Napisano: 12. i 13. maja 1918.
Izvor:
Prvi put izdato: 1929.
Online verzija: Pobunjeni
um 2002. / Marksistička internet arhiva (marxists.org) 2002.
Transkripcija / HTML: Milan
Djurić / Pobunjeni um 2002.
/ Marksistička internet arhiva (marxists.org) 2002.
Copyleft: Marksistička internet arhiva (marxists.org)
2003. Kopiranje i/ili distribuiranje ovog dokumenta je dozvoljeno pod
uslovima navedenim u GNU Free Documentation License
Boljševička(2) je štampa već mnogo puta upozoravala, a priznavale su to i službene rezolucije organa najviše sovjetske vlasti, da je medjunarodna situacija Sovjetske Republike, okružena imperijalističkim državama, krajnje nestabilna.
Posljednih dana, tj. u prvoj trećini svibnja 1918, politička se situacija krajnje zaoštrila kako zbog vanjskih tako i zbog unutarnjih razloga:
Prvo, pojačala se direktna ofenziva kontrarevolucionarnih trupa (Semjonova i dr.) uz pomoć Japanaca na Dalekom istoku, a u vezi s tim niz simptoma upozoravao je na mogućnost sporazuma čitave antinjemačke imperijalističke koalicije na programu podnošenja ultimatuma Rusiji: ili ratuj protiv Njemačke, ili najezda Japanaca uz našu pomoć.
Drugo, u njemačkoj politici uopće izbila je nakon Bresta na površinu ratna stranka koja bi mogla i sada, svaki trenutak, izbiti na površinu u pitanju o hitnoj zajedničkoj ofenzivi protiv Rusije, tj. sasma odbaciti drugačiju politiku buržoasko-imperijalističkih krugova Njemačke, koji teže za novim aneksijama u Rusiji, ali su za privremeni mir s njom, a ne za opću ofenzivu protiv nje.
Treće, restauracija buržoasko-vlastelinskog monarhizma u Ukrajini, uz podršku kadetsko-oktobrističkih elemenata sveruske buržoazije i uz pomoć njemačkih trupa, nije mogla a da ne zaoštri borbu protiv kontrarevolucije u nas, nije mogla a da ne da podstrek planovima, da ne podigne moral našoj kontrarevoluciji.
Četvrto, krajnje se zaoštrilo rasulo u opskrbi te dovelo u mnogim mjestima do neposredne gladi kako zbog toga što je od nas bio odsječen Rostov na Donu tako i zbog napora sitne buržoazije i kapitalista uopće da razbiju žitni monopol, zbog nedovoljno čvrstog, discipliniranog i nemilosrdnog otpora vladajuće klase, tj. proletarijata, tim težnjama, naporima i pokušajima.
Vanjska politika sovjetske vlasti ne smije se mijenjati nikako. Naša vojna priprema još nije završena i zato opća parola ostaje kao prije: lavirati, povlačiti se, iščekivati, nastavljati tu pripremu svom snagom.
Nipošto ne odbijajući općenito vojne sporazume s jednom od imperijalističkih koalicija protiv druge onda kada bi taj sporazum, ne narušavajući temelje sovjetske vlasti, mogao učvrstiti njen položaj i paralizirati pritisak svake imperijalističke države, u ovom trenutku ne možemo ići na vojni sporazum s anglo-francuskom koalicijom. Jer stvarnu važnost ima za nju odvlačenje njemačkih trupa sa zapada, tj. napredovanje mnogih japanskih korpusa u unutrašnjost evropske Rusije, a taj je uvjet neprihvatljiv, kao potpuni slom sovjetske vlasti. Kad bi nam anglo-francuska koalicija podnijela takav ultimatum, mi bi smo ga odbili, jer opasnost japanskog kretanja može biti paralizirana uz manje poteškoće (ili se može otegnuti na duže vrijeme), nego opasnost da Nijemci zauzmu Piter, Moskvu i veći deo evropske Rusije.
S obzirom na zadatke vanjske politike sovjetske vlasti potreban je u ovom trenutku najveći oprez, promišljenost i uzdržanost, kako nesmotrenim ili prenaglim korakom ne bismo pomogli ekstremnim elementima vojnih stranaka Japana ili Njemačke.
Stvar je u tome da ekstremni elementi vojne stranke u tim objema zemljama insistiraju na hitnoj i zajedničkoj ofenzivi protiv Rusije u svrhu zauzimanja čitava njena teritorija i obaranja sovjetske vlasti. A ti ekstremni elementi mogu svaki čas izbiti u prvi plan.
Ali s druge strane nesumnjiva je činjenica da je većina imperijalističke buržoazije u Njemačkoj protiv takve politike, dajući u ovom trenutku prednost aneksionističkom miru s Rusijom pred daljnjim ratom zbog toga što bi takav odvukao snage sa zapada, povećao nestabilnost unutarnje situacije u Njemačkoj, koja se i bez toga već osjeća, otežao dobivanje sirovina iz mjesta koja je zahvatio ustanak ili koja su stradala zbog rušenja željeznica, nedovoljne sjetve itd, itd.
A težnja Japana da krene u ofenzivu protiv Rusije obuzdava: prvo - opasnost od pokreta i ustanaka u Kini; - odredjen antagonizam Amerike koja se boji jačanja Japana i koja se nada da će za vrijeme mira lakše dobivati sirovine iz Rusije.
Razumije se, sasma je moguće da i u Japanau i u Njemačkoj svaki čas izbiju na površinu ekstremni elementi vojne stranke. Garancije protiv toga ne može biti dok ne bukne revolucija u Njemačkoj. Američka buržoazija može se sporazumeti s japanskom; japanska s njemačkom. Stoga je maksimalno pojačana vojna priprema, naša bezuvjetna dužnost.
A dok su ostale makar nekakve šanse da se sačuva mir ili da se, pod cijenu nekih novih aneksija ili novih gubitaka, sklopi mir s Finskom, Ukrajinom i Turskom, ne smijemo nikako učiniti ni jedan korak koji bi mogao pomoći ekstremnim elementima vojne stranke imperijalističkih država.
U pitanju o pojačanoj vojnoj pripremi, kao i u pitanju o borbi protiv gladi, u prvi plan izbija, organizacijski zadatak.
Ne može biti ni govora o koliko-toliko ozbiljnoj pripremi bez savladavanja opskrbnih poteškoća, bez osiguravanja stanovništva ispravnim snadbijevanjem kruhom, bez uvodjenja najstrožeg reda u željeznički saobraćaj, bez stvaranja zaista gvozdene discipline u masama trudbeničkog stanovništva (a ne samo u njegovim vrhovima). Upravo smo na tom području najviše zaostali.
Baš potpunim neshvaćanjem te istine najviše griješe lijevoeserovski i anarhistički elementi svojim uzvicima o "ustaničkim" komitetima, s vapajima: "Na oružje" i sl. Takvi su uzvici i vapaji vrhunac tuposti i najjadnije, najprezrenije i najodvratnije fraze, jer je smiješno govoriti o "ustanku" i "ustaničkim komitetima" kada centralna sovjetska vlast iz petnih žila uvjerava stanovništvo da uči vojni zanat i da se naoružava; kada imamo kudikamo više oružja nego što možemo izračunati i razdjeliti; kada nam baš rasulo i nedostatak discipline smeta da iskoristimo raspoloživo oružje, prisiljava nas da gubimo dragocjeno vrijeme pripreme.
Pojačana vojna priprema za ozbiljan rat ne zahtijeva polet, poklik, bojnu parolu, nego dugotrajan, intenzivan, veoma uporan i discipliniran rad u masovnom mjerilu. Treba pružiti nemilosrdan otpor lijevoeserovskim i anarhističkim elementima, koji neće to da shvate, i ne dopustiti im da svojom histerijom zadržavaju kojekakve elemente naše, proletersko-komunističke, partije.
Protiv buržoazije, koja je posljednjih dana digla glavu, zbog navedenih razloga, prijeko je potrebna nemilosrdna borba, uvodjenje vojnog stanja, zatvaranje novina, hapšenje kolovodja i sl, itd. To su mjere tako prijeko potrebne kao što je prijeko potreban vojni pohod protiv seoske buržoazije koja zadržaval viškove žita i obara žitni monopol. Bez željezne discipline proletarijata nećemo se spasiti ni od kontrarevolucije, ni od gladi.
Posebno treba imati na umu da se buržoazija posljednjih dana s neuporedivom umjetnošću, sa spretnošću virtuoza koristila takvim orudjem protiv proleterske vlasti kao što je sijanje panike. I neki od naših drugova, naročito oni kolebljivi prema lijevoeserovskoj i anarhističkoj revolucionarnoj frazi, povukli su se, upadajući u paniku ili ne uočavajući granicu koja odjeljuje zakonsko i prijeko potrebno upozorenje protiv prijetećih opasnosti od sijanja panike.
Prijeko je potrebno imati na umu osnovne osobine cjelokupne suvremene ekonomske i političke situacije u Rusiji, zbog koje se ne može pomoći stvari nikakvim zanosima. Prijeko je potrebno prihvatiti, i postići da svi radnici prihvate, istinu da samo suzdržan i strpljiv rad oko stvaranja i obnavljanja željezne proleterske discipline i nemilosrdnog obračuna s huliganima, kulacima i dezorganizatorima može obraniti sovjetsku vlast u sadašnjem trenutku, u trenutku jednog od najtežih i najopasnijih prijelaza, koji je postao neizbježan zbog zakašnjenja revolucije na Zapadu.
Napisano 12. ili 13. svibnja 1918.
Prvi put tiskano 1929. u ediciji Leninskiji zbornik, XI.
(1)
Nacrt "Teza o savremenoj političkoj situaciji" Lenjin je napisao
10. maja 1918, istog dana one su razmatarane na zasedanju CK RKP(b). U
konačnoj redakciji CK je odobrio teze 13. maja; za usvajanje su glasali
svi prisutni članovi CK, sem G. J. Sokoljnikova i J. V. Staljina; kasnije
je teze prihvatila većina članova CK koji su živeli u Petrogradu. Centralni
komitet je ostavio u zadatak Lenjinu da podnese izveštaj na Moskovskoj
gradskoj koferenciji RKP(b) i na zajedničkom zasedanju VCIK i Moskovskog
sovjeta i da ove teze predloži kao rezoluciju. Na osnovu teza, Lenjin
je istog dana podneo izveštaj na Moskovskoj gradskoj konferenciji koja
je većinom glasova prihvatila teze. Lenjin je najpotpunije izložio "Teze
o savremenoj političkoj situaciji" 14. maja u referatu o spoljnoj
politici na zajedničkom zasedanju VCIK i Moskovskog sovjeta (vidi ovaj
tom, str. 451-464). Četrnaestog maja teze je prihvatila Moskovska okružna
konferencija prema Lenjinovom referatu o sadašnjem trenutku (vidi ovaj
tom, str. 456). U rukopisu pored druge alineje drugog odeljka teza Lenjin
je dvaput napisao: "Nije za štampu".
(2) Objavljeno
u: V. I. Lenjin - Dela, tom XXVIII, str. 447-450, Beograd, 1975.