u Politbirou naišao na protivljenje.
Rukovodioci su u to vrijeme bili nepopustljivi prema pacifističkim iluzijama svake vrste, kao što je Liga naroda, kolektivna sigurnost, arbitraža, naoružanje itd. smatrajući ih samo sredstvima za Uspavljivanje budnosti masa kako bi ih vlastodršci sigurnije zaskočili pri izbijanju novog rata. U programu Partije, prihvaćenom na Kongresu 1919, koji je izradio Lenjin, nalazimo u tome ovaj nedvosmislen stavak: »Sve jaca pritisak proletarijata a osobito njegove pobjede u nekim zemljama povećavaju otpor izrabljivača prilsiljavajući ih da pronalaze nove oblike međunarodnih kapitalističkih udruženja (Liga naroda i sl.), a ova organizirajući u svjetskim razmjerima izrabljivanje naroda, nastoje u prvom redu ugušiti revolucionarni pokret proletera svih zemalja. Sve to nužno uzrokuje građanske ratove u raznim državama, koji se poklapaju s revolucionarnim ratovima proleterskih zemalja koje se brane i ugnjetavanih naroda koji se dižu protiv imperijalističkih sila. U tim uvjetima, pacifističke krilatice, kao sto su međunarodno razoružanje u kapitalističkom režimu, arbitražni sudovi i slično ne samo da su izraz reakcionarnog utopizma nego su očigledno varanje radnika, kojem je cilj razoružati ih i odratiti od njihove osnovne zadaće, a to je razoružanje samih izrabljivača.« To poglavlje boljševičkog programa unaprijed izriče nemilosrdan sud o današnjoj vanjskoj politici SSSR-a, o politici Kominterne i svih njihovih pacifičkih »prijatelja« diljem svijeta...
Istina je doduše da je nakon razdoblja intervencije i blokade ekonomski i vojni pritisak na Sovjetski Savez bio mnogo slabiji nego sto se predviđalo. Europa je još živjela u znaku prošlog rata, ne misleći na budući. Zatim je izbila svjetska ekonomska kriza teških razmjera koja je obezglavila vladajuće klase u čitavom svijetu. U takvoj situaciji SSSR se mogao nekažnjeno baciti u sve kušnje prvoga petogodišnjeg plana, dok je zemlja ponovno postala plijen građanskog rata, gladi i epidemija. Prve godine drugog petogodišnjeg plana, koje su donijele vidljivo poboljšanje unutarnjeg položaja, podudaraju se s početkom ublažavanja krize u kapitalističkim zemljama, s novom plimom nade, pohlepe, nestrpljenja i s vraćanjem na naoružanje. Po mom mišljenju opasnost kombinirane agresije na SSSR moguća je zato što je zemlja Sovjeta još osamljena, što je »šestina svijeta« još velikim dijelom carstvo primitivnog barbarstva, što je u njoj proizvodnost rada, unatoč nacionalizaciji sredstava za proizvodnju, i dalje mnogo niža nego u kapitalističkim zemljama i zato — a to je ovog trenutka presudna činjenica — što je glavnina svjetskog proletarijata poražena i što joj nedostaje sigurnost i pouzdanog rukovođenja. Tako oktobarska revolucija koju su njezini vođe držali početkom svjetske revolucije, no koja je silom stvari privremeno postala čimbenik za sebe, u toj novoj povijesnoj mijeni otkriva koliko svjetska revolucija ovisi o međunarodnom razvitku. Opet se pokazalo da povijesno pitanje »ko će pobijediti« ne može biti riješeno u nacionalnim granicama i da unutarnji uspjesi odnosno neuspjesi samo pripravljaju povoljnije ili nepovoljnije uvjete za međunarodno rješenje pitanja.
Sovjetska birokracija, to joj moramo priznati, stekla je bogato iskustvo u manipuliranju ljudskim masama kad ih treba uspavati, razdvojiti, oslabiti i naprosto prevariti da bi nad njima stekla neograničenu vlast. Ali je baš zato izgubila svaku mogućnost da ih revolucionarno odgoji. Pošto je ugušila spontanost inicijative narodnih masa u vlastitoj zemlji, ne može ni u svijetu poticati kritičku misao i revolucionarnu smjelost. Uostalom, kao (rukovodeća i povlaštena grupacija sovjetska birokracija puno više cijeni prijateljstvo i pomoć buržoaskih radikala, reformističkih parlamentaraca i sindikalnih birokrata sa Zapada nego radnika koje od nje dijeli ponor. Ovdje nije mjesto da izlažem povijest opadanja i izrođavanja III internacionale jer sam o tom predmetu napisao više posebnih prikaza koji su prevedeni gotovo na sve svjetske jezike. Činjenica je da je sovjetska birokracija, neobrazovana i neodgovorna, konzervativna i prožeta ograničenim nacionalnim duhom, kao glava Kominterne donijela svjetskom radničkom pokretu samo nevolje. I kao da povijest traži svoje, sadašnji međunarodni položaj SSSR-a ne određuju toliko posljedice uspješne izgradnje socijalizma u jednoj izoliranoj zemlji, koliko posljedice poraza svjetskog proletarijata. Podsjetimo se da su slom kineske revolucije u godinama 1925—1927, koji je otvorio putove japanskom militarizmu na Dalekom istoku, i poraz njemačkog proletarijata, koji je uvjetovao Hitlerovu pobjedu i bjesomučno naoružavanje u Trećem Reichu, također posljedice politike Kominterne.
Budući da je izdala svjetsku revoluciju, iako se sama smatra izdanom, termidorska birokracija postavlja sebi kao glavni cilj »neutraliziranje« buržoazije. Da bi postigla tu svrhu, ona mora poprimiti usmjeren i pouzdan privid istinske čuvarice reda. A dugotrajni privid na koncu postaje zbilja. Tome je naveliko pridonio i organski razvoj rukovodećih krugova. Uzmičući korak po korak pred posljedicama vlastitih pogrešaka, birokracija je naposlijetku došla do uvjerenja da je za sigurnost SSSR-a najbolje rješenje utopiti zemlju u sistem statusa quo Zapadne Europe. Zar nije najbolje sklopiti čvrst pakt o nenapadanju između socijalizma i kapitalizma? Sadašnja formula službene vanjske politike, što je naveliko objavljuje sovjetska diplomacija kojoj je dopušteno govoriti konvencionalnim jezikom karijerista, a za njom dakako i Kominterna koja bi, čini se, morala govoriti jezikom revolucije, glasi ovako: »Mi ne želimo ni stope tuđe zemlje, ali nećemo dati ni stopu svoje.« Kao da je riječ o teritorijalnim sukobima a ne o svjetskoj borbi dvaju nepomirljivih sistema!
Kad je SSSR smatrao smislenim da željeznicu istočne Kine prepusti Japanu, taj potez slabosti, koji je toliko pripravljen slomom kineske revolucije, veličali su i hvalili kao izraz snage i sigurnosti u službi mira. Ali naličje medalje izgleda drukčije. Ustupivši neprijatelju neobično važan strateški put, sovjetska vlada olakšala je Japanu namjeravana osvajanja na sjeveru Kine i napadanje na Mongoliju. Ta prisilna žrtva nije značila neutraliziranje opasnosti nego u najboljem slučaju kratku odgodu, a uz to je najviše podražila apetite vojne klike u Tokiju.
Pitanje Mongolije zapravo je podmetanje istaknutih strateških pozicija Japana u ratu protiv SSSR-a. Sovjetska vlada morala je izjaviti kako će ratom odgovoriti na invaziju Mongolije. Tu dakle nije više posrijedi obrana »našeg teritorija« jer je Mongolija neovisna država. Pasivnu obranu sovjetskih granica smatrali su dostatnom sve dok ih niko nije ozbiljno ugrožavao. Prava odbrana SSSR-a sastoji se u slabljenju pozicije imperijalizma i jačanju pozicija proletarijata i kolonijalnih naroda u čitavom svijetu. Nepovoljan odnos snaga mogao bi nas prisiliti da ustupimo mnogo stopa teritorija kao što se dogodilo pri sklapanju Brestlitovskog mira, pri potpisivanju mira u Rigi i prilikom ustupanja željeznice u istočnoj Kini. Borba za povoljan odnos svjetskih snaga nameće radničkoj državi stalnu obvezu da pomogne oslobodilačkim pokretima u drugim zemljama. Ta njezina osnovna zadaća u nepomirljivoj je suprotnosti s konzervativnom politikom statusa quo.
Zbliženje s Francuskom, do kojeg je došlo zbog pobjede nacionalsocijalizma a koje se ubrzo pretvorilo u vojni sporazum, donosi Francuskoj kao glavnoj čuvarici statusa quo mnogo više prednosti nego SSSR-u. Prema sporazumu SSSR se obvezuje na vojnu pomoć Francuskoj bez ikakvih uvjeta, dok je naprotiv pomoć Francuske SSSR-U uvjetovana prethodnim pristankom Engleske i Italije, što otvara neograničeno polje svim mogućim makinacijama protiv SSSR-a. Događaji su prilikom ulaska Hitlerovih trupa u porajnsko područje pokazali da je Moskva s više odlučnosti mogla dobiti od Francuske mnogo ozbiljnije garancije, ako su ugovori uopće neka garancija u vrijeme naglih zaokreta, neprestanih diplomatskih kriza, zbližavanja i prekida. Ali to nije prvi put da se sovjetska diplomacija pokazala mnogo čvršćom u borbi protiv radnika vlastite zemlje nego u pregovorima s buržoaskim diplomatama.
Dokaz prema kojem bi pomoć SSSR-a Francuskoj bila od sIabe koristi zbog toga što SSSR i Reich nemaju zajedničke granice, ne može se ozbiljno uzeti. U slučaju njemačkog napada na SSSR, agresor će sigurno naći granicu koju treba. Ako Njemačka napadne Austriju, Čehoslovačku ili Francusku, Poljska neće nijednog dana ostati neutralna. Ako provede svoje savezničke obveze prema Francuskoj, odmah će otvoriti granice Crvenoj armiji, ako pak pogazi ugovor o savezništvu, postat će pomoćnica Njemačke, i SSSR će lako naći »zajedničku granicu«. Uostalom, u budućem ratu zračne i morske »granice« bit će jednako važne kao i kopnene.
Na primanje SSSR-a u Ligu naroda, što je birokratska propaganda dostojna Gobbelsa prikazala u zemlji kao pobjedu socijalizma posljedicu »pritiska« svjetskog proletarijata, buržoazija je pristala samo zato što je revolucionarni pokret bio jako oslabljen. To nije bila pobjeda SSSR-a nego kapitulacija pred duboko kompromitiranom ženevskom institucijom koja, prema boljševičkom programu koji već poznajemo, »upravlja sve svoje neposredne napore na gušenje revolucionarnih pokreta.« što se to tako korjenito promijenilo od dana kad je bio prihvaćen boljševički program? Priroda Lige naroda?
Iskustvo je brzo pokazalo kako sudjelovanje u Ligi naroda ne povećava praktične koristi koje su pomogli i osigurati i zasebni ugovori s buržoaskim državama, nego da naprotiv nameće mnogo organičenja i obveze koje je SSSR savjesno ispunjavao u interesu svog nedavno stečenoga konzervativnog ugleda. Obaveza da svoju politiku prilagodi politici Francuske i njezinih saveznika nametnula je SSSR-u nadasve čudno i dvosmisleno držanje u sukobu. Dok je Litvinov, boji je u Ženevi bio samo Lavalova sjena, izražavo engleskim i francuskim diplomatima zahvalnost zbog njihova zauzimanja »za održanje mira« koje je tako lijepo okrunjeno invazijama na Abesiniju, dotle je nafta iz Kavkaza i dalje opskrbljavala talijansku mornaricu. To se može donekle opravdati ustezanjem sovjetske vlade koja nije željela otvoreno raskinuti trgovački ugovor, ali sovjetski sindikati nipošto nisu morali voditi brigu o obvezama komesarijata za vanjsku trgovinu. Odluka sindikata o obustavi isporuke nafte Italiji značila bi početak mnogo djelotvornijeg međunarodnog pokreta bojkota nego razne podle »sankcije« koje su diplomati i pravnici unaprijed odvagnuli u sporazumu s Mussolinijem. I ako sovjetski sindikati, koji su 1926. javno skupljali milijune rubalja za potpora štrajkašima u britanskim sindikatima, taj put nisu ništa učinili, onda je to zato sto im je birokracija zabranila svaku inicijativu takve vrste, u prvom redu iz obzira prema Francuskoj. Mi u ratu koji dolazi nikakvi vojni savezi neće SSSR-u nadoknaditi gubitak povjerenja kolonijalnih naroda i radnih masa općenito.
Zar je moguće da toga u Kremlju nisu svjesni? »Glavni cilj njemačkog fašizma — odgovara nam službeno moskovsko glasilo — bio je izolacija SSSR-a... I sto se dogodilo? SSSR ima danas u svijetu više prijatelja nego ikad.« (Izvjestija, 17. rujna 1935). Talijanski proletarijat stenje ,pod čizmom fašizma, kineska revolucija je poražena, njemački proletarijat je tako oslabljen da Hitlerovci nisu naišli ni na kakav otpor, austrijskom proletarijatu vezane su ruke i noge, revolucionarne partije na Balkanu nalaze se izvan zakona, u Francuskoj i Španjolskoj radnici se povode za radikalnom buržoazijom. Ali sovjetska vlada ima nakon ulaska u Ligu naroda »više prijatelja u svijetu nego ikada«! To hvaljenje, koje je u prvi mah nepojmljivo, pretvara se u jadikovku kad znamo da te prijatelje ne treba pripisivati radničkoj državi nego njezinim rukovodiocima.
Teški porazi svjetskog proletarijata omogućili su sovjetskoj birokraciji da prigrabi vlast u svojoj zemlji i zadobije veću ili manju naklonost »javnog mnijenja« u kapitalističkim zemljama. Što je Kominterna nemoćnija da ugrozi posljedice kapitala, to je kremaljska vlada u očima Francuske, Čehoslovačke i ostalih buržoazija solventnija. Snaga buržoazije u zemlji i izvan nje u obrnutom je razmjeru sa snagom SSSR-a kao socijalističke države i osnove proleterske revolucije. Ah to je samo lice medalje, a zna se da svaka medalja ima i naličje.
Lloyd George, kojega senzacionalna istupanja i variranja nisu lišena povremenih bljeskova pronicavosti, spominjao je Donji dom, u studenom 1934, da ne bi trebalo preuranjeno osuditi fašističku Njemačku koja će postati najsigurniji bedem Europe protiv komunizma. »Jednog dana pozdravit ćemo je kao saveznicu!« Značajnih li riječi! Poluzaštitničke, polupodrugljive pohvale što ih svjetska buržoazija upućuje Kremlju ne samo da nisu jamstvo mira nego čak i ne smanjuju opasnost od rata. Razvoj sovjetske birokracije zanima svjetsku buržoaziju u prvom redu sa stajališta promjene oblika vlasništva. Iako je odlučno prekinuo s jakobinskom tradicijom, dao se okruniti i ponovno ustoličio katoličku vjeru, Napoleon I ostao je i dalje omražen kod polufeudalnih vlastodržaca Europe jer je nastavio braniti novi oblik vlasništva stvoren u revoluciji. Sve dok se monopol na vanjsku trgovinu ne ukine i dok se ne obnove prava kapitala, SSSR će, unatoč zaslugama svojih upravljača, ostati za cjelokupnu buržoaziju nepomirljiv neprijatelj ali za to će joj njemački nacionalsocijalizam postati prijatelj ako ne još danas a ono sigurno sutra. Prilikom pregovora što su se vodili između Lavala i Barthoua s jedne, i Moskve s druge strane, krupna francuska buržoazija uporno je odbijala da zaigra na sovjetsku kartu usprkos Hitlerovoj prijetnji i naglom zaokretu Komunističke partije Francuske u rodoljubne vode. Nakon potpisivanja francusko-sovjetskog sporazuma Lavala su ljevičari optuživali da je mašući u Berlinu moskovskom opasnošću zapravo radio na zbližavanju Berlina i Rima, protiv interesa Moskve. Te ocjene možda donekle anticipiraju događaje, ali nisu u suprotnosti s njihovim normalnim tokom.
No kakvo god mišljenje imao o povoljnim odnosno nepovoljnim stranama francusko-sovjetskog ugovora, nijedan ozbiljan revolucionarni političar neće sovjetskoj državi osporavati pravo da traži dopunsku pomoć u privremenim sporazumima s ovim ili onim imperijalizmom. Potrebno je samo javno i otvoreno objasniti masama kakvo značenje ima takav djelomičan taktički sporazum u cjelokupnom odnosu historijskih snaga. Ali nikako ne valja, zbog iskorištavanja suparništva između Francuske i Njemačke, idealizirati buržoaskog saveznika ili imperijalističku kombinaciju koja se privremeno prikriva Ligom naroda. A sovjetska diplomacija, za kojom se povodi III internacionala, sustavno pretvara trenutne moskovske saveznike u »prijatelje mira«, vara radnike govoreći im o »»kolektivnoj sigurnosti« i »razoružanju«, te tako postaje politička podružnica imperijalista među radništvom.
Znameniti intervju koji je Staljin dao predsjedniku Scripps-Howard Newspapersa, g. Royu Howardu, 1. ožujka 1935, neprocjenjiv je dokument koji karakterizira birokratsku kratkovidnost u krupnim pitanjima svjetske politike i licemjerje (koje vlada između rukovodilaca SSSR-a svjetskog radničkog pokreta. Na pitanje: »Jeli rat neizbježiv?« Staljin odgovara: »Ja smatram da se pozicije prijatelja mira učvršćuju, oni mogu raditi javno, imaju oslon javnog mnijenja i raspolažu ustanovama kao što je Liga naroda.« U tim riječima nema ni trunka smisla za stvarnost! Buržoaske države ne dijele se u »prijatelje« i »neprijatelje« mira, utoliko manje što mir kao nekakav univerzalan pojam ne postoji. Svaku imperijalističku zemlju zanima da održi svoj mir, to više što taj mir teže podnose njezini protivnici. Formula koja je zajednička Staljinu, Baldwinu, Léonu Blumu i ostalima, a prema kojoj bi »mir bio uistinu osiguran kad bi se sve države okupile u Ligi naroda da ga brane«, znači samo to da bi mir bio osiguran kad ne bi bilo razloga da se naruši. Ta je misao sama po sebi ispravna, ali je prilično apstraktna. Velikim silama koje se drže po strani od Lige naroda očigledno je mnogo više stalo do slobode vlastitog djelovanja nego do apstrakcije koja se naziva »mir«. Zašto im je potrebna sloboda djelovanja? To će se pokazati kada dođe vrijeme. Države koje se povlače iz Lige Naroda, kao Japan i Njemačka, ili se trenutačno distanciraju«, kao Italija, imaju za to dovoljno razloga. Njihov prekid s Ligom naroda samo dokle modificira diplomatski oblik sadašnjih suprotnosti ne pogađajući ih ozbiljnije i ne mijenjajući karakter Lige naroda. Pravednici koji prisižu nepokolebljivu vjernost Ligi naroda, odlično rade na iskorištavanju te institucije za održanje svog mira. Ali između njih nema slaganja. Engleska je potpuno spremna produžiti mir žrtvujući francuske interese u Europi ili Africi. Francuska se sprema žrtvovati sigurnost pomorskog prometa britanske imperije ne bi li tako dobila pomoć Italije. No, za obranu svojih interesa, svaka je sila spremna ući u rat koji će dakako biti najpravedniji od svih ratova. Male države koje u nedostatku boljeg rješenja traže zaštitu pod krovom Lige naroda, neće se naći na strani mira nego na strani najjače grupacije u ratu.
Liga naroda brani status quo. To nije organizacija »mira«, nego naprotiv organizacija imperijalističkog nasilja manjine nad golemom većinom čovječanstva. Taj se »red« može održati samo neprestanim ratovima, malim i velikim, danas u kolonijama, sutra između metropola. Imperijalistička vjernost statusu quo ima isključivo konvencionalan, privremen i ograničen značaj. Italija se jučer izjašnjavala za status quo u Europi, ali ne i u Africi. Kakva će sutra biti njezina politika u Europi, teško je kazati. Ali promjena granica u Africi ima već danas reperkusija u Europi. Hitler je sa svojim četama mogao ući u porajnsko područje samo zato što je Mussolini navalio na Etiopiju. Italiju bi doista bilo teško ubrojiti među »prijatelje« mira. Francuskoj je ipak mnogo više stalo do talijanskog nego do sovjetskog prijateljstva. Engleska pak traži ,prijateljstvo Njemačke. Grupacije se mijenjaju, apetiti ostaju. Prava zadaća pristaša statusa quo sastoji se u tome da u Ligi naroda nađu najpovoljniju kombinaciju snaga i najlakšu kamuflažu za pripravljanje skorašnjeg rata. Tko će ga započeti i kada, to će ovisti o sporednim okolnostima, ali netko će ga morati započeti jer je status quo samo velika barutana.
Sve dok postoje imperijalistički antagonizmi, program o »razoružanju« nije drugo nego fikcija, a osim toga i jedna od najopasnijih. Kad bi se i provelo razoružanje konvencijama — što je uistinu fantastična pretpostavka! — ni to ne bi moglo zapriječiti rat. Imperijalisti ne izazivaju ratove zato što imaju oružje, oni kuju oružje kad im je rat potreban. Suvremena tehnika stvara mogućnosti za vrlo brzo naoružanje. Sve konvencije o razoružanju ili ograničenju naoružanja neće spriječiti (kapitalističke tvornice, laboratorije i ratnu industriju da sačuvaju svoj potencijal. Njemačka, koja je bila razoružana pod pažljivim nadzorom svojih pobjednika (a to je, uzgred rečeno, jedini stvarni oblik »razoružanja«), postaje danas, zahvaljujući svojoj snažnoj industriji, tvrđava evropskog militarizma. Ona se sprema »razoružati« neke od svojih susjeda. Ideja o »progresivnom razoružanju« svodi se u vrijeme mira na pokušaje smanjenja prevelikih vojnih izdataka. Posrijedi je dakako blagajna, a ne Ijubav prema miru. A i ta se ideja pokazuje kao neostvariva! Zbog razlika u geografskom položaju, u ekonomskoj snazi i kolonijalnom zasićenju svaka norma o naoružanju uzrokovala bi promjene u odnosu snaga u prilog jednih a na štetu drugih. Otuda i jalovost ženevskih pokušaja. Za nešto manje od dvadeset godina pregovori i razgovori o razoružanju urodili su samo novim, dosad neviđenim nadmetanjem u naoružanju. Temeljitu revolucionarnu politiku na programu razoružanja još je gore nego graditi kule na pijesku. To je dimna zavjesa koja prikriva militarizam.
Gušenje klasne borbe u korist imperijalističkog rata može se provoditi samo uz pomoć vođa radničkih organizacinja masa. Krilatice koje su to omogućile 1914, kao sto su »posljednji rat«, »rat protiv militarizma«, »rat demokracije«, izgubile su u proteklih dvadeset godina svaku vrijednost. Danas ih zamjenjuju »kolektivna sigurnost« i »opće razoružanje«. Vođe radničkih organizacija u Europi pripravljaju novo izdanje nepovredivog saveza koji je za rat isto toliko važan kao tenkovi, avijacija i »zabranjeni« ratni otrovi.
III internacionala rodila se iz ogorčenog prosvjeda protiv socijalpatriotizma. Ali revolucionarni sadržaj koji joj je udahnula oktobarska revolucija već se odavno rasuo. Kominterna se danas svrstala pod zastavu Lige naroda kao i II internacionala, ali sa svježijom zalihom cinizma. Kad engleski socijalist g. Stafford Cripps naziva Ligu naroda međunarodnim udruženjem razbojnika, što možda nije odveć uljudno ali ni posve neistinito, Times podrugljivo pita: »Kako onda objasniti pristupanje SSSR-a Ligi naroda?« Na to nije lako odgovoriti. Moskovska birokracija daje snažnu potporu socijalpatriotizmu kojem je svojedobno oktobarska revolucija zadala težak udarac.
Gospodin Roy Howard pokušao je i na to dobiti odgovor. »Sto je — pitao je Staljina — s vašim planovima i namjerama o svjetskoj revoluciji?« — »Mi nikad nismo imali sličnih namjera.« — »Ali ipak...« — »To je plod jednog nesporazuma.« — »Tragičnog?« — »Ne, komičnog, ili točnije tragikomičnog.« To navodim točno, od riječi do riječi. »Kakva opasnost — nastavlja Staljin — mogu za susjedne zemlje biti ideje sovjetskih građana, ako te zemlje čvrsto sjede u sedlu?« Na to ga je sugovornik mogao upitati: A što ako ne sjede čvrsto u sedlu? Međutim, Staljin iznosi umirujući argument: »Izvoz revolucija obična je šala. Svaka zemlja može provesti revoluciju ako to želi, ali ako ne želi, revolucije neće biti. Naša je zemlja htjela revoluciju i provela ju je...« I to je doslovno navođenje Staljinovih riječi. Od teorije o socijalizmu u samo jednoj zemlji, prirodno se prelazi na teoriju o revoluciji u samo jednoj zemlji. Ali zašto onda postoji Komunistička internacionala? pitao bi po svoj prilici Staljinov sugovornik da nije znao dokle idu granice radoznalosti. Umirujuća Staljinova objašnjenja, koja su čitali i radnici i kapitalisti, puna su praznina. Prije nego što je >>naša zemlja« željela provesti revoluciju, mi smo u nju donijeli marksističke ideje preuzete od drugih zemalja i iskorištavali iskustva drugih... Desetljećima smo imali revolucionarnu emigraciju koja je rukovodila borbom u Rusiji. Nas su moralno i materijalno pomagale radničke organizacije u Europi i Americi. 1919, odmah nakon pobjede, organizirali smo Komunističku internacionalu. Više smo puta proklamirali da je proletarijat pobjedničke revolucionarne zemlje moralno dužan pomoći ugnjetavanim i pobunjenim klasama, ne samo na ideološkom planu nego, ako to može, i s oružjem u ruci. Nismo se zadovoljavali verbalnim izjavama. Oružanom silom pomogli smo radnike u Finskoj, Letoniji, Estoniji i Gruziji. Pokušali smo poljskom proletarijatu dati mogućnost za pobunu, uputivši na Varšavu Crvenu armiju. Poslali smo organizatore i vojne savjetnike kineskim revolucionarima. 1926. skupili smo milijune rubalja za engleske štrajkaše. Danas se, eto, pokazalo da je to bio samo nesporazum. Tragičan? Ne, komičan. Staljin nije imao krivo kad je rekao da je život u SSSR-u postao »veseo«. A i Komunistička internacionala prometnula se iz ozbiljne u komičnu ličnost.
Staljin bi uvjerljivije djelovao na svog sugovornika da je umjesto klevetanja prošlosti otvoreno govorio o oprečnostima između termidorske politike i politike oktobarske revolucije. »Po Lenjinovu mišljenju — morao bi kazati — svrha Lige naroda bila je pripremanje novih imperijalističkih ratova. Danas mi u njoj gledamo instrument mira. Lenjin je revolucionarne ratove smatrao neizbježivima. Mi izvoz revolucije smatramo šalom. Lenjin je savez proletarijata s buržoazijom žigosao kao izdaju. A mi svom snagom guramo svjetski proletarijat na taj put. Lenjin se rugao imperijalističkoj krilatici o razoružanju, smatrajući je zavaravanjem radnika. Mi na toj krilatici gradimo cjelokupnu našu politiku. A vaš tragikomičan nesporazum — morao bi zaključiti — sastoji se u tome što nas držite nastavljačima boljševizma, a mi smo njegovi grobari.«
Nekadašnji ruski vojnik, ponikao u patrijarhalnim uvjetima seoskog »mira« isticao se u prvom redu slijepom pripadnošću gomili. Suvorov, generalismus vojske Katarine 11 i Pavla 1, bio je neprikosnoveni gospodar vojske kmetova. Istina, Carstvo je i nakon njega obogatilo svoju povijest novim osvajanjima, ali pobjedu nad vojskama civiliziranih naroda nije više nikad moglo izvojevati. Tek zahvaljujući vanjskim porazima i unutarnjim trzavicama ruska je vojska ponovno prekalila svoj nacionalni značaj. Crvena armija mogla je nastati samo na potpuno novoj društvenoj i psihološkoj osnovi. Nekadašnja pasivnost, slijepa pripadnost gomili i podložnost prirodi kod mladih su generacija ustupile pred smionošču i kultom tehnike. Kako se budio individualitet, tako se povećavala kulturna razina. Broj nepismenih bivao je sve manji jer Crvena armija ne otpušta čovjeka koji nije naučio čitati i pisati. U vojsci se vojnici sa velikim oduševljenjem bave svim sportovima koje šire i izvan granica vojske. Natjecanje za prvoklasnog strijelca postaje sve popularnije među službenicima, studentima i radnicima. Skijanje omogućava i zimi trupnim jedinicama pokretljivost koja je u staro vrijeme bila nezamisliva. Važni rezultati postižu se u padobranstvu, jedriličarstvu i avijaciji. Podvizi avijacije na Arktiku i u stratosferi zaokupljaju sve duhove. Ti vrhunci označavaju čitav lanac osvojenih visina.
Organizaciju i operativnu sposabnost Crvene armije u vrijeme građanskog rata nije potrebno osobito isticati. Za mlade kadrove to su bile godine vatrenog krštenja. Obični vojnici carske vojske, podčasnici i narednici pokazali su se kao izvrsni organizatori i vojskovođe. Njihova se volja prekaIjivala u velikim bitkama. Ti samouki stratezi često su bivali potučeni, ali su naposljetku ipak pobijedili. Najbolji među njima posvetili su se kasnije marljivom učenju. Većina današnjih vojnih šefova, koji su svi prošli školu građanskog rata, završili su vojnu akademiju ili posebne tečajeve za usavršavanje. Otprilike polovica viših časnika imaju primjernu vojnu spremu, dok drugi imaju srednju. Teorija im je dala potrebnu disciplinu mišljenja ne ugušivši smionost koja se u njima rodila u doba dramatičnih operacija građanskog rata. To je generacija koja ima danas između četrdeset i pedeset godina, tj. koja je u dobi ravnoteže fizičkih i umnih snaga kad se smiona inicijativa sretno spaja sa stečenim iskustvima.
Partija, Komsomol i sindikati, čak i neovisno o načinu na koji obavljaju svoju društvenu zadaću, sačinjavaju bezbrojne kadrove administratora koji su navikli na upravljanje ljudskim i robnim masama i na poistovjećivanje s državom. To su prirodne rezerve vojnih kadrova. Predvojnička obuka omladine priprema također vojnu rezervu. Studenti su svrstani u sveučilišne bataljune koji se u slučaju rata mogu pretvoriti u škole budućih vojnika. Da bismo shvatili značenje tih rezervi dostatno je napomenuti da se broj studenata koji izlaze iz viših škola penje godišnje na 80.000, da ukupan broj studenata iznosi pola milijuna, a broj učenika u svim obrazovnim ustanovama otprilike dvadeset i osam milijuna.
U privredi, a napose u industriji, socijalna revolucija stvorila je za obranu zemlje takve mogućnosti o kojima bivša Rusija nije mogla ni sanjati. Metode planiranja znače zapravo mobilizaciju industrije i osiguravaju obranu izgradnjom i tehničkim opremanjem novih postrojenja. Može se bez pretjerivanja kazati da je odnos između Ijudske i tehničke snage Crvene armije jednak stupnju što su ga dosegnule najrazvijenije vojske na Zapadu. Potpuna obnova artiljerijske opreme obavljena je već u prvoj petoljetki. Za izgradnju oklopljenih kola i kamiona, tenkova i aviona odvajaju se veliki iznosi. Zemlja ima oko pola milijuna traktora, a u 1936. proizvest će ih 60.000, u ukupnoj vrijednosti od 8,5 milijuna konjskih snaga. Usporedo s time teče proizvodnja bornih kola. Prema predviđanjima, u slučaju mobilizacije bi na svaki kilometar aktivne granice došlo trideset do četrdeset bornih kola.
Posljedice Velikog rata teško su se odrazile na mornarici. Od 548.000 brutoregistarskih tona koliko ih je imala 1917, u 1928. spala je na svega 82.000 brt. Trebalo je dakle početi ispočetka. U siječnju 1936. Tuhačevski je u Izvršnom komitetu izjavio: »Mi stvaramo snažnu flotu usmjeravajući glavne napore na podmornice.« Ne treba međutim zaboraviti da je japanski admiralitet izvrsno obavješten o uspjesima koje Sovjeti postižu na tom polju. Danas je i Baltičko more predmet velike pažnje. No ipak, u budućnosti će ratna flota moći odigrati samo pomoćnu ulogu u obrani morskih granica.
Ali zato je zračna flota u velikom usponu. Prije dvije godine jedna delegacija francuskih avijatičkih stručnjaka izrazila je, prema tvrđenju novinstva, »svoje iznenađenje i divljenje« nad rezultatima postignutim u SSSR-u. Imala je prilike ustanoviti da Crvena armija danomice gradi sve veći broj teških bombardera s akcionim radijusom od 1200 do 1500 km. U slučaju sukoba na Dalekom istoku politička i privredna središta Japana bila bi prema tome izložena napadajima avijacije iz pomorskog područja Vladivostoka. Prema novinskim izvješćima petogodišnji plan predviđa da se stvore šezdeset i dvije zrakoplovne pukovnije koje će moći baciti u borbu pet tisuća aparata u 1935. Nema sumnje da je u tome plan proveden, ako ne i premašen.
Avijacija je tijesno povezana s jednom industrijiskom granom koje u staroj Rusiji nije bilo, a koja je u posljednje vrijeme naglo napredovala. To je kemija. Nije tajna da sovjetska vlada, kao uostalom sve vlade, nije ni na trenutak povjerovala u često obnavljanje »zabrane« plinskog rata. Podvig talijanskih civilizatora u Abesiniji još jednom je pokazao što znače humanitarna ograničenja međunarodnog razbojstva. S razlogom se može vjerovati da je Crvena armija osigurana protiv katastrofalnih iznenađenja kemijskog ili bakteriološkog rata — tih najtajnovitijih i najstrašnijih područja naoružanja — jednako kao i vojske zapadnih zemalja.
Kvaliteta proizvoda ratne industrije izaziva opravdane sumnje. Podsjetimo se u vezi s time da su u SSSR-u sredstva za proizvodnju bolje kvalitete nego potrošni proizvodi. Ondje gdje narudžbe dolaze od utjecajnih grupacija birokracije, kvaliteta proizvodnje vidljivo premašuje svoju prosječnu razinu koja je vrlo niska. Ratne službe najutjecajniji su načinioci industrije. Stoga se ne treba čuditi što su sredstva za razaranje bolje kvalitete od potrošnih proizvoda, pa čak i od samih sredstava za proizvodnju. Ali ratna industrija ipak je samo dio opće industrije, pa zato odražava i sve njezine nedostatke premda u nešto manjem postotku. Vorošilov i Tuhačevski ne propuštaju nijednu priliku da javno upozore: »Mi nismo uvijek zadovoljni kvalitetom proizvodnje koju isporučujete Crvenoj armiji.« U međusobnim razgovorima rukovodioci obrane vjerojatno izražavaju svoje nezadovoljstvo mnogo oštrijim jezikom. Općenito uzevši, opskrba intendanture slabija je po kvaliteti od opskrbe u oružju i municiji. Čizme su slabije kvalitete od mitraljeza. Unatoč velikom napretku, avionski motori još zaostaju za najboljim modelima zapadne industrije. Nekadašnji cilj — približiti se što više stupnju koji je dosegnuo budući neprijatelj, u ratnoj je tehnici i dalje aktuelan.
U poljoprivredi položaj je još nepovoljniji. U Moskvi se često ističe kako je važnost industrije prevagnula nad poljoprivredom jer su dohoci ostvarivani u industriji premašili one u poljoprivredi. Zapravo nove mjere dohotka ne određuje toliko porast industrije, ima kako da je sam po sebi važan, koliko krajnje nizak stupanj poljoprivrede. Nevjerojatno pomirljivo stajalište koje je sovjetska diplomacija godinama imala prema Japanu, objašnjava se, pored ostalog, ozbiljnim teškoćama u opskrbi hranom. Međutim, u tri protekle godine položaj se u tome vidljivo poboljšao što je omogućilo da se stvore sigurne baze za opskrbu obrambene vojske na Dalekom istoku.
Ma koliko zvučalo paradoksalno, najranjiviju točku vojske čini pomanjkanje konja. Potpuna kolektivizacija uzrokovala je gubitak 55% konjskog fonda. Unatoč motorizaciji današnja vojska treba jednog konja na tri vojnika, kao u vrijeme Napoleona. No, prošle godine zabilježen je u tom smislu povoljan preokret: broj konja počeo se povećavati. Ako rat izbije i za nekoliko mjeseci, zemija od 170 milijuna stanovnika imat će u svakom slučaju uvijek mogućnost da mobilizira sredstva i konje potrebne za frontu, dakako na štetu cjelokupnog pučanstva. Uostalom, u slučaju rata narodne mase ne mogu se nadati drugom doli gladu, plinovima i epidemijama.
Velika francuska revolucija stvorila je svoju vojsku stopivši nove tvorbe s borbenim trupama kraljevske vojske. Oktobarska revolucija potpuno je likvidirala vojsku bivšeg režima. Crvena armija bila je formacija koja se započela stvarati od temelja. Rođena u isto vrijeme kad i sovjetski poredak, dijelila je s njim sva njegova kolebanja. Svoju golemu nadmoć nad carskom vojskom dugovala je isključivo dubokoj društvenoj preobrazbi. Ali ni nju nije poštedjelo izrođavanje sovjetskog poretka. Ono je štoviše u vojsci našlo svoj najpotpuniji izraz. Prije nego što pokušamo odrediti eventualnu ulogu Crvene armije u idućoj kataklizmi, moramo se za trenutak zaustaviti na razvoju njezinih ideja vodilja i njezine strukture.
Dekret Sovjeta narodnih komesara od 12. siječnja 1918, kojim je stvorena redovita vojska, ovako je odredio njezinu namjenu: »Prijelaz vlasti na radne i izrabljivane klase nužno zahtijeva novu vojsku koja će biti bedem vlasti sovjeta... i oslon skorašnjoj socijalističkoj revoluciji u Europi.« Ponavljajući na dan 1. svibnja »socijalističku zakletvu«, tekst koje se održao od 1918. do današnjeg dana, mladi vojnici Crvene armije obvezuju se »pred radnim masama Rusije i cijelog svijeta« da će se boriti »za socijalizam i bratstvo naroda ne štedeći ni snagu ni život«. Kad Staljin danas kaže da je internacionalizam revolucije »komičan nesporazum«, on time između ostalog pokazuje nepoštivanje osnovnih dekreta sovjetske vlasti koji još nisu ukinuti.
Vojska je razumljivo živjela od istih ideja kao Partija i država. Zakonodavstvo, novinstvo i agitacija nadahnjivali su se svjetskom revolucijom kao krajnjim ciljem. Program revolucionarnog internacionalizma često je u ratnim službama poprimao pretjeran oblik. Pokojni Gusjev, koji je neko vrijeme bio na čelu političke vojne službe, a kasnije jedan od najbližih Staljinovih suradnika, pisao je 1921. u jednom vojnom časopisu: »Mi spremamo klasnu vojsku proletarijata ... ne samo za obranu od buržoaske i spahijske kontrarevolucije nego i za revolucionarne ratove (defenzivne i ofenzivne) protiv imperijalističkih sila.« Gusjev je vrhovnom rukovodiocu Crvene armije zamjerao što nedovoljno priprema vojsku za njezine međunarodne zadaće. Pisac ove knjige objasnio je u novinama drugu Gusjevu da je uloga strane oružane snage u revolucijama samo pomoćni a nikako glavni čimbenik i da može ubrzati rasplet a olakšati pobjedu samo ako za to postoje povoljni uvjeti. »Vojna intervencija korisna je kao što su korisna akušerska kliješta. Ako se upotrijebi na vrijeme, može skratiti porođajne bolove, no ako se preuranjeno upotrijebi, može dovesti samo do pobačaja.« (5. prosinca 1921). Ovdje na žalost ne možemo potpuno izložiti povijest koncepcija o tom važnom poglavlju. Spomenimo ipak da je Tuhačevski, koji je danas maršal, 1921. predložio kongresu Komunističke internacionale da se pri birou Kominterne osnuje »međunarodni štab«. To zanimljivo pismo bilo je svojedobno objavljeno u knjizi članaka pod naslovom »Rat klasa«. Toj visokoj vojnoj ličnosti, darovitom vojskovođi, no uz to čovjeku impulzivne naravi, bio je upućen jedan članak u kojem se kaže da se »međunarodni štab može osnovati samo od nacionalnih štabova raznih proleterskih država, a dok nije tako, svaki međunarodni štab nužno bi se pretvorio u karikaturu«. Staljin je na sve načine izbjegavao zauzeti stav o načelnim pitanjima, napose novima, ali velik broj njegovih budućih suradnika zauzimali su u ono vrijeme »lijevi« stav za razliku od rukovodstva vojske i Partije. Njihova mišljenja sadržavala su mnoge naivne pretjeranosti ili bolje rečeno mnoge »komične nesporazume«. Je li ikoja velika revolucija moguća bez toga? Mi smo se borili protiv ekstremističke »karikature« internacionalizma mnogo prije nego što smo okrenuli oštricu protiv ne manje karikaturalne teorije o »socijalizmu samo u jednoj zemlji«.
Suprotno shvaćanjima koja su kasnije retrospektivno prihvaćena, ideološki život boljševika bio je vrlo intenzivan upravo u najteže doba građanskog rata. Na svim razinama Partije, države i vojske procvjetale su se žive rasprave, osobito o vojnim pitanjima. Politika rukovodilaca bila je podvrgnuta slobodnoj i često oštroj kritici. Vrhovni vojni rukovodilac pisao je tada u najutjecajnijem vojnom listu o pretjeranoj gorljivosti cenzure: »Slažem se s mišljenjem da je cenzura napravila nebrojene gluposti, pa stoga smatram nužnim da tu časnu ustanovu podsjetim kako bi trebala pokazati više skromnosti. Zadaća je cenzure da bdije nad ratnim tajnama. Ostalo se nju ne tiče.« (23. veljače 1919).
Događaj s međunarodnim štabom nije bio od osobite važnosti u ideološkoj borbi koja je, ne izlazeći izvan granica određenih akcionom disciplinom, uvjetovala neku vrstu opozicionalne frakcije u vojsci, uglavnom u njezinim vrhovima. Škola »proleterske doktrine rata«, kojoj su se priklanjali Frunze, Tuhačevski, Gujsev, Vorošilov i drugi, poIazila je od apriorističkog uvjerenja da Crvena armija, kako u svojim političkim ciljevima tako i u strukturi, kako u strategiji tako i u taktici, ne smije imati ništa zajedničko s nacionalnim vojskama kapitalističkih zemalja. Nova vodeća klasa mora u svakom pogledu imati različit politički sistem. Potrebno ga je samo stvoriti. U vrijeme građanskog rata zadovoljavali su se načelnim prigovorima zbog upošljavanja generala, to jest bivših časnika carske vojske, i kritikom vrhovnog zapovjedništva koje je bilo u neprestanoj borbi protiv lokalnih improvizacija i kršenja discipline. Najvatreniji zagovornici nove doktrine pokušavali su čak u ime načela »manevra« i »ofenzive«, shvaćenih kao nepovredivi imperativ, osuditi centraliziranu vojnu organizaciju jer bi to, po njihovu tvrđenju, moglo sputavati revolucionarnu inicijativu na budućim međunarodnim ratištima. Bio je to zapravo pokušaj unapređenja metode partizanskog ratovanja iz ovih dana građanskog rata u stalan i opći sustav. Visoki časnici izjašnjavali su se to vatrenije za novu doktrinu što su bili neskloniji proučavanju stare. Glavno žarište tih ideja bio je Caricin , danas Staljingrad. Ondje su započeli svoju vojnu djelatnost Buđoni, Vorošilov i nešto kasnije Staljin.
Tek kad je zavladao mir pokušalo se uskladiti te novatorske tendencije i od njih stvoriti doktrinu. Poticaj za to dao je jedan od najboljih zapovjednika u građanskom ratu, bivši politički zatvorenik, Frunze. U tom ga je pomagao Vorošilov, a djelomično i Tuhačevski. Proleterska vojna doktrina u biti je istovjetna doktrini o »proleterskoj kulturi« od koje je preuzela shematski i metafizički značaj. U malobrojnim radovima koje su nam ostavili njezini tvorci nalazimo vrlo malo praktičnih uputa koje ni po čemu nisu nove, a izvedene su dedukcijom iz standardne definicije proletarijata kao međunarodne klase u ofenzivi. Svi se ti izvodi temelje na psihološkim apstrakcijama umjesto da se nadahnjuju zbiljskim uvjetima mjesta i vremena. Umjesto marksizma koji se propovijeda, u svakom retku nalazimo čisti idealizam. Unatoč iskrenosti tih zastranjenja nije teško u misijama nazrijeti klice birokratske umišljenosti koja misiji — prisiljavajući i druge da misle jednako — kako je sposobna na svim područjima, bez ikakve posebne priprave, štoviše bez materijalnih osnova, izvesti povijesna čuda.
Rukovodilac armije odgovorio je tada Frunzeu: »Ne sumnjam da bi strategija jedne zemlje s razvijenom socijalističkom ekonomijom, kad bi ona bila prisiljena zaratiti se s jednom buržoaskom zemljom, bila potpuno drukčija. Ali to nije razlog da silom želimo danas izmisliti neku proletersku strategiju... Razvijajući socijalističku ekonomiju, podižući kulturnu razinu masa ... obogatit ćemo i vojno umijeće novim metodama.« Zato metodički proučavamo školu razvijenih kapitalističkih zemalja i ne pokušavajmo »logičkim postupcima iz revolucionarne prirode proletarijata izvesti neku novu strategiju« (1. travnja 1922). Arhimed je govorio kako bi podigao zemlju kad bi mu dali uporište. I nije imao krivo. Ali da su mu dali uporište, ustanovio bi da mu nedostaje poluga. Pobjednička revolucija dala nam je novo uporište. Ali da bismo podigli svijet, potrebno je najprije stvoriti polugu.
Partija je odbacila »proletersku ratnu doktrinu« baš kao i njezinu stariju sestru doktrinu »proleterske kulture«. Njihove dalje sudbine bile su različite. Staljin i Buharin ponovno su bili istakli, premda bez osobitih rezultata, zastavu »proleterske kulture« u onih sedam godina što dijele proklamaciju o socijalizmu samo u jednoj zemlji od likvidacije svih klasa (1924—1931). Nasuprot tome, »proleterska ratna doktrina« nije doživjela preporod premda su se njezini bivši zagovornici brzo našli na vlasti. Različitost sudbina tih dviju tako srodnih doktrina karakteristična je za sovjetsko društvo. »Proleterska kultura« sadržava je neodredive i neopipljive pojmove, pa je birokracija nudila tu nadoknadu proletarijatu to velikodušnije što ga je bezobzirnije udaljavala od vlasti. Vojna doktrina je naprotiv zadirala u samu srž interesa obrane i vladajuće klase. U njoj nije bilo mjesta za ideološke fantazije. Nekadašnji protivnici upošljavanja generala i sami su u međuvremenu postali generali, zagovornici međunarodnog štaba opametili su se prihvativši krilaticu o »štabu samo u jednoj zemlji«, doktrina o »kolektivnoj sigurnosti« zamijenila je doktrinu o »ratu klasa«, perspektivu svjetske revolucije potisnuo je kult statusa quo. Da bi zadobili povjerenje licemjernih saveznika i da ne bi odveć uznemirili protivnike, bilo je potrebno armiju učiniti što sličnijom kapitalističkim vojskama, a nikako što različitijom od njih. Međutim, te izmjene doktrine i vanjskog izgleda skrivaju društvene procese od velike važnosti. Godina 1935. bila je za vojsku obilježena dvostrukim državnim udarom koji je pogodio s jedne strane milicije, a s druge same kadrove.
Koliko sovjetske oružane snage dvadeset godina nakon revolucije odgovaraju tipu koji predviđa program boljševičke partije?
Prema programu Partije vojska diktature proletarijata mora imati »jasno određen klasni značaj, što znači da se mora sastojati isključivo od proletera i seljaka koji pripadaju siromašnim poluproleterskim slojevima seljačkog stanovništva. Ta klasna armija postat će socijalistička narodna milicija tek nakon ukidanja klasa«. To što se za neko vrijeme Partija odrekla vojske koju tvori cijeli narod ne znači da se odrekla i milicijskog sustava. Naprotiv, u jednoj odluci VIII kongresa Komunističke partije kaže se ovo: »Mi osnivamo milicije na klasnoj osnovi i pretvaramo ih u socijalističke milicije.« Ta je odluka imala svrhu da se stvori vojska »koliko je god moguće bez vojaka, koja će djelovati u uvjetima sličnim onima u kojima radnička klasa obavlja svoje zadaće«. Pojedine jedinice trebalo je da odgovaraju tvornicama, trgovištima, poljoprivrednim komunama i drugim organskim tvorevinama s »mjesnim zapovjedništvom i mjesnim rezervama oružja i živeža«. Regionalna, školska, industrijska i sportska kohezija mladeži morala je zamijeniti vojnički duh utuvljivan u vojarnama i razviti svjesnu disciplinu nužan kompromis tih dvaju sustava u kojem bi zapovijedali vojskom.
Milicija, koja najbolje odgovara naravi socijalističkog društva, zahtijeva razvijenu ekonomiju. Stalna vojska smještena u vojarnama živi i djeluje u umjetno stvorenim uvjetima. Teritorijalna vojska odražava mnogo neposrednije pravo stanje zemlje. što je kultura primitivnija, to je veća razlika između grada i sela, što mora nepovoljno utjecati na homogenost i organiziranost milicija. Zbog manjkavosti željezničkih pruga, cesta i vodenih putova, pomanjkanja autocesta i slabosti automobilskog prometa, teritorijalna vojska bila je u prvim kritičnim tjednima i mjesecima rata osuđena na vrlo sporo djelovanje. Da bi se provelo osiguranje granica za vrijeme mobilizacije i osigurao strateški transport i koncentracija snaga, potrebno je raspolagati i stalnom vojskom i milicijama. Crvena armija bila je već u početku zamišljena kao nužni kompromis tih dvaju sustava u kojem je ipak trebalo da prevladava stalna vojska.
Rukovodilac armije napisao je 1924: »Treba uvijek imati na umu ove dvije činjenice: uspostavIjanje sovjetskog poretka stvara prvi put mogućnost za ostvarivanje milicijskog sustava, no vrijeme koje će nam za to biti potrebno ovisit će o općem stanju kulture u zemlji — o tehnici, razvoju prometa, obrazovanju itd. Politički temelji milicije u nas su čvrsto postavljeni, ali su zato ekonomski i kulturni temelji još u velikom zaostatku.« Kad bi bili ostvareni potrebni materijalni uvjeti, teritorijalna vojska ne samo što ne bi zaostajala za stalnom nego bi u svakom pogledu bila jača od nje. SSSR skupo plaća svoju obranu jer je odveć siromašan da bi imao teritorijalnu vojsku koja bi bila jeftinija. Tome se ne trebamo čuditi; upravo zato što je siromašan, SSSR posrće pod teretom birokracije.
Isti se problem konstantno postavlja u svim područjima društvenog života, bez iznimke. To je problem raskoraka između ekonomskog temelja i društvene suprastrukture. U tvornici, u kolhozu, u obitelji, u školi, u književnosti, u vojsci, svi se odnosi temelje na suprotnosti između niskog stupnja (čak s kapitalističkog stajališta) proizvodnih snaga i načelno socijalističkih oblika vlasništva. Novi društveni odnosi povlače za sobom porast kulture. Ali nedostatno razvijena kultura snizuje stupanj društvenih oblika. Sovjetska je zbilja rezultanta tih dviju tendencija. U vojsci se, zahvaljujući potpuno jasnoj strukturi organizma, rezultanta odmjerava prilično egzaktnim brojkama. Omjeri između stalnih i teritorijalnih jedinica mogu poslužiti kao pokazatelj i odmjeriti tempo izgradnje socijalizma.
Povijest i priroda obdarile su SSSR otvorenim granicama koje se protežu i po 10.000 kilometara, rijetko naseljenim stanovništvom i slabim putovima. 15. listopada 1924. vojno rukovodstvo u posljednjim mjesecima svoje aktivnosti još jedanput je upozorilo zemlju da to nikako ne smetne s uma: »Organizacija milicija imat će u neposrednoj budućnosti samo usko pripravni značaj. Svako napredovanje u tom smislu treba biti uvjetovano strogom verifikacijom postignutih rezultata.« Ali 1925. otvara se nova era: nekadašnji nosioci »proleterske doktrine rata« dolaze na vlast. Teritorijalna vojska bila je dijametralno suprotna idealu »ofenzive« i »manevra« što ga je isticala ta doktrina. Ali na svjetsku revoluciju stalo se pomalo zaboravljati. Novi rukovodioci misli su da će izbjeći rat »neutralizirajući« buržoaziju. U slijedećim godinama 74% efektiva vojske prešlo je u sustav milicija!
Dok se razoružana Njemačka smatrala »neprijateljskom zemljom«, vrhovni moskovski štab vodio je strogo brigu o oružanoj snazi susjednih država: Poljske, Rumunjske, Litve, Letonije, Estonije i Finske, držeći da se ti protivnici oslanjaju na veće sile, osobito na Francusku. U tim davnim danima (koji su završili 1935) Francuska još nije bila od providnosti poslana prijateljica mira. Zemlje koje su graničile sa SSSR-om mogle su filozofirati oko 1200 pješačkih divizija, tj. otprilike 3.500.0Ijudi. Plan mobilizacije Crvene armije predviđao je približno istu koncentraciju snaga na zapadnoj granici. Posebni uvjeti ratne scene na Dilekom istoku zahtijevali su također stotine tisuća boraca. Na sto Ijudi koji se nalaze u borbi dolazi godišnje 75 drugih koji će ih zamijeniti. Dvije godine rata stajale bi zemlju — ne računajući vojnike koji bi nakon izlaska iz bolnica ponovno odlazili na frontu — 10 do 12 milijuna ljudi. Crvena armija brojila je do 1935. svega 562.000 Ijudi, a zajedno s trupama Gepeua 620.000, od čega 400 časnika. Kako smo već istakli, 74% tih snaga tvorile su teritorijalne divizije, a svega 26% jednice stalne vojske. Zar to nije najbolji dokaz o pobjedi sustava milicija — doduše samo u omjeru od 74% — o pobjedi u svakom slučaju »konačnoj i trajnoj«?
Svi ti proračuni, prilično nesigurni sami po sebi, bili su Hitlerovim dolaskom na vlast dovedeni u pitanje, Njemačka se grozničavo naoružavala u prvom redu za borbu protiv SSSR-a. Perspektive o miroljubivoj koegzistenciji s kapitalizmom u trenu su se srušile. Sve otvorenija ratna prijetnja prisilila je sovjetsku vladu da korjenito izmijeni strukturu Crvene armije i istodobno poveća njezine efektive na 1,300.000 ljudi. Armija danas obuhvaća 74% tzv. »kadrovskih« divizija i 23% teritorijalnih! To ukidanje teritorijalnih formacija neobično nalikuje napuštanju sustava milicija, osobito kad imamo na umu da vojsku ne čini nužnom nepomućen mir nego, naprotiv, bliska prijetnja rata. Tako povijesno iskustvo još jedanput pokazuje da se »konačno i trajno« stječe samo ono što osigurava proizvodna osnova. To posebno vrijedi za ona područja koja najmanje dopuštaju da se s njima šale.
Unatoč svemu pad od 74% na 23% čini nam se pretjeranim, Do toga je po svoj prilici došlo pod »prijateljskim« pritiskom francuskog vrhovnog štaba. Još je vjerojatnije da je birokracija iskoristila povoljnu priliku kako bi dokrajčila taj sustav, uglavnom iz političkih razloga. Teritorijalne su jedinice po samoj svojoj prirodi podređene izravno narodu. To je sa socijalističkog stajališta najveća prednost milicija, ali sa stajališta Kremlja to je njihov glavni nedostatak. Upravo zbog straha od neposrednog dodira vojske s narodom, vlasti u razvijenim kapitalističkim zemljama odbacuju sustav milicija i onda kad je tehnički potpuno provediv. Burno previranje u Crvenoj armiji u vrijeme ostvarivanja prve petoljetke bilo je vjerojatno razlog više za reformu teritorijalnih formacija.
Tu našu pretpostavku mogao bi sigurno potvrditi dijagram o sastavu Crvene armije prije i poslije reforme, Ali takvim dijagramom ne raspolažemo, a kad bismo ga i imali, ne bismo ga ovdje mogli komentirati. Međutim, opće je poznata činjenica kojoj nije potrebno nikakvo tumačenje: dok za 51% smanjuje posebnu vrijednost teritorijalnih milicija, sovjetska vlada istodobno uvodi kozačke jedinice, jedine teritorijalne fondacije bivšeg režima! Konjica je uvijek povlašten i konzervativan rod svake vojske. A Kozaci su nekad tvorili najkonzervativniji dio konjice. U vrijeme rata i revolucije služili su kao policijske snage najprije caru a zatim Kerenskom. U Sovjetskom poretku bili su odreda vandejci. Kolektivizacija koja se među njima provodila na najoštriji način nije izmijenila ni njihove tradicije ni njihov mentalitet. S druge strane, zakonom im je iznimno bilo dopušteno posjedovanje konja. Sad im se dakako daju i razne druge povlastice. Stepski jahači naći će se opet na strani povlaštenih, protiv nezadovoljnika. To je nedvojbeno. U jeku kaznenih mjera što se poduzimaju protiv opozicionalne radničke mladeži, ponovna pojava galona kozačkih kapa jedan je od najočitijih vanjskih znakova termidora!
Dekret o obnovi časničkog staleža u čitavu njegovom buržoaskom sjaju zadao je revolucionarnim načelima još teži udarac. Kadrovi Crvene armije formirali su se sa svim svojim pogreškama, ali i sa svim svojim neprocjenjivim sposobnostima u revoluciji i građanskom ratu. Iako je lišena slobodnog političkog djelovanja, omladina još i danas daje izvrsne crvene zapovjednike. S druge strane, postepeno izrođavanje države moralo se nužno odraziti i u vojnom zapovjedništvu. Iznoseći na jednoj javnoj konferenciji osnovna načela o primjeru što ga zapovjednici moraju davati svojim podređenima, Vorošilov je priznao: »Na žalost, ja se s tim ne mogu uvijek pohvaliti« ... »komandanta su često nesposobni da se uspješno suoče s novonastalim situacijama« itd, Ta gorka priznanja jednog od najviših rukovodilaca armije, barem u formalnom pogledu, mogu nas zabrinuti ali ne i iznenaditi. To što je Vorošilov izjavio o komandi odnosi se na odjelu birokraciju. Istina, govorik ni na trenutak ne pomišlja da i rukovodioce uvrsti u red »zaostalih« jer oni će u svakoj prilici svakoga ukoriti i po ne znam koji put bez pogovora ustvrditi kako su dorasli svojoj zadaći. Međutim, istina je to da je nekontrolirana korporacija »šefova«, kojoj pripada i Vorošilov, glavni uzrok zaostalog stanja, rutinerstva i mnogih drugih pojava.
Vojska je samo dio društva i pati od istih bolesti kao i ono, a najviše trpi kad temperatura poraste. Vojničko zvanje odveć je strogo da bi se moglo hraniti varkama i krivotvorenjima. Vojsci izrasloj iz revolucije potrebno je punim plućima udisati slobodan zrak kritike. Zapovjedništvu tre- ba demokratska kontrola. Organizatori Crvene armije bili su toga svjesni već u početku, te su stoga smatrali nužnim pripraviti sve uvjete za izbornost zapovjednika. U partijskoj odluci koja se odnosi na taj problem stoji ovo: »Razvijanje duha korporacije u jedinicama i stvaranje kritičkog mišljenja u vojnika, kako prema sebi tako i prema svojim pretpostavljenima, stvara povoljne mogućnosti za primjenu načela izbornosti zapovjednika.« Ali petnaest godina nakon prihvaćanja tog prijedloga — a to je bilo dovoljno vremena da se razvije duh korporacije i samokritika — sovjetski rukovodioci odabiru suprotan put.
Cijeli civilizirani svijet, i onaj prijateljski i onaj neprijateljski, zaprepašteno je u rujnu 1935. dočekao vijest da Crvena armija postaje hijerarhija časnika koja počinje činom poručnika, a završava s maršalom. Pravi zapovjednik armije, Tuhačevski, objasnio je da »obnova činova stvara stalniju osnovu za vojne kadrove, kako tehničke tako i komandne«. To je namjerno dvosmisleno objašnjenje. Komanda se učvršćuje, u prvom redu, povjerenjem ljudi. Upravo zato je nekad Crvena armija kao prvo ukinula časnički stalež. Obnovu hijerarhijske kaste nipošto ne zahtijevaju interesi obrane. Inženjeri i Iiječnici nemaju činova, a društvo ipak nalazi načina da ih postavi na mjesto koje im pripada. U praksi je važno zapovjedničko mjesto a ne i čin. Pravo na zapovjedničko mjesto stječe se znanjem, nadarenošću, karakterom i iskustvom, a to su čimbenici koji traže neprestano i individualno provjeravanje. Majorskim činom zapovjednik jednog bataljona ne dobiva ništa. S maršalskim zvjezdicama koje su prišili na svoju odoru, petorica vrhovnih zapovjednika Crvene armije nisu dobili ni nove talente ni više autoriteta. Time »stalna baza« nije omogućena vojsci nego časničkom staležu uz cijenu njegova udaljavanja od armije. Cilj je te reforme isključivo politički: časničkom staležu trebalo je dati stanovito društveno značenje. Molotov to i kaže kad objašnjava dekret potrebom da se «poveća značenje vodećih vojnih kadrova«. Ali pri tom se nisu ograničili samo na uvođenje činova. Za časnike se brzim tempom grade novi stanovi. U 1936. treba im dati 47.000 soba. Za njihove plaće namijenjen je iznos koji je 57% veći od prošlogodišnjeg. Prema tome, »povećati značenje vodećih kadrova« znači što uže povezati časnike s rukovodećim krugovima i oslabiti njihovu vezu s vojskom.
Tu valja istaknuti još jednu činjenicu: reformatori nisu uopće smatrali potrebnim da za činove izmisle nove nazive. Naprotiv, kao da su htjeli otvoreno priznati kako se u svemu povode za Zapadom. Pri tom su otkrili svoju Ahilovu petu ne usudivši se uvesti čin generala koji u jeziku ruskom izaziva ironične asocijacije. Komentirajući imenovanje petorice maršala — koji su usput budi rečeno izabrani više zbog osobne odanosti Staljinu nego zbog talenta i zasluga — sovjetsko je novinstvo spomenulo nekadašnju carsku vojsku »s njezinim kastinskim duhom, kultom činova i hijerarhijskim sluganstvom«. Zašto je onda tako podlo oponašaju? Stvarajući povlastice, birokracija neprestano posiže za argumentima koji su nekad služili za obaranje starih privilegija. Bezobrazluk se tako spaja s kukavičlukom i upotpunjava sve većim dozama licemjerja.
Ma koliko je obnova »kastinskog duha, kulta činova i hijerarhijskog sluganstva« za sve iznenadna, vlada po svoj prilici nije imala drugog izbora. Imenovanje zapovjednika prema njihovim osobnim sposobnostima moguće je samo onda kad se kritika i inicijativa slobodno razvijaju u vojsci koja stoji pod nadzorom javnog mnijenja. Stroga disciplina može se vrlo lako prilagoditi širokoj demokratičnosti, štoviše naći u njoj čvrst oslonac. Ali nijedna vojska ne može biti demokratičnija od poretka koji je hrani. Rutinerski i samozadovoljni birokratizam ne proizlazi iz posebnih potreba vojne organizacije nego i političkih potreba rukovodilaca. A te potrebe imaju upravo u vojsci svoj napotpuniji izraz. Uvođenje časničke kaste osamnaest godina nakon njezina revolucionarnog ukidanja, nepobitno svjedoči o dubokom jazu što je pukao između rukovodilaca i vođenih, o činjenici da je armija izgubila svoje osnovne kvalitete zbog kojih se i mogla zvati crvenom , u nečuvenom cinizmu birokracije koja od posljedica te demoralizacije stvara zakon.
Buržoasko novinstvo točno je ocijenilo smisao te protureforme. 25. rujna 1935. Times je pisao: »Taj vanjski preobražaj jedan je od znakova dubokog preobražaja koji se danas provodi u čitavom Sovjetskom Savezu. Režim koji se konačno konsolidirao sad se postepeno stabilizira. Revolucionarni moral i navike potiskuju u sovjetskom društvu osjećaji i moral koji vladaju u tzv. kapitalističkim zemljama. Sovjeti se pretvaraju u buržuje.« Tom sudu nema se što dodati.
Ratna opasnost samo je jedan od oblika ovisnosti SSSR-a o ostalom svijetu, pa prema tome i jedan od argumenata protiv utopije o izoliranom socijalističkom društvu. To je vrlo ozbiljan argument koji se danas postavlja u prvi plan.
Bilo bi uzaludno kad bismo pokušali predvidjeti sve čimbenike budućeg pokolja među narodima. Čak kad bi takav proračun bio moguć, sukob interesa mogao bi se uvijek riješiti nekom miroljubivom računovodstvenom transakcijom. U krvavoj jednadžbi rata imade i odveć nepoznanica. SSSR u svakom slučaju uživa velike prednosti naslijeđene iz prošlosti i stvorene novim poretkom. Iskustvo s intervencijom u građanskom ratu pokazalo je da površina koju Rusija zaprema pruža njoj, kao i u prošlosti, neusporedivu prednost nad drugima. Malu sovjetsku Mađarsku stranu je imperijalizam srušio za nekoliko dana, doduše uz pomoć zlosretnog diktatora Bele Kuna. Sovjetska Rusija, koja je već u početku bila odsječena od svoje periferije, odupirala se pune tri godine stranim intervencionistima. Katkad bi se revolucionarni teritorij sveo gotovo na površinu nekadašnje moskovske nadvojvodine, ali i to je bilo dostatno za otpor i konačnu pobjedu.
Rezerve u Ijudstvu su jaruga vidika prednost. Stanovništvo SSSR-a koje se godišnje povećava za 3 milijuna broji dana više od 170 milijuna. Jedna klasa obuhvaća danas 1,300.000 mladih ljudi. Najstrožom fizičkom i političkom selekcijom ne odstranjuje se više od 400.000 ljudi. Rezerve koje se procjenjuju na osamnaest do dvadeset milijuna praktički su neiscrpne.
Ali priroda i ljudstvo nisu najvažnije sirovine rata. Vojni »potencijal« ovisi prije svega o ekonomskoj snazi države. U tome su prednosti SSSR-a goleme, usporedimo li ih sa starom Rusijom. Već smo istakli da je planska ekonomija upravo na vojnom području dala dosad najviše rezultata, Industrijalizacijom udaljenih krajeva, osobito Sibira, prostranstva stepe i šuma dobivaju novo značenje. Unatoč tome SSSR je zaostala zemlja. Nisku proizvodnost rada, osrednju kvalitetu proizvodnje i slabost transporta samo djelomično kompenziraju površina, prirodna bogatstva i broj stanovnika. U mirnodopska vremena odmjeravanje ekonomske snage oprečnih društvenih sistema može se dugo odgađati — premda ne i zauvijek — političkim mjerama, u prvom redu monopolom na vanjsku trgovinu. U ratnim vremenima snage se izravno iskušavaju na bojnom polju. I odatle vreba opasnost.
Iako često izazivaju velike političke promjene, vojni porazi ne uzrokuju uvijek ekonomske preokrete. Društveni poredak koji počiva na visokom stupnju kulture i vidikom bogatstvu, ne može biti oboren bajunetama. Naprotiv, u povijesti smo često vidjeli kako pobjednici prihvaćaju običaje pobijeđenog čiji je stupanj razvoja viši. Rat ne može promijeniti oblike vlasništva ako ovi nisu u oštroj suprotnosti s ekonomskim temeljima zemlje. Poraz Njemačke u ratu sa SSSR-om izazvao bi nužno Hitlerov pad, a također i pad kapitalističkog poretka. S druge strane, sigurno je da bi poraz bio koban po rukovodioce SSSR-a i društvene temelje te zemlje. Nestabilnost sadašnjeg režima u Njemačkoj proizlazi otuda što su njezine proizvodne snage već odavno prerasle oblike kapitalističkog vlasništva. Nestabilnost sovjetskog poretka proistječe naprotiv iz činjenice što njezine proizvodne snage još ni pribiližno nisu dorasle socijalističkim oblicima vlasništva.
Rat je ozbiljna prijetnja za društvene osnove SSSR-a upravo zbog njihove slabosti, tj. zbog istih razloga zbog kojih je u mirnodopskom razdoblju potrebna birokracija i monopol na vanjsku trgovinu.
Možemo li se nadati da će SSSR iz slijedećeg rata izaći neporažen? Pokušajmo jasno odgovoriti na to jasno postavljeno pitanje: Kad bi rat bio samo rat, poraz SSSR-a bio bi nužan. U tehnici, ekonomiji i vojnom umijeću imperijalizam je mnogo jači od SSSR-a, pa ako ne bude paraliziran revolucijom na Zapadu, srušit će poredak rođen u oktobarskoj revoluciji.
Na to bi netko mogao odgovoriti da je imperijalizam apstrakcija jer ga razdiru unutarnje suprotnosti. To je istina. Da nije toga, SSSR bi već odavno sišao s pozornice. Diplomatski i vojni sporazumi SSSR-a djelomično počivaju na tim suprotnostima. No, bili bismo u teškoj zabludi kad bismo zatvarali oči pred činjenicom da postoji određena granica iza koje ta unutarnja razdiranja prestaju, kao što pred neposrednom opasnošću od proleterske revolucije prestaje borba buržoaskih i sitnoburžoaskih stranaka, od najreakcionarnijih do najnaprednijih socijaldemokratskih. Tako će se i imperijalistički antagonizmi uvijek riješiti nekim kompromisom kako bi se spriječila vojna pobjeda SSSR-a.
Diplomatski sporazumi ne vrijede više od »običnog komada papira« — to je izreka jednog od kancelara Reicha, koja nije potpuno besmislena. Nigdje ne stoji da će oni važiti do rata. Nijedan ugovor sa SSSR-om neće se održati pred prijetnjom neposredne revolucije u bilo kojem dijelu Europe. Bilo bi dostatno da politička kriza u Španjolskoj (da ne govorimo o Francuskoj) uđe u revolucionarnu fazu, pa će se nadi u Hitlera-Spasitelja, koju propovijeda Lloyd George, otvoriti srca svih buržoaskih vlada. Uostalom, kad bi se nestabilna situacija u Španjolskoj, Francuskoj i Belgiji završila pobjedom reakcije, od sovjetskih ugovora ne bi ostalo ništa. čak i uz pretpostavku da »komadi papira« ostanu na snazi u prvoj fazi vojnih operacija, nesumnjivo je da bi grupiranje snaga u odlučnoj fazi odredili puno moćniji čimbenici nego što su svečane obveze diplomata koji se posebno školuju za vjerolomstvo.
No, situacija bi se u cjelini promijenila kad te buržoaske vlade dobile materijalna jamstva da će moskovska vlada stajati uz njih ne samo u ratu nego i u klasnoj borbi. Iskoristivši teškoće SSSR-a, koji bi se našao između dvije vatre, kapitalistički »prijatelji mira« uznastojali bi svim silama minirati monopol na vanjsku trgovinu i sovjetske zakone o vlasništvu. Takvim se nadama hrani pokret narodne obrane koji se širi među ruskim izbjeglicama u Francuskoj i čehoslovačkoj. Ako se sovjetska borba riješi samo ratom, saveznici će najvjerojatnije postignuti svoj cilj. Bez intervencije revolucije društveni temelji SSSR-a morat će se srušiti, bez obzira dobio ili izgubio rat.
U jednom programskom dokumentu što je objavljen nešto prije dvije godine pod naslovom IV internacionala i rat, ta je perspektiva ocrtana ovim riječima: »Zbog velike potrebe za osnovnim proizvodima koja će se osjećati svugdje u državi, pojačavat će se individualističke tendencije u seljačkoj ekonomiji, a u kolhozima će centrifugalne snage rasti iz mjeseca u mjesec... U atmosferi uzavreloj od rata možemo očekivati traženje pomoći od stranih 'savezničkih' kapitala, napadaj na monopol u vanjskoj trgovini, slabljenje državne kontrole nad trustovima, zaoštravanje suparništva među trustovima, sukob između trustova i radnika itd. Drugim riječima, ako međunarodni proletarijat ostane pasivan, dugotrajan rat mogao bi uvjetovati rješenje unutarnjih suprotnosti u
SSSR-u bonapartističkom kontrarevolucijom.« Događaji što su se odigrali u minule dvije godine potvrdili su da je ta perspektiva vrlo vjerojatna. Unatoč svemu, zaključci ne moraju biti nužno »pesimistički«. Mi ne želimo zatvarati oči pred velikom materijalnom nadmoći kapitalističkog svijeta, ni smetnuti s uma neizbježivu izdaju imperijalističkih »saveznika«, a niti se zavaravati unutarnjim suprotnostima sovjetskog poretka, no nismo skloni ni precjenjivati čvrstinu kapitalističkog sistema ni u savezničkim ni u neprijateljskim zemljama. Prije nego što iskuša zbiljski odnos snaga, lihvarska borba oko dobiti stavit će relativnu stalnost tih sistema na težak ispit. Svi ozbiljni teoretičari skorašnjeg pokolja među narodima računaju s vjerojatnošću, čak i sa sigurnošću revolucije. Zamisao o profesionalnim vojskama, koja se sve češće iznosi u stanovitim krugovima, a koja nije nimalo ozbiljnija od ideje o dvoboju dvojice junaka poput onog između Davida i Golijata, otkriva upravo zbog svoje nevjerojatnosti strah koji mnogi osjećaju pred naoružanim narodom. Hitler ne propušta nijednu priliku da istakne svoju želju za mirom aludirajući pri tome na nezadrživu poplavu boljševizma koju bi izazvao rat na Zapadu. Snaga koja još obuzdava ratnu opasnost, spremnu da se svakog trena razulari, ne nalazi se ni u Ligi naroda, ni u ugovorima o jamstvima, ni u miroljubivim referendumima, nego isključivo u spasonosnom strahu moćnih pred revolucijom.
Kao i sve pojave, i društveni sistemi moraju se prosuđivati u usporedbama. Unatoč suprotnostima sovjetski poredak ima glede stabilnosti sigurnih prednosti nad sistemima svojih potencijalnih protivnika. Uzmimo jedan primjer. Nadmoć nacista nad njemačkim narodom omogućile su isključivo strahovite napetosti društvenih antagonizama u Njemačkoj. Ti antagonizmi nisu ni otklonjeni ni ublaženi. Fašistička ih je čizma samo potisnula, ali u ratu bi nesuzdrživo izbili na površinu. Hitler ima mnogo manje izgleda da dobije rat nego što ih je imao Wilhelm II. Jedino bi pravovremena revolucija, koja bi spriječila rat, mogla Njemačkoj uštedjeti novi poraz.
Svjetsko novinstvo prikazuje ubojstva ministara koja počinjavaju japanski časnici kao nepromišljen izraz vatrenog patriotizma. Međutim, unatoč razlici u ideologijama te pothvate možemo svrstati u istu kategoriju u koju spadaju bombe koje su ruski nihilisti bacali na carsku birokraciju. Japansko stanovništvo stenje pod dvostrukim jarmom azijatskoga agrarnog izrabljivanja i ultramodernog kapitalizma. Na prvi znak slabljenja vojničke prisile Koreja, Mandžukuo i Kina dići će se protiv japanske tiranije. Rat će strovaliti carstvo u pravu socijalnu katastrofu.
Stanje u Poljskoj nije puno bolje. Jalovi režim koji je uveo Pilsudski nije se pokazao ni toliko sposobnim da ublaži porobljavanje seljaka. Zapadna Ukrajina (Galicija) stenje pod nemilosrdnim jarmom koji vrijeđa sve nacionalne osjećaje. U radničkim središtima redaju se štrajkovi i pobune. Poljska će buržoazija, koja nastoji osigurati budućnost u savezništvu s Francuskom prijateljstvu s Njemačkom, na taj način samo ubrzati rat da u njemu nađe vlastitu propast.
Opasnost od rata i poraza SSSR-a nije samo pretpostavka nego i opipljiva zbilja. Ako revolucija ne spriječi rat, onda će možda rat spriječiti revoluciju. Drugi porod obično je lakši od prvoga. U budućem ratu na prvu pobunu neće se čekati dvije i pol godine! I kad jednom padnu, revolucije se neće zaustaviti na pola puta. O sudbini SSSR-a neće se odlučivati na štapskim kartama nego u borbi klasa. Samo nepomirljivom borbom protiv svoje buržoazije u koju valja ubrojiti i njezine »prijatelje mira«, europski će proletarijat moći zapriječiti poraz SSSR-a ili odbiti izdajnički udarac koji bi mu mogli s leđa zadati njegovi »saveznici«. No, i sam poraz SSSR-a bio bi kratkotrajna epizoda kad bi u ostalim zemljama proletarijat iznio pobjedu. Nasuprot tome, nikakva vojna pobjeda neće spasiti nasljeđe oktobarske revolucije ako se u drugim dijelovima svijeta održi imperijalizam.
Sljedbenici birokracije reći će da »potcjenjujemo« unutarnje snage SSSR-a, Crvenu armiju itd. kao što su nekad govorili da »negiramo« mogućnost izgradnje socijalizma samo u jednoj zemlji. Ti su argumenti tako ništavni da onemogućavaju iole plodnosniju razmjenu mišljenja. Bez Crvene armije SSSR bi bio poražen i raskomadan poput Kine. Samo herojski i ustrajni otpor Crvene armije moći će stvoriti povoljne uvjete za širenje klasne borbe u imperijalističkim zemljama. Crvena armija je prema tome povijesni čimbenik neprocjenjive važnosti. Dovoljno je da ona dade snažan poticaj za revoluciju. Ali samo revolucija može provesti glavnu zadaću koja je iznad snaga Crvene armije.
Nitko ne traži od sovjetske vlade da se izloži međunarodnim avanturama, da ide protiv razuma i da pokuša silom ubrzati tok svjetskih zbivanja. Pokušaji takve vrste (u Bugarskoj, Estoniji, Kantonu ...) korisno su poslužili samo reakciji, a lijeva ih je opozicija onodobno oštro osudila. Riječ je o općem usmjeravanju sovjetske politike. Suprotnost između vanjske politike SSSR-a s jedne strane, i interesa svjetskog proletarijata i kolonijalnih naroda s druge strane, očituje se na najpogubniji način u ovisnosti Kominterne o konzervativnoj birokraciji i njezinoj novoj religiji nekretanja.
Europski radnici i kolonijalni narodi ne mogu se pod zastavom statusa quo dići protiv imperijalizma i protiv rata koji će planuti i srušiti status quo isto tako neizbježivo kao što dijete, kad dođe vrijeme, poremeti status quo trudnoće. Radnicima neće biti u interesu braniti sadašnje europske granice, pa bilo to po naređenju njihovih buržoazija ili u revolucionarnom ustanku. Europa nazaduje upravo zato što je ekonomski rascjepkana na četrdeset navodno nacionalnih država koje su se svojim carinama, putnicama, novčanim sustavima i čudovišnim vojskama u službi nacionalnog partikularizma postale najveća zapreka za civilizaciju i ekonomski razvoj čovječanstva.
Ne sastoji se zadaća europskog proletarijata u tome da ovjekovječi granice nego da ih revolucionarno ukine. Status quo? Ne, već socijalističke ujedinjene države Europe!
Na prethodno poglavlje | Na sledeće poglavlje