Napisano: 2002.
Izvor: Karl Marx and Human Self-creation, Cyril Smith (2002.)
Prevod: Pero Jerkić / 11. teza (Hrvatska)
Transkripcija/HTML: Igor Bogetić
Kako za masovno stvaranje te komunističke svijesti, tako i za ostvarenje same stvari, nužno je masovno mijenjanje ljudi koje je moguće samo u praktičnom pokretu, u revoluciji; dakle, revolucija je nužna ne samo zato što je vladajuću klasu nemoguće svrgnuti na drugi način, već zato što klasa koja nju svrgava samo u revoluciji može uspjeti da se otarasi sve stare pogani i postane sposobna da izgradi novi temelj društva. (Marks, Njemačka ideologija.)
Davno, davno kada sam bio mlad socijalizam je bio vrlo jednostavan. Sitna manjina pohlepnih bogataša izrabljivala je siromašne, one koji su proizvodili bogatstvo svijeta. Kada bi se mi, kao velika većina, organizirali lako bismo mogli bogatstvo uzeti u svoje ruke, zajedno s sredstvima za njegovo proizvođenje. Tada bi centralizirano planiranje osiguralo povećanje standarda života i svi glavni problemi društvenog života mogli bi biti riješeni.
Postojao je naravno mali problem koji se ticao toga kako bi tranzicija otpočela. Neki su mislili da većina može izabrati svoje predstavnike i oblikovati socijalističke vlade. Drugi su vjerovali da takvo što ne bi moglo uspjeti i to zbog nasilnog otpora vladara; tako da su drastičnije mjere bile neophodne. Činilo se samorazumljivim kako predani socijalisti poput nas upornim nastojanjem mogu ostvariti novi način života za sve. Drugi ljudi bi tada uvidjeli koliko smo zapravo bili u pravu.
Takve predodžbe zauvijek su izgubljene. Dvadeseto stoljeće iskušalo je svaku mogućnost rješenja tih problema, i pokazalo nepraktičnost svakog od njih. Vođe radničkih pokreta nekoliko su puta formirali izabrane vlade, od kojih je svaka zapala u korupciju i izdaju. Rezultat najvažnijeg takvog pokušaja, revolucije iz 1917, bila je najmonstruoznija tiranija. Socijalizam je, kako god ga razumjeli, doživio neuspjeh. Nije ni čudno da, posebno nakon propasti ruske revolucije, nitko više ne razmišlja na takav način. Stare su riječi naravno preživjele no ‘socijalizam’ je danas samo malo više nego drugo ime za birokratsko državno vlasništvo, eventualno obogaćeno mrvicama socijalne zaštite.
U međuvremenu kontinuitet postojanja kapitala za sobom povlači stalno pojačavanje užasnih društvenih kriza. Novčani odnos počinje se odražavati u područjima života u kojima to nismo mogli ni sanjati, izjeda mozak i srce društva i države, uništava kulturu, prirodu i čovječanstvo. Šačica multimilijardera kontrolira velike multinacionalne korporacije i tako svjetski sistem proizvodnje, dok istovremeno milijarde ljudi gladuju.
Sve to je opće poznato, no rješenje tog problema naizgled je nemoguće. Kada su se nedavno pojavili globalni ‘anti-kapitalistički’ pokreti odmah su obnovili nadu. Lijepo je bilo vidjeti kako su sjedinjeno odbacili propisane formule. No do sada su u svakom smislu pokazali ponajprije bezgraničnu konfuziju, i poprimili karakteristiku ne zalaženja u dubinu onoga na što ciljaju. Mnogi od tih mladih ljudi problem vide u lošem ponašanju ‘nekontroliranih’ multinacionalnih korporacija koje, kako oni zamišljaju, mogu biti natjerane na bolje ponašanje. Drugi, trudeći se izbjeći alternativi koja se proteže od dominacije nečovječnih ‘tržišnih sila’ do korumpirane centralizirane birokratske države, pokušavaju se vratiti vremenu prije kapitala, ili čak prije civilizacije.
Neka moja ranija sjećanja tiču se argumenta kako možemo privoliti ljude da rade na kolektivno organiziran način. Skeptici su uvijek postavljali pitanje: "A tko će se baviti čišćenjem kanalizacije?" (Sanitarije su ih izgleda najviše zabrinjavale). Ako imamo mnogo svega za svakoga zašto bi bilo tko uopće radio? Mi smo naravno odgovarali: iako su, pod trenutnim okolnostima, ljudi razumljivo sebični i natjecateljski, natjerani u borbu jednih s drugima za oskudna životna sredstva, jednom kada im omogućimo dostojan način života, oni će se uskoro naučiti boljim načinima. Na to su naši protivnici ponavljali - uvijek isto kao da su prvi koji su takvo što zaključili - da se socijalizam čini dobar ‘u teoriji’ no pošto je ljudska priroda ono što je... Mi smo na to odgovarali tvrdnjom kako ljudska priroda nije fiksna i da smo sigurni da je možemo promijeniti.
Taj sveobuhvatni projekt društvenog inženjeringa trebao je imati bazu u društvenoj fizici i jedini kandidat za to mjesto nazvan je ‘marksizam’. No, u samoj osnovi, ono što smo mi zvali ‘marksizmom’ nije se samo razlikovalo od Marksovih ideja već im je bilo upravo suprotno. Teoretski okvir nazvan ‘marksizam’ predstavljao se kao nauk, katkad čak i kao ‘kompletni i integralni svjetonazor’ (Plehanov, Lenjin). Kada smo mi ‘marksisti’ tvrdili da smo ‘znanstveni’ na umu smo imali analogiju s određenim izvjesnostima prirodnih znanosti. Sebe smo vidjeli kao nasljednike prosvjetiteljske tradicije, koja se u osamnaestom stoljeću tako hrabro borila protiv starih religioznih i praznovjernih ideja, te postavljala bazu modernoj racionalnoj znanosti o prirodi i za slobodu, jednakost i bratstvo.
‘Marksisti’ su objasnili kako ti mislioci iz osamnaestog stoljeća nisu bili u stanju doći do znanstvenog uvida u povijest, no da se ‘marksizam’ pokazao kao njihov nastavak. Postojala je razvijena ‘teorija povijesti’ nazvana ‘historijski materijalizam’, ‘ekonomska nauka’ katkad nazivana ‘marksističkom ekonomijom’, i filozofska perspektiva nazvana ‘dijalektički materijalizam’. Ništa od toga ne može se naći u djelima Karla Marksa i kada su, u 1960-tima, važni Marksovi tekstovi studirani po prvi put, najozbiljniji napori nisu ih uspjeli pomiriti s ‘marksizmom’.
Marks je radio na tome da pokaže kako živjeti ljudski, na način ‘vrijedan i odgovarajući našoj ljudskoj prirodi’ (Kapital III), znači živjeti u slobodnoj zajednici ljudskih individua, zajednici u kojoj je ‘slobodan razvoj svakog pojedinca preduvjet za slobodan razvoj svih’ (Manifest). On je ukazivao na to da su pojedinci ‘otuđeni’, pod dominacijom njihovih međusobnih odnosa koje su sami stvorili. Istinski ljudski način života nekompatibilan je s privatnim vlasništvom, najamnim radom, novcem i državom, te je zapravo u suglasnosti s prirodom, kao i s načinom koji je čovječanstvu (u čijoj se srži krije slobodna, kreativna društvena djelatnost) omogućio da napusti sljepilo prirodne aktivnosti.
Marks nije odgovoran ni za kakvu ‘doktrinu’, niti za učenje kakav bi svijet trebao biti, niti objašnjenje načina na koji svijet funkcionira. On čovječanstvo zamišlja kao društveno samostvarajuće, a takva se misao sukobljava s svim što nastoji biti ‘doktrina’ ili ‘teorija’ bilo kakve vrste. Jer ‘doktrina’ pretpostavlja razdvajanje ‘učitelja’ od uobičajene osobe koja biva poučavana, razdvajanje koje je samo po sebi posljedica fragmentiranog načina modernog života. Danas su entiteti kao novac, kapital i država suludo prihvaćeni kao subjekti, dok istovremeno jedni druge kao i sami sebe ne vidimo kao slobodne, samostvarajuće subjekte, već kao puke stvari. I upravo tako mi sebe nužno odvajamo od vlastitog razumijevanja.
Dok ljudska sloboda znači da ljudi (tj. svi mi) svjesno stvaraju svoje vlastite živote pri opće prihvaćenim odnosima, socijalizam je težio preuređenju dane ljudske zajednice od strane samoimenovanih preuređivača. Kod Marksa se pak radi o nečem sasvim drugačijem: ‘promjeni čovjeka na masovnoj razini’. Što to može značiti? On naravno ne govori o tome da svaki pojedinac mijenja sebe, jedan po jedan, jer on ukazuje na to kako je bit čovječanstva ‘cjelina društvenih odnosa’: povijest je proces u kojem svi mi stvaramo jedni druge. Marks ne teži ničem drugom doli kolektivnoj borbi pri kojoj svi mi preuređujemo vlastiti svijet, naše društvene odnose i nas same: ostvarujemo samostvaranje. To je ono na što misli kada govori o slobodi. Predožba po kojoj će određeni ljudi, socijalisti, preurediti svijet nema nikakve veze s Marksom.
No što uopće znači stvoriti nešto? Uz takvo što generalno se naslućuje, uz ostale stvari, kako će stvoreni objekt postojati izvan svog stvoritelja, te da će biti u poredbi sa svrhom koja je pokrenula stvaranje (da će dakle stvoreni objekt ispuniti svoju svrhu p.p.). Što dakle može značiti stvarati sebe kao svjesni i namjerni ishod? Svaki pokušaj ispunjenja naše svrhe voditi će promjenama u nama, kako subjektivno tako i objektivno, te će stoga promijeniti i samu svrhu. Štoviše: kako u to uopće možemo uključiti svjesno stvaranje društvenih odnosa između stvoritelja? No Marks, priznavanjem duga Hegelu, pokušao je izraziti upravo to.
Ta ideja o samostvaranju dakle nije nimalo jednostavna. Možda bi bilo lakše kada bismo najprije govorili o stvaranju uopće, kao o namjernom činu dovođenja nečega do tad nepostojećeg u bitak. Aristotel je tom pitanju posvetio određenu pozornost. Iznenađujuće čini se da je on bio posljednji filozof koji je o tome razmišljao u posljednjih dvije tisuće godina, a čak ni on nije mogao razmatrati stvaranje društvenih odnosa. Još od tada stvaranje svijeta viđeno je prije kao Božji čin negoli kao ljudska proizvodnja. U skladu s tim teško možemo izbjeći okretanje religiji pri osvješćivanju našeg pitanja.
Naravno, kroz stoljeća postojalo je mnogo vrsta religijskih objašnjenja svijeta, pokušaja razumijevanja kako se ljudi odnose prema prirodi i jedni prema drugima, i priča o Stvaranju obično im je bila u središtu.
Engleski rečnik Čembers, na primjer, religiju definira ovako:
Vjerovanje u priznanje, ili probuđen osjet o većim nevidljivim silama koje kontroliraju, povezani su s osjećajima i moralom: obredi službe (molitve p.p.): svaki sistem takvog vjerovanja ili službe: predana vjernost.
Također bi vrijedilo pozvati se na etimologiju: ‘možda povezano s religare- biti sputan.’ Proces u posljednjih nekoliko stoljeća pri kojem je religija zauzela reduciranu ulogu u Europi, svakako je povezan sa slabljenjem te funkcije sputavanja.
Kroz proteklih nekoliko tisuća godina, intelektualna i politička aktivnost uvelike je uzimala religiozne oblike, i to ne smije biti zanemareno. Možda možemo odvojiti dvije glavne verzije. Kod monoteističkih religija Bog je Svemogući Otac, Stvoritelj Neba i Zemlje, a ljudske aktvnosti uglavnosti sekundarne. Bog je stvorio svijet onako kako je naumio, i oko toga se ništa ne može učiniti. No to nipošto nije jedini način razmišljanja i možda je čak bio manjinsko gledište. Drugi mistični i religijski pogledi daju potpuno drugačije odgovore. Za različite vrste budizma, na primjer, takvo se pitanje uopće ne postavlja: svijet je uvijek postojao i zauvijek će postojati.
No također je postojao veliki broj različitih mistično religioznih stajališta, od kojih se većin a heretički sukobljavala postojećem gledištu, i za koje je božanska sila sudjelovala u stvaranju svijeta, ali je rezultat ostao nedovršen. Za njegovo dovršenje ljudska aktivnost mora surađivati sa božanstvom. Takve ideje daju ljudskim bićima aktivnu ulogu, što uvelike mijenja odnos između prirode i čovječanstva. Priroda je tada viđena kao aktivno jedinstvo u kojem čovjekova svrhovita aktivnost igra ulogu. U toj kategoriji moramo spomenuti Židovske Kabaliste, Islamske Sufije i neke kršćanske heretike, isprepletene s gnosticizmom, neo-platonizmom i hermetizmom. Za takve mislioce božansko stvaranje svijeta zapravo je samostvaranje, Bog stvara sebe kroz prirodu i kroz nas.
Takvo što će nas dovesti do Hegela. Objašnjavajući svoju vlastitu vrstu ‘spekulativne filozofije’ kao misticizam, Hegel se nastavio na tu dugu liniju mističara. Nakon Aristotela čini se da je on bio jedan od rijetkih filozofa koji je, u suprotnosti s teolozima, u obzir uzeo ljudski i božanski proces stvaranja, te ih, kroz svoj pojam Duha, eksplicitno sjedinio. Tako nakon uzimanja u obzir njegovog odnosa prema hereticima biti će moguće vratiti se Marksu i njegovoj kritici Hegela. Tada ćemo vidjeti kako je shvatajući čovječanstvo kao samostvarajuće Marks suprotstavljen svakom pokušaju predočavanja čovječanstva i njegove sudbine unutar zatvorenog ili završenog intelektualnog sistema. On nikad nije zaboravio kako je on sam ljudsko biće koji govori o ljudskim bićima. Upravo je zato ‘marksizam’, koji je takvo što primio prilično neprijatno, bio tako neprijateljski nastrojen prema stvarnim Marksovim idejama.
No ipak nešto smo izostavili iz te priče. Početkom u sedamnaestom, i naročito u osamnaestom stoljeću, sva takva pitanja, izrazito važna u prošlim stoljećima neizgled su potpuno nestala. Naoružani napretkom znanosti i tehnologije mnogi mislioci suprotstavili su se opresivnom političkom i intelektualnom autoritetu Crkve. No to ih je navelo na to da jednostavno kao ‘praznoverja’ raspuste ideje tisuća godina, ideje uz pomoć kojih su se ljudi borili sa nekim od centralnih pitanja svoje egzistencije. Ono što je ostalo odavalo je malo ili nimalo pozornosti pitanjima o tome kako se pojedinci odnose jedni prema drugima, prema zajednici kao cjelini ili prema prirodnom svijetu u kojem žive i umiru. Za novi racionalno-znanstveni pogled stvoriti nešto novo značilo je prerađivanje komadićaka postojećeg svijeta.
Tako sloboda nije mogla značiti ništa više doli micanje nekih zapreka volji izoliranog pojedinca. Društvo ne može biti ništa drugo doli skup takvih jedinki, a pojedinci ne mogu biti viđeni kao ništa više doli čestice subjektivnosti koje se kreću unutar bezumnog, indiferentnog, determinističkog prirodnog stroja.
Moja namjera je prikazati kako je Hegel, kojeg su nasljedili Fojerbah i Marks, morao ponovno uspostaviti vezu s tim starijim, ‘heretičkim’ tradicijama, ponovno ih otkriti i dati im moderni oblik. Takvo što za sobom je povuklo razbijanje barijera prosvjetiteljstva i njegovih nasljednika, kao što su na primjer devetnaestostoljetni pozitivisti. Tek tada mogu sloboda i samostvaranje biti ponovno izneseni na svjetlo dana u uvjetima modernog života. Mi naravno ne odbacujemo veliki doprinos koji su dali racionalizam i empiricizam, ili pak velike borbe za individualnu slobodu. Bez njihovih uspjeha i njihovih ograničenja mi se ne bismo mogli pomaknuti naprijed. No mi moramo zakoračiti izvan njih. Tek tako je Marks mogao uvidjeti kako se moramo boriti da bi ih ostvarili.
(Kritika prosvjetiteljstva od strane Hegela i Marksa ima malo veze sa onom od strane postmodernističke mode. Kao što ćemo vidjeti Marksovo kritičko stajalište je ono ‘ljudskog društva i društvenog čovječanstva’, a Hegelovo je ono što on naziva Geist. Kako osobno ne govorim jezikom kojim postmodernisti svoje misli priopćavaju svijetu, nisam u stanju reći koje je njihovo stanovište.)
Moj prvi zadatak je baciti pogled na dugu liniju mislioca, uglavnom religioznih mistika, čiji se radovi pronalaze u Hegelovim. (Istovremeno sam izostavio mnogo drugih, o kojima Hegel nije govorio, iako sam uključio jednog ili dvojicu koji iako nisu spomenuti imaju specifičnu važnost.)