Napisano: 20. avgusta 1921. g..
Izvor: V. I. Lenjin, Treća Internacionala - II knjiga - Materijal za proučavanje, Rad, Beograd 1951.
Transkripcija / HTML: Marko Rakićević / Stevan
Gostojić
Svaki specifični zaokret historije izaziva izvjesne promjene u obliku sitnoburžoaskih kolebanja, koja uvijek posotje naporedno sa proleterijatom, koja uvijek prodiru, u ovoj ili onoj mjeri, u sredinu proleterijata.
Sitnoburžoaski reformizam, tj. lakejstvo pred buržoazijom, prikriveno sladunjavim dmokratskim i ''socijal'' - demokratskim frazama i nemoćnim željama, i sitnoburžoaski revolucionarizam, strašan, naduven, nadmen na riječima, a monstrum razdrobljenosti, nepovezanosti, bezglavosti - na djelu - to su dvije ''struje'' tih kolebanja. Ona su neizbježna, dogod nisu uklonjeni najdublji korijeni kapitalizma. Njihov se oblik sada modificira u vezi sa izvjesnim zaokretom u ekonomskoj politici sovjetske vlasti.
Osnovni motiv kod menjševika je: ''Boljševici su okrenuli nazad, ka kapitalizmu, i tu im je smrt. Revolucija je ipak buržoaska, podrazumijevajući tu i Oktobarsku! Živjela demokracija! Živio reformizam!'' Bilo da se to govori čisto na menjševički, ili na eserovski način, u duhu Druge i Druge i po internacionale, suština je jedna te ista.
Osnovni motiv kod poluanarhisa, tipa njemačke ''komunističke radničke partije'', ili onog dijela bivše naše radničke opozicije [A]. koji je napustio ili napušta partiju, jest: ''Boljševici sad ne vjeruju u radničku klasu!'' Iz toga se izvode parole koje u manjol ili većoj mjeri liče na one kronštatske iz proljeća 1921. godine[B].
Što je moguće trezvenije i preciznije protivstaviti vođenje računa o faktičkim klasnim snagama i neosporne činjenice - lamentaciji i panici filistara iz redova reformizma i filistara iz redova revolucionarizma - takav je zadatak marksista.
Sjetite se glavnih etapa naše revolucije. Prva etapa, čisto politička, takoreći, od 25. oktobra do 5. januara, do rastjerivanja Ustavotvorne skupštine. Za nekih 10 nedjelja mi smo uradili 100 puta više za stvarno i potpuno uništenje ostataka feudalizma u Rusiji nego menjševici i eseri za osam mjeseci (februar-oktobar 1917. g.) njihove vlasti. Menjševici i eseri, a uinostranstvu svi heroji Druge i po internacionale, bili su u to vrijeme bijedni pomagači reakcije. Anarhisit ili su izgubljeno stajali na strani, ili su nam mogali. Da li je tada revolucija bila buržoaska? Razumije se da jest - utoliko ukoliko je naše završeno djelo bilo dovršavanje buržoasko-demokratske revolucije, ukoliko još nije bilo klasne borbe unutar ''seljaštva''. Ali u isto vrijeme mi smo uradili džinovski mnogo iznad buržoaske revolucije, za socijalnu, proletersku revoluciju: (1) Mi smo razvili kao nikada ranije snage radničke klase na korišćenju, s njegove strane državne vlasti. (2) Mi smo zadali svjetski osjetljiv udarac fetišima malograđanske deomoracije, Ustavotvornoj skupštini i buržoaskim ''slobodama'', tipa slobode štampe za bogataše. (3) Mi smo stvorili sovjetski tip države - džinovski korak naprijed poslije 1793. i 1871. godine.
Druga etapa. Brest-Litovski mir. Orgije revolucijonarne fraze protiv mira - polupatriotske fraze kod esera i menjševika, ''lijeve'' - kod jednog dijela boljševika. ''Ako se pomirimo sa imperijalizmom, propali smo!'' - ponavljao je u panici ili sa zluradošću malograđanin. Ali eseri i menjševici mirili su se sa imperijalizmom, kao učesnici u buržoaskoj pljački protiv radnika. Mi smo se ''mirili'' dajući pljačkašu jedan dio imovine, radi spasenja vlasti radnika, radi zadavanja još snažnijih udaraca pljačkašu. Fraza kako m ine vjerujemo u snage radničke klase naslušali smo se mi tada koliko hoćeš, ali se nismo dali obmanuti frazom. Treća etapa, Građanski rat - od Čehoslovaka i ''učredilovaca'' [C]. do Vrangela, 1918.-1920. godine.Naša Crvena armija nije postojala u početku rata. Ta Armija je i sada ništavna prema bilo kojoj vojsci zemalja Atante, ako hoćemo da uporedimo materijalne snage. Pa ipak smo mi pobijedili u borbi sa svjetski moćnom Antantom. Savez seljaka i radnika, pod rukovodstvom proleterske državne vlasti, uzdignut je - kao tekovina svjetske historije - na dotle neviđenu visinu. Menjševici i eseri igrali su ulogu pomagača monarhije, pomagača kako direktnih (ministri, organizatori, propovjednici), tako i prikrivenih (''najfinija'' i najplodnija je pozicjia Černovih i Martovih, koji su tobože prali ruke, a na djelu radili perom protiv nas). Anarhisti su se također bespomoćno prevrtali: jedan dio nam je pomagao, drugi kvario rad povicima protiv vojne discipline ili skepticizmom.
Četvrta etapa. Antanta je prinuđena da prekini (da li za dugo) intervenciju i blokadu. Nečuveno razorena zemlja jedva malo da počinej da se oporavlja, tek sada videći svu dubinu urpopašćenosti, trpeći najteže nevolje, obustavljanej industrije, nerodice, glad, epidemije.
Mi smo ser digli do najvišeg i u isto vrijeme do natežeg stupanaj u našoj svjetskoj historijskoj borbi. Neprijatelj u datom trenutku i u dato mperiodu nije više onaj koj je bio juče. Neprijatelj - nisu horde belogardejaca pod komandom spahija, podržavane od svih menjševika i esera, od svekolike međunarodne buržoazije. Neprijatelj je sada svakidašnjica ekonomike u sitnoseljačkoj zemlji, sa razorenom krupnom industrijom. Neprijatelj je sitnoburžaska stihija koja nas okružuje kao uzduh i koja veoma jako prodire u redove priletarijata. A proleterijat je deklasiran, tj. izbijen iz svoga klasnog kolosijeka. Stoje tvornice i zavodi: proleterijat je oslabljen, pocijepan, onemoćao. A sitnoburžoasku stihiju u zemlji podržava svekolika međunarodna buržoazija, još uvijek svjetski moćna.
Pa kako da čovjek na poklekne! Naročito takvi heroji kao što su menjševici i eseri, kao riteri Druge i po internacionale, kao bespomoćni anarhisit, kao ljubitelji ''lijeve'' fraze. ''Boljševici skreću ka kapitalizmu, došao je kraj boljševicima, revolucija ni kod njih nije prešla okvire buržoaske revolucije''. Takvih povika slušamo mi i odviše.
Ali smo se na njih već navikli.
Mi ne umanjujemo opasnost. Mi joj gledamo pravo u oči. Mi govorimo radnicima i seljacima: opasnost je velika - više združenosti, istrajnosti, hladnokrvnosti, izbacujte s prezirom napolje menjševike, esere, paničare i drekavce.
Opasnost je velika. Neprijatelj je daleko jači od nas u ekonomskom pogledu, kao god što je juče bio daleko jaši od nas u vojnom pogledu. Mi to znamo, i u tom znanju je čišćenje rusije od feudalizma, i za razvitak svih snaga radnika i seljaka, i za svjetsku borbu protiv-imperilizma, i za međunarodni proleterski pokret, oslobođen od vulgarnosti i niskosti Druge i Druge i po internaiconale - da pančni povici na nas ne dejstvuju. Mi smo svoju revolucionarnu djelatnost ''opravdali'' već sasvim potpuno - i preko toga - dokazavši djelima cijelom svijetu za šta je sve sposobna proleterska revolucionarnost, za razliku od menjševičko-eserovske ''demokracije'' i kukavičkog reformizma, prikrivenog paradnim frazama.
Ko se boji poraza pred početak velike borbe, taj se može nazvati socijalistom samo radi tereanja šege sa radnicima.
Upravo zato što se mi ne bojimo da gledamo opasnosti u oči, mi bolje koristimo svoje snage za borbu, mi trezvenije, opreznije, sračunatije odmjeravamo šanse, mi činimo sve ustupke koji jačanju nas, a cijepaju neprijatelja (kao što je sada uvidio i posljednji glupak - da je ''Brest-Litovski mir'' bio ustupak koji je ojačao nas i koji je pocijepao snage međunarodnog imperijalizma).
Menješevici viču da porez u naturi, da sloboda trgovine, davanje koncesija i dopuštanje državnog kapitalizma znače krah komunizma. Tim menjševicima pridružio su u inostranstvu bivši komunist Levi, toga Levija trebalo je braniti dok su se njegove griješke mogle nekako objasniti kao reakcija na niz griješaka koje su počinili ''lijevi'' komunisit, osobito u martu 1921. godine u Njemačkoj [D].; taj se Levi ne smiej više braniti kada se on, umjesto da prizna da nije u pravu, srozava do menjševizma na čitavoj liniji.
Grlatim menjševicima ukazat ćemo jednostavno, recimo, na to da su komunisti još u proljeće 1918. godine proglasili i branili ideju bloka, saveza sa državnim kapitalizom protiv sitnoburžoaske stihije. Prije tri godine! Prvih mjeseci boljševičke pobjede! Još tada bilo je trezvenosti kod boljševika. I otada niko nije mogao da opovrgne pravilnost nešeg trezvenog vođenja računa o snagama kojima raspolažemo.
Levi, koji se srozao do menjševima, savjetuje boljševicima (on ''proriče'' pobjedu kapitalizma nad boljševicima, isto onako kao što su svi malograđani, demokrati, socijal-demokrati, i drugi proricali našu propast u slučaju rastjerivanja ustavotvorne skupštine!) da se obrate za pomoć čitavoj radničkoj klasi! Jer dosada im je, izvolite vidjeti, pomagao samo jedam dio te klase!
Tu se Levi sjajno pokalapa sa onim poluanarhisitma i drekavcima, a dijelom i sa nekim iz redova bivše ''radničke opozicije'', koji vole da govore zvučne vraze na temu o tome kkao boljševici sada ''ne vjeruju u snagu radničke klase''. I menjševici, i anarhistički elementi pretvaraju taj pojam ''anage radničke klase'' u fetiš, ne umijući da porazmisle o njegovoj faktičkoj, konkretnoj sadržini. Na mjesto proučavanja i analize te sadržine oni postavljaju deklamaciju.
Gospoda iz Druge i po internacionale, želeći da se nazivaju revolucionarima, ustvari se pokazuju pri svakoj ozbiljnijoj situaciji - kontrarevolucionarima, jer se boje nasilnog rušenja starog državnog aparata, jer ne vjeruju u snage radničke klase. Kada smo mi to govorili o eserima i Ko, kod nas to nije bila fraza. Svako zna da je Oktobarska revolucija na djelu istakla nove sngae, novu klasu - da najbolji predstavnici proleterijata sada upravljaju Rusijom, da su stvorili Armiju, vodili je, stvorili mjesnu upravu itd, da rukovode industrijom i ostalim. Ako u toj industriji ima birokratskih izopačenja, mi to zlo ne krijemo, već ga iznosimo na vidjelo, borimo se protiv njega. Ko zbog izpačenja novog poretka zaboravlja na njegovu sadržinu, zaboravlja da je radnička klasa stvorila i da vodi državu sovjetskog tipa - taj prosto ne umije da misli i sipa riječi u vjetar.
Ali ''snage radničke klase'' nisu bezgranične. Ako je sada priliv svježih snaga iz redova radničke klase slab, ponekad vrlo slab, ako je urpkos svim dekretima, pozivima i agitaciji, urpkos naređenjima o ''isticanju vanparijaca'' priliv snaga ipak slab - oda se tu ograđivati deklaracijom o ''nevjeroavanju u snage radničke klase'' znači srozavati se do praznog frazerstva.
Bez izvjesnog ''predaha'' tih novih snaga nema; one mogu rasti samo lagano; nema se odakle da se one uzmu, osim na bazi obnovljene krupne industrijske (tj. govoreći preciznije i konkretnije, na bazi elektrifikacije).
Poslije ogromnih, ranije u svijetu neviđenih napora, radničkoj klasi u sitnoburžoaskoj razorenoj zemlji, radničkoj klasi koja je u velikim razmjerima nastradala od deklasiranja - potreban je razmak vremena da nove snage mogu poodrasti, da se mogu dovesti u red, da se stare i oronule mogu ''remontirati''. Stvaranje vojnog i državnog aparata koji je bio sposoban da pobjedonosno izdrži iskušenja 1917. - 1921. godine - je velika stvar, koja je okupirala, angažirala, iscrpla reačme ''snage radničke klase'' (a ne one koje posotje u deklamacija drekavaca). To treba shvatiti i računati sa nužnošću, točnije: sa neizbježnošću usporenog priraštaja novih snaga radničke klase.
Kada menjševiici viču o ''bonapartizmu'' boljševika (oslanjaju se, vele, na vojsku i na aparat, protiv volje ''demokracije''), onda se tim sjajno izražava taktika buržoazije, i Miljukov je pravilno podržava, podržava ''kronštatske'' (s proljeća 1921. g.) parole. Buržoazija pravilno uzima u obzir da se stvarne ''snage radničke klase'' sastoje sada iz moćne avangarde re klase (Ruska komunistička partija, koja nije nijednom, već u toku 25 godina stekla sebi, djelima, ulogu, naziv, snagu ''avangarde'' jedino revolucionarne klase), plus elementi koji su najviše oslabljeni deklarisanjem, koji su najpodložniji menjševičkim i anarhisitičkim kolebanjima.
Pod paroloma ''više vjerovanja u snage radničke klase'' vrši se sada na djelu jačanje menjševičkih i anarhisitčkih utjecaja: Kronštat u proljeće 1921. godine dokazao je to i pokaazo sa svom očiglednošću. Svaki svijestan radnik treba da raskrinkava i goni one koji viču našem ''nevjerovanju u snage radničke klase'', jer ti drekavci su na djelu ortaci buržoazije i spahija, koji provode njima klasno slabljenje proleterijata putem širenja utjecaja menjševika i anarhista.
Eto gdje ''leži zec'', ako hoćemo da trezveno proniknemo u stvarnu sadržinu pojma ''snage radničke klase''!
Gdje je vaš rad, dragovići, gdje su vaša djela na realnom isticanju vanpartijaca na najvažniji, savremeni ''front'', na ekonomski front, na stvar privredne izgradnje? Takvo pitanje treba da svijesni radnici postavljaju drekavcima. Tako uvijek treba i tako se mogu raskrinkavati drekavci, tako se može dokazati da oni na djelu ne pomažu već sprečavaju izgradnju privrede, ne pomažu već odmažu proleterskoj revoluciji, ne provode proleterske već sitnoburžoaske težnje, služe tuđoj klasi.
Naša je parola: dolje drekavci! Dolje nesvijseni pomagači bjelogardejštine, koji ponavljaju griješke nesrećnih kronštatovaca s proljeća 1921. godine! Na stvaran praktični rad, koji umije da shvati specifičnost sadašnjeg trenutka i njegove zadatke! Nama nisu potrebne fraze, već djelo.
Trezveno vođenje računa o toj specifičnosti i o stvarnim, a ne fantastičnim, klasnim snagama govore nam:
-Poslije perioda ranije u svijetu još neviđenih tekovina u oblasti proleterskog stvaranaj - vojnog, administrativnog, općepolitičkog - nastupio je - ne slučajno već neizbježno, ne krivicom pojedinih lica ili partija, već uslijed objektivnih uzroka - perod daleko sporijeg narastanaj novih snaga. U privrednom radu neizbježna je teža, sporija, postepenija izgradnja; to proisitče iz suštine tog rada u poređenju sa vojnim, administrativnim, općepolitičkim. To proističe iz njegove osobite teškoće i dublje ukorenjenosti, nego što se to može izraziti.
Zato ćemo se sa najvećom, trostrukom opreznošću postarati da odredimo svoje zadatke na toj novoj, višoj etapi borbe. Odredit ćemo te zadatke što skromnije; učinit ćemo što više ustupaka, razumije se, u granicama onoga što proleterijat može da ustupi, ostajući vladajuća klasa; što je moguće brže ubiranje umjerenog poreza u naturi i što je moguće više slobode razvitka, jačanja, obnove seljačkog gazdinstva, poduzeća koja nam nisu apsolutno potrebna dat ćemo zakupcima, među njima i privatnim kapitalistima i inostranim kocesionarima. Nama je potreban blok ili savez proleterske države sa državnim kapitalizmom protiv aitnoburžoaske stihije. Taj savez treba ostvariti vješto, po pravilu: ''Sedam puta odmjeri, jednom odreži!'' Ostavimo neposredno sebi što manju oblast rada, samo ono što je apsolutno potrebno. Koncentrirajmo na manjem oslabljene snage radničke kalse, ali se zato učvrstimo jače, provjerimo sebe ne jednom ili dvaput, nego mnogo puta, na praktičnom iskustvu. Korak po korak, pedalj po pedalj - drukčije se ''vojska'' kao što je naša nne može kretati naprijed po takvom teškom putu, u takvoj teškoj situaciji, pri takvim opasnostima. Onaj kome je ''dosadan'', ''neinteresantan'', ''nerazumljiv'' taj rad, ko se mrši ili pada u paniku, ili se opaija deklamacijama o odsustvu ''ranijeg poleta'', ''ranijeg entuzijazma'' itd., - toga je bolje ''osloboditi rada'' i staviti u arhivu, da ne može da pričinjava štete, jer on ne želi ili ne umije da misli o specifičnosti datog stupnja, date etape borbe.
U uslovima ogromne upropašćenosti zemljei i iscrpljenosti snaga proelterijata nizom gotovo natčovječanskih napora, mi se laćamo najtežeg: fundamenta doista socijalisitčke ekonomike, pravilne robne razmjene (točnije: razmjene produkta) između industrije i zemljoradnje. Narpijatelj je još daleko jači od nas; anarhična, malograđanska, individualna robna razmjena ometa naš rad na svakom koraku. Mi jasno vidimo teškoće, i sistematski, uporno ćemo ih savlađivati. Više inicijative i samoaktivnosti provinciji, više snaga tamo, više pažnje na njihovo praktično iskustvo! Radnička klasa može da zaliječi svoje rane, da obnovi svoju proletersku ''klasnu snagu'', seljaštvo može da se učvrsti u svom povjerenju u proletesko rukovodstvo jedino postizanjem faktičkog uspjeha u obnovi industrije i stvaranju pravilne državne razmjene prdukta, korisne i seljaku i radniku. Zahvaljujući rim uspjesima mi ćemo dobiti i priliv novih snaga - možda ne tako brz kako bi to svaki od nas želio - ali ćemo ga ipak dobiti.
Za laganiji i oprezniji, za istrajniji i energičniji rad!
20. avgusta 1921. g.
Lenjin
[A] ''Radnička opozicija'' unutarparijska frakcijska grupa, koja je najaktivnije istupila u periodu 1920. - 1922. godine.
''Radnička opozicija'' kao posebna grupa u redovima RKP(b) obrazovala se ideološki i organizaciono krajem 1920. godine. A. M. Kolontejeva u svojoj brošuri ''Radnička opozicija'', izdatoj povodom X. Kongresa RKP(b), datira postanak grupe ''Radnička opozicija'' u vrijeme IX. Kongresa partije, premda isitče da se ni na tom kongresu ni poslije nejga, u toku ljeta, ''opozicija ničim nije manifestirala''. Tek na septembarskoj konferenciji RKP(b) istupio je u ime opozicije J. Lutovinov, koji je insistirao ''na hitnom ostvarenju najšire radničke demokracije, na potpunom ukidanju naimenovanja, na najsttožijem čišćenju partije i - ujedno - na emancipaciji najviših sovjetskih i sindikalnih uslova od izlišnog ''mišljenja'' CK Partije''. U periodu diskusije o ulozi i zadacima sindikata ''Radnička opozicija'' je, pretrpjevši izvjesne izmene u svom sastavu, istupila kao organizaciono kompaktna grupa, podvgavajući oštroj kritici djelatnost CK po najvažnijim pitanjima partijske politike. Na X. Kongresu RSKP(b) ''Radnička opozicija'' koja je borjala 45 delegata, povela je odlučnu borbu protiv linije partije u oblasti partijskog, sindikalnog i privrednog rada. Odbacivši rezolucije koje je ''Radnička opozicjia'' pdonijela po izvještaju CK, po referatu o paritjskoj izgradnju, po pitanju o ulozi i zadacima sindikata i po Lenjinovom referatu o jedinstvu partije, X. Kongres RKP(b) okvalificirao je pozicije i poglede ''Radničke opozcije'' kao anarhosindikalisitčko skretanje. Rezolucija koju je kongres donio o jedinstvu partije zahtijevala je ''hitno raspuštanje bez izuzetka svih grupa obrazovnih na ovoj ili onoj platformi''. Ali se rukovodeća grupa ''Radničke opozicje'' nije potčinila tom zahtjevu i nastavljajući da postoji kao frakcija obratila se članovima prvog proširenog plenuma Izvršnog komiteta Komunisitčke internacionale (21. februara do 4. marta 1922. g.) bez prethodnog obavještenja CK i ruske delegacije u Izvršnom komitetu Kominterne, sa klevetničkom izjavom (''izjava dvedeset dvojice'') u kojoj se tvrdila da ''sa jedinsvenim frontom u našoj zemlji ne stoji stvar najbolje'', da u partiji preovlađuje neproleterski element i da je proleterijatu zabranjeno da ima svoje mišljenje, da se partija nalazi uoči rascjepa. Prošireni planum stavio je u zadatak specijalnoj komisiji da razmotri izjavu ''dvadeset dvojice''. I zatim je po izvještaju te komisije odbacio optužbe koje je iznijela ''Radnička opozicija''.
Najvidniji lideri ''Radničke opozicije'' - A. Šljapnikov i S. Medvedev bili su kasnije prinuđeni da učine pismenu izjavu o priznanju pravilnosti generalne linije partije (ali je Sljapnikov i poslije toga nastavio da prikriva djelatnost ostataka ''Radničke opozicije'', zbog čega je u avgustu 1930. godine od CKK bio kažnjen strogim ukorom).
[B] Kronštatske parole - parole sitnoburžoaske anarhijske kontrarevolucije, koje su u martu 1922. dodine istakli kronštatski pobunjenici; oni su bili pod utjecajem menjševika i anarhista i smjesta su ih podržali eseri i bjelogardejska emigracije. Među zahtjevima kronštatovaca bili su: sloboda trgovine i dizanej svih barijera; ponovni izbori za sovjete putem tajnog glasanja; sloboda zbora i štampe; sloboda dogovora (skupova), sindikata i seljačkih udruženja; ukidanje političkih odsjeka itd. Najizrazitija među knonštatskim parolama bila je: ''sovjeti bez boljševika'', koju su osobito prihvatili bjelogardejska emigracija i vođe ruske krupne buržoazije.
[C] Pristalice ustavotvorne skupštine - Prev.
[D] Griješke ''lijevih'' komunsita u martu 1921. godine u Njemačkoj - proisticale su iz takozvane teorije ofanzive, koja je tada vladala u partiji i čija je polazna točka bila slijedeća postavka, formulirana u proglasu, donesenom na kongresu partije u decembru 1920. godine: ''Ujedinjena komunisitčka partija dovoljno je jaka da tamo gdje to dozvole ili gdje to zatraže događaji istupi vlastiitm snagama, i ona će pokazati kadrom da izazove akciju proleterijata ili da stane na čelo stihijski nastalih akcija''. Ta teorija, koja je potcjenjivala potrebu udžeg svakodnevnog rada i partije u širokim masama radničke klase, u njenoj ekonomskoj i političkoj borbi, i koja je također malo vodila računao o objekitnvnim preduslovima za masovnu akciju, bila je vješto iskorišćena od njemačke buržoazije za provociranje akcije njemačkog proleterijata u trenutku nepovoljnom za njega, sa ciljem da se uništi revolucionarno žarište komunisitčkog pokreta u Srednjoj Njemačkoj. U tu svhu vladin komesar, socijal-demokrat Gerzing, izdao je naređenje da se uvedu policijski odredi u području Srednje Njemačke, zahvaćenom štrajkačkim pokretom, gdje je kompartija imala najveći utjecaj. Radnici su odgovorili generalnim štrajkom koji se pretvorio u oružani ustanak. 24. marta CK njemačke kompartije izdao je poziv na opći štrajk, koji međutim nije naišao na dovoljnu podršku u čitavoj zemlji. Izolirani ustanak u Srednjoj Njemačkoj bio je brzo ugušen.
III. kongres Kominterne, koji je ptretresao to pitanje, dao je slijedeću ocjenu pogrešaka njemačke kompartije u vezi sa ''Martovskom akcijom'':
''Marovska akcija bila je nametnuta ujedinjenoj komunisitčkoj partiji Nemačke napadom vlade na srednjonjemački proleterijat. U toj prvoj od dna svog osnivanja, krupnoj bitki partija je učinila čitav niz griješaka, od kojih se najvažnija sastojala u tome što je odbrambeni karakter borbe nije bio dovoljno jasno podvučen i što je poziv na ofanzivu dao povoda nesavjesnim neprijateljima proleterijata - buržoaziji, socijal-demokratskoj partiji i nezavisnima - da pred proleterijatom optuže. Ujedinjenu komunističku partiju Njemačke za podstrekavanje na ''puč''. Ta pogreška bila je još više produbljena krivicom čitavog niza partijskih druoga, koji su razvijali tu misao da je pri sadašnjoj situaciji ofenziva za partiju glavna metoda borbe...''
Jaka razmimoilaženja koja je martovska akcija izazvala u redovima Ujedinjene komunističke partije Njemačke, dovela su do otjepoljenja od partija Paula Levija i drugih.