Vladimir Ilič Lenjin
Socijalizam i rat

Glava I
Principi socijalizma i rat 1914-1915 g.

Stav socijalista prema ratovima

Socijalisti su uvijek osuđivali ratove među narodima kao varvarsku i zvjersku stvar. Ali je naš stav prema ratu principijelno drukčiji od stava buržoaskih pacifista (pristalica i propovijednika mira) i anarhista. Od prvih mi se razlikujemo time što shvatamo neizbježnu vezu ratova sa borom klasa u samoj zemlji, što shvatamo nemogućnost da se ratovi unište, a pritom ne ukinu klase i ne stvori socijalizam, kao god i time što mi potpuno priznajemo zakonitost, progresivnost i nužnost građanskih ratova, tj. ratova ugnjetene klase, protiv klase-ugnjetača, ratove robova protiv robovlasnika, kmetova protiv spahija, najamnih radnika protiv buržoazije. I od pacifista, i od anarhista mi se, marksisti, razlikujemo time što priznajemo nužnost istorijskoh (sa gledišta Marksovog dijalektičkog materijalizma) proučavanja svakog rata ponaosob. U istoriji je često bivalo ratova koji su, uprkos svih strahota, zvjerstva, muka i nevolja, neizbježno vezanih za svaki rat, ipak bili progresivni, tj. donosili korist razvitku čovječanstva, pomažući da se unište osobito štetne i reakcionarne ustanove (na pr, apsolutizam ili feudalizam), najvarvarskije despotije u Evropi (turska i ruska). Zato treba razmotriti istoriske specifičnosti upravo sadašnjeg rata.

Istorijski tipovi ratova novog vijeke

Novi vijek u istoriji čovječanstva otvorila je velika Francuska revolucija. Otada pa do Pariske komune, od 1789 do 1871 g, jedan od tipova ratova bili su ratovi buržoasko-progresivnog, nacionalno-oslobodilačkog karaktera. Drugim riječima, glavna sadržina i istorijski značaj tih ratova sastojao se u svrgavanju apsolutizma i feudalizma, u njihovom podrivanju, u zbacivanju jarma tuđe nacije. Zoto su to bili progresivni ratovi, i svi pošteni, revolucionarni demokrati, kao god i svi socijalisti, kod takvih ratova uvijek su gajili simpatije prema onoj zemlji (tj. onoj buržoaziji) koja je doprinosila svrgavanju ili podrivanju najopasnijih oslonaca feudalizma, apsolutizma i ugnjetavanja tuđih naroda. Na pr, u revolucionarnim ratovima Francuske postojao je elemenat pljačke i osvajanja tuđih zemalja od strane Francuza, ali to niukoliko ne mijenja osnovni istoriski značaj tih ratova, koji su ruđili i potresali feudalizam i apsolutizam svekolike stare, feudalne Evrope. U francusko-pruskom ratu Njemačka je opljačkala Francusku, ali to ne mijenja osnovni istoriski značaj tog rata, koji je oslobodio desetine miliona njemačkog naroda od feudalne rascjepkanosti i od njegovog ugnjetavanja od strane dvaju despota, ruskog cara i Napoleona III.

Razlika između ofanzivnog i odbranbenog rata

Epoha od 1789 do 1971 g. ostavila je duboke tragove i revolucionarne uspomene. Prije obaranja feudalizma, apsolutizma i tuđinskog jarma nije moglo biti ni riječi o razvitku proleterske borbe za socijalizam. Govoreći o zakonitosti „odbranbenog’’ rata, primijenjenog na ratove jedne takve epohe, socijalisti su uvijek imali u vidu upravo te ciljeve, koji se svode na revoluciju protiv srednjeg vijeka i feudalizma. Socijalisti su pod „odranbenim’’ ratom uvijek podrazumijevali „pravedan’’ rat u tom smislu (V. Libkneht se jednom tako i izrazio). Amo u tom smislu socijalisti su priznavali i sada prizanju zakonitost, progresivnost, opravdanost „odbrane otadžbine’’ ili „odbranbenog’’ rata. Na primjer, ako bi sutra Maroko objavio rat Francuskoj, Indija - Engleskoj, Persija ili Kina - Rusiji, itd, to bi bili „pravedni’’, „odbranbeni’’ ratovi, bez obzira na to ko je prvi napao, i svaki socijalist želio bi pobjedu ugnjetanim, zavisnim, nepunopravnim državama nad ugnjetačkim, robovlasničkim, pljačkaškim „velikim’’ silama.

Ali zamislite da jedan robovlasnik koji ima 100 robova ratuje sa drugim robovlasnikom koji ima 200 robova - oko „pravednije’’ podjele robova. Jasno je da bi primjena pojma „odbranbeni’’ rat ili „odbrana otadžbine’’ na takav slučaj bila istoriska laž i, praktično uzevši, prosto obmana prostog naroda, sitnih građana, neprosvijećenih ljudi - od strane vještih robovlasnika. Upravo tako i obmanjuje narode - pomoću „nacionalne’’ ideologije i pojma odbrane otadžbine - sadašnja, imperijalistička buržoazija, u sadašnjem ratu između robovlasnika za učvršćenje i jačanje ropstva.

Sadašnji rat je imperijalistički rat

Gotovo svi priznaju sadašnji rat za imperijalistički, ali mahom izopačuju taj pojam, ali ga primjenjuju samo na jednu stranu, ili pak podmeću mogućnost za ot da taj rat ima buržoasko-progresivan, nacionalno-oslobodilački značaj. Imperijalizam je najviši stupanj razvitka kapitalizam, stupanj dostignut rek u XX vijeku. Kapitalizmu je postalo tijesno u starim nacionalnim državama, bez čijeg obrazovanja on nije mogao zbaciti feudalizam. Kapitalizam je toliko razvio kocentraciju da su čitave grane industrije obuhvaćene sindikatima, trustovima, savezima kapitalista-milijardera, i da je gotovo cijela zemljina kugla podijeljena između tih „gospodara kapitala’’ - bilo u obliku kolonija, bolo putem uplitanja tuđih zemalja u hiljade niti finansiske eksploatacije. Slobodnu trgovinu i konkurenciju zamijenile su težnje ka monopolu, ka osvajanju teritorija radi ulaganja kapitala, izvoza sirovina itd. Od oslobodioca nacija, kakav je kapitalizam bio u borbi sa feudalizmom, imperijlistički se kapitalizam pretvorio u najvećeg ugnjetača nacija. Kapitalizam je od progresivnog postao reakcionaran, on je toliko razvio proizvodne snage da čovječanstvu prestoji - ili da pređe u socijalizam, ili da godinama ili čak decenijama doživljuje oružanu borbu „velikih’’ sila za vještačko održanje kapitalizma pomoću kolonija, monopola, privilegija i nacionalnog ugnjetavanja svake vrste.

Rat između najkrupnijih robovlasnika za održanje i ućvršćivanje ropstva

Da bismo objasnili značaj imperijalizma, navodićem tačne podatke o podijeli svijeta između takozvanih „velikih’’ sila (tj. sila koje imaju uspijeha u velikoj pljački):

Podijela svijeta između „velikih’’ robovlasničkih sila:

Iz toga se vidi kako su se narodi koji su se u razdoblju 1789-1871 g. borili mahom na čelu drugih naroda za slobodu - pretvorili sada, poslije 1876 g, na bazi visokog razvijenog i „prezrelog’’ kapitalizma, u ugnjetače i porobljivače većine stanovništva i nacija čitave zemljine kugle. Od 1876 do 1914 g. šest „velikih’’ sila napljačkalo je 25 miliona km2, tj. prostor koji je 2,5 puta veći od cijele Evrope. Šest država porobljava preko pola milijarde (523 miliona) stanovnika u kolonijama. Na svaka 4 stanovnika „velikih’’ sila dolazi po 5 stanovnika u „njihovim’’ kolonijama. A svima je poznato da su kolonije izvojevane ognjem i mačem, da se u kolonijama zvjerski postupa sa stanovništvom, da se ono eksploatiše na hiljade raznih načina (putem izvoza kapitala, koncesija itd, varanja pri prodaji robe, potčinjavanja vlastima „vladajuće’’ nacije i tako dalje i tome slično). Anglo-francuska buržoazija obmanjuje narod govoreći da vodi rat za slobodu naroda i Belgije: ustvari ona vodi rat za očuvanje kolonija, kojih se nevjerovatno napljačkala. Njemački imperijalisti smjesta bi oslobodili Belgiju i dr, kada bi Englezi i Francuzi „pravedno’’ podijelili s njima svoje kolonije. Specifičnost situacije sastioji se u tome što se u ovome ratu sudbina kolonija riješava jednim ratom na kontinentu. Sa gledišta buržoaske pravde i nacionalne slobode (ili prava nacija na opstanak), Njemačka bi bezuslovno bila u pravu u odnosu na Englesku i Francusku, jer njeni neprijatelji ugnjetavaju neuporedivo više nacija negoli ona, a kod njenog savezbika, Austrije, ugnjeteni Sloveni uživaju, nesumnjivo, veću slobodu negoli u carskoj Rusiji, toj pravoj „tamnici naroda’’. Ali Bjemačka ni sama ne ratuje za oslobođenje već za ugnjetavanje nacija. Nije stvar socijalista da pomažu mlađem i jačem razbojniku (Njemačkoj) da pljačka starije i preždrane razbojnike. Socijalisti moraju iskoristiti borbu između razbojnika da svrgnu sve njih. Zato socijalisti moraju prije svega govoriti narodu istinu, naime, da je ovaj rat utrojakom smislu rat robovlasnika za učvršćenje ropstva. To je rat, prvo, za učvrščenje ropstva kolonija pomoću „pravednije’’ podjele i, docnije, „složenije’’ njihove eksploatacije; drugo, za učvršćenje jarma nad tuđim nacijama u samim „velikim’’ silama, jer se Austrija i Rusija (Rusija daleko više i mnogo gore nego Austrija) drže jedino zahvaljujući takvom jarmu, pojačavajući ga ratom; reće, za učvršćenje i produženje najamnog ropstva, jer je proleterijat pocijepan i pritisnut, dok su kapitalisti u dobitku, bogateći se u ratu, raspisujući nacionalne predrasude i pojačavajući reakciju, koja je digla glavu u svima, pa čak i najslobodnijim i republikanskim zemljama.

„Rat je nastavak politike drugim’’ (naime: nasilnim) „sredstvima’’

Ova čuvena izreka pripada jednom od najdubljih pisaca o vojnim pitanjima, Klauzevicu. Marksisti su s pravom tu postavku uvijek smatrali teoriskom osnovicom pogleda na značaj svakog datog rata. Marks i Engels uvijek su upravo sa tog gledišta gledali na ratove.

Primijenite taj pogled na sadašnji rat. Vidjećete da su tokom decenija, gotovo u toku pola vijeka, vlade i vladajuće klase i Engleske, i Francuske, i Njemačke, i Italije, i Austrije, i Rusije vodile politiku pljačke kolonija, ugnjetavanja tuđih nacija, ugušivanja radničkog pokreta. Upravo takva politika, i samo takva, nastavlja se i u sadašnjem ratu. Napose, i u Austriji, i u Rusiji politika kao mirnodopskog, tako i ratnog vremena sastoji se u porobljavanju nacija, a ne u njihovom oslobađanju. Naprotiv, u Kini, Persiji, Indiji i drugim zavisnim zemljama mi vidimo tokom zadnjih decenija politiku buđenja u nacionalni život desetina i stotina miliona ljudi, njihovog oslobađanja ispod jarma reakcionarnih „velikih’’ sila. Rat na takvoj istoriskoj podlozi može biti i sada buržoako-progresivan, nacionalno-oslobodilački.

Dovoljno je pogledati na sadašnji rat s gledišta nastavljanja u njemu politike „velikih’’ sila i osnovnih klasa u njima, pa da odmah zapazimo vapijuću antiistoričnost, neistinitost i licemjernost onog mišljenja da se u ovom ratu tobože brani ideja „odbrane otadžbine’’.

Primjer Belgije

Socijal-šovinisti trojnog (sada četvornog) pakta (u Rusiji Plehanov i Ko) najviše vole da se pozivaju na primjer Belgije. Ali taj primjer govori protiv njih. Njemački imperijalisti su narušili neutralnost Belgije, kao što su to uvijek i svuda činile ratujuće države, koje su u slučaju potrebe gazile sve ugovore i obaveze. Pretpostavljamo da sve države, zainteresovane za očuvanje međunarodnih ugovora, objave rat Njemačkoj sa zahtijevom da oslobodi Belgiju i da joj da rekompenzacije. U tom slučaju simpatije socijalista bile bi, razumije se, na strani neprijatelja Njemačke. Ali stvar upravo u tome i jeste što su „trojni (i četvorni) pakt’’ ne vodi rat zbog Belgije: to je vrlo dobro poznato, i samo licemjeri mogu to kriti. Engleska pljačka kolonije Njemačke i Tursku, Rusija - Galiciju i Tursku, Francuska se bori za Alzas-Loren i čak za lijevu obalu Rajne; sa Italijom je sklopljen ugovor o podijeli plijena (Albanije, Male Azije); sa Bugarskom i Rumunijom takođe se pogađaju oko podjele plijena. Na bazi sadašnjeg rata sadašnjih vlada Belgiji se ne može pomoći drukčije nego time što će se pomoći tome da se ugnjetavaju Austrija ili Turska itd! Kakva posla sa tim ima „odbrana otadžbine’’?? U tome se upravo i sastoji spacifičnost imperijalističkog rata, rata između reakcionarno-buržoaskih vlada, koje su se istoriski već iživjele, rata vođenog radi ugnjetavanja drugih nacija. Ko propovijeda iskorišćavanje sadašnjih teškoća vlada za borbu za socijalnu revoluciju, taj brani istinsku slobodu doista svih nacija, koja je ostvriva samo u socijalizmu.

Za šta ratuje Rusija?

U Rusiji se kapitalistički imperijalizam najnovijeg tipa potpuno pokazalo u politici carizma prema Persiji, mandžuriji, Mongoliji, ali, opšte uzevši, u Rusiji preovlađuje vojni i feudalni imperijalizam. Nigdje na svetu nema takvog ugnjetavanja većine stanovništva zemlje, kao u Rusiji: Velikorusi čine samo 43% stanovništva, tj. manje od polovine, a svi ostali su bespravni, kao inorci. Od 10 miliona stanovnika Rusije oko 100 miliona stanovnika Rusije oko 100 miliona je ugnjeteno i bespravno. Carizam vodi rat za osvajanje Galicije i konačno ugušenje slobofe Ukrajinaca, za osvajanje Jermenije, Carigrada itd. Carizam u ratu vidi sredstvo za to da skrene pažnju s porasta nezadovoljstva u zemlji i da uguši rastući revolucionarni pokret. Sada na dva Velikorusa dolazi u Rusiji od dva do tri bespravna „inoroca’’. Pomoću rata carizam traži da poveća broj nacija koje Rusija ugnjetava, da učvrsti njihovo ugnjetavanje i time potkopa borbu za slobodu i samih Velikorusa. Mogućnost ugnjetavanja i pljačkanja tuđih naroda jača ekonomski zastoj, jer umijesto razvijanja proizvodnih dnaga izvor prihoda predstavlja često polufeudalna eksploatacija „inorodaca’’. Prema tome, u pogledu Rusije rat se odlikuje dvostrukom reakcionarnošću i protivoslobodilačkim karakterom.

Šta je to socijal-šovinizam?

Socijal-šovinizam je zaštita ideje „odbrane otadžbine’’ u datome ratu. Iz te ideje, dalje, proističe odricanje od klasne borbe za vrijeme rata, glasanje za ratne kredite itd. Ustvari socijal-šovinisti sprovode antiproletersku, buržoasku politiku, jer oni ustvari ne zastupaju „odbranu otadžbine’’ u smislu borbe protiv tuđinskog jarma, nego „pravo’’ ovih ili onih „velikih’’ sila da pljačkaju kolonije i ugnjetavaju tuđe narode. Socijal-šovinisti ponavljaju buržoasku obmanu naroda - da se rat vodi tobože za odbranu slobode i opstanka nacija, i time prelaze na stranu buržoazije protiv proleterijata. Među socijal-šoviniste spadaju kako oni koji pravdavaju i uljepšavaju vlade i buržoaziju jedne od zaraćenih grupa država, tako i oni koji, slično Kauckom, priznaju podjednako pravo socijalistima svih zaraćenih država „da brane otadžbinu’’. Budući, ustvari, zaštita privilegija, preimućstva, pljački i nasilja „svoje’’ (ili uopšte svake) imperijalističke buržoazije, socijal-šovinizam predstavlja potpunu izdaju svih socijalističkih ubjeđenja i odluke Međunarodnog socijalističkog kongresa u Bazelu.

Bazelski manifest

Manifest o ratu koji je jednoglasno donesen 1912 g. u Bazelu ima u vidu upravo ovaj rat između Engleske i Njemačke, sa njihovim sadašnjim saveznicima, rat koji je izbio 1914 g. Manifest direktno izjavljuje da nikakav narodni interes ne može opravdati takav rat koji se vodi „radi profita kapitalista i koristi dinastija’’, na bazi imperijalističke, pljačkaške politike velikih sila. Manifest direktno izjavljuje da je rat opasan „za vlade’’ (sve bez izuzetka), ističe njihovu bojazan od „proleterske revolucije’’, ukazuje sa svom određenošču na primjer Komune iz 1871 g. i oktobra-decembra 1905 g, tj. na primjer revolucije i građanskog rata. Dakle, Bazelski manifest upravo za ovaj rat utvrđuje taktiku revolucionarne borbe radnika, u internacionalnim razmjerama, protiv svojih vlada, taktiku proleterske revolucije. Bazelski manifest ponavlja riječi Štutgartske rezolucije - da su socijalisti, u slučaju izbijanja rata, dužni da iskoriste ratom stvorenu „ekonomsku i političku krizu’’ za „ubrzanje pada kapitalizma’’, tj. da iskoriste ratom stvorene teškoće vlada i revolt masa za socijalističku revoluciju.

Politika socijal-šovinista, njihovo dopuštanje „odbrane otadžbine’’, glasanje za kredite, ulazak u kabinete i dr. i dr. - jeste direktna izdaja socijalizma, izdaja koja se, kao što ćemo niže vidjeti može objasniti jedino pobjedom oportunizma i nacional-leberalne radničke politike u većini evropskih partija.

Lažno pozivanje na Marksa i Engelsa

Ruski socijal-šovinisti (sa Plehanovom na čelu) pozivaju se na Marksovu taktiku u ratu iz 1870 g; njemački socijal-šovinisti (tipa Lenča, Davida i Ko) - na Engelsove izjave iz 1891 g. o obaveznosti za njemačke socijaliste da brane otadžbinu u slučaju rata sa Rusijom i Francuskom, skupa uzetim; najzad, socijal-šovinisti tipa Kauckog, koji žele da uzmire i ozakone internacionalni šovinizam, pozivaju se na to da su Marks i Engels, iako su osuđivali ratove, ipak 1854-1855 pa do 1870-1971 i 1976-1877 g. stalno stajali na strani ove ili one zaraćene države, čim bi rat jednom ipak izbio.

Svako od tih pozivaja pretstavlja nevjerovatno izopačavanje pogleda Marksa i Engelsa u korist buržoazije i opurtunista, isto onako kao što spisi anarhista Gijoma i Ko izopačavaju poglede Marksa i Engelsa radi opravdavanja anarhizma. Rat iz 1870-1871 g. bio je istoriski progresivan sa strane Njemačke, sve dok nije bio pobijeđen Napoleon III, jer je ovaj, zajedno sa ruskim carem, dugo godina ugnjetavao Njemačku, podržavajući u njoj feudalnu rascjepkanost. A čim se rat pretvorio u pljačku Francuske (aneksija Alzasa i Lorena), Marks i Engels su odlučno osudili Nijemce. Čaki i na početku tog rata Marks i Engels su odobravali odbijanje Babela i Libknehta da glasaju za kredite i savjetovali su s. d. da se ne stapaju sa buržoazijom, već da brane samostalne klasne interese proleterijata. Prenošenje ocjene tog rata, buržoasko-progresivnog i nacionalno-oslobodilačkog, na savremeni imperijalistički rat znači tjeranje šege sa istinom. Isto to, još u većoj mjeri, važi i za rat iz 1854-1855 g, i za sve ratove XIX vijeka, kada nije bilo ni savremnog imperijalizma, ni sazrelih objektivnih uslova za socijalizam, ni masovnih socijalističkih partija u svima zaraćenim zemljama, tj. kada nije billo upravo onih uslova iz kojih je Bazelski manifest izvodio taktiku „proleterske revolucije’’ u vezi sa ratom između velikih sila.

Ko se sada poziva na Marksoc stav prema ratovima epohe progresivne buržoazije, a zabravlja na Marksove riječi: „radnici nemaju otadžbine’’ - riječi koje se odnose upravo na epohu reakcionarne, preživjele buržoazije, na epohu socijalističke revolucije - taj bestidno izopačuje Marksa i zamnjenjuje socijalističko gledište buržoaskim.

Slom Druge Internacionale

Socijalisti cijelog svijeta svečano su izjavili 1912 g. u Bazelu da oni smatraju budući evropski rat „zločinačkim’’ i najreakcionarnijim djelom sih vlada, djelom koje će ubrzati slom kapitalizma, neminovno rađajući revoluciju protiv njega. Izbio je rat, nastupila je kriza. Umjesto revolucionarne taktike, većina s. d. partija povela je reakcionarnu taktiku, stajući na stranu svojih vlada i svoje buržoazije. Ta izdaja socijalizma znači slom II internacionale (1889-1914), i mi se moramo zapitati - šta je izazvalo taj slom, šta je stvorilo socijal šovinizam, šta mu je dalo snagu.

Socijal-šovinizam je kruna oportunizma

U toku čitavog doba II internacionale svuda je vođena borbva s samim s. d. partijama između revolucionarnog i oportunističkog krila. U nizu zemalja došlo je do rascjepa po toj liniji (Engleska, Italija, Holandija, Bugarska). Nijedan marksist nije sumnjao u to da oportunizam izražava buržoasku politiku u radničkom pokretu, izražava interese sitne buržoazije i saveza neznatnog dijela buržoasziranih radnika sa „svojom’’ buržoazijom - protiv interesa mase proleterijata, mase ugnjetenih.

Objektivni uslovi s kraja XIX vijeka osobito su jačali oportunizam, pretvarajući iskorišćavanje buržoaske legalnosti u puženje pred njom, stvarajući tanak sloj birokratije i aristokratije u radničkoj klasi, uvlačeći u redove s. d. partija mnoštvo sitnoburžoaskih „prišipetlja’’.

Rat je ubrzao razvitak, pretvorivši oportunizam u socijal-šovinizam, pretvorivši tajni savez oportunista u socijal-šovinizam, pretvorivši tajni savez oportunista sa buržoazijom, pretvorivši tajni savez oportunista sa buržoazijom u javni. Pritom su vojne vlasti svuda žavele ratna stradanja i brnjice za radničke mase, čije su stare vođe gotovo odreda prišli buržoaziji.

Ekonomska baza oportunizma i socijal-šovinizma jedna je te ista: interesi naznatnog sloja privilegovanih radnika i sitne buržoazije, koji brane svoj privilegovani položaj, svoje „pravo’’ na mrvice profita koje je „njihova’’ nacionalna buržoazija stekla pljačkom tuđih nacija, prednostima svoga položaja velike sile itd.

Idejno-politička sadržina oportunizma i socijal-šovinizma jedna je te ista: saradnja klasa umjesto njihove borbe, odricanje od revolucionarnih sredstava borbe, pomoć „svojoj’’ vladi kada je u teškom položaju, umjesto iskorišćavanja njenih teškoća za revoluciju. Ako uzmemo sve evropske zemlje u cjelini, ako ne obratimo pažnju na pojedina lica (pa makar ona bila i od najvećeg autoriteta), pokazaće se da je upravo oportunistička struja poslala glavni oslonac socijal-šovinizma, a da se iz tabora revolucionara gotovo svuda čuje više ili manje dosljedan protest protiv njega. I ako uzmemo, na primjer, grupu pravaca na Štutgartskom međunarodnom socijalističkom kongresu iz 1907 g, vidjećemo da je međunarodni marksizam bio protiv imperijalizma, a da je međunarodni oportunizam bio još tada za njega.

Jedinstvo sa oportunistima znači savez radnika sa svojom nacionalnom buržoazijom i cijepanje internacionalnog radničkog pokreta

U protekloj eposi, do rata, oportunizam je često smatran doduše za „skretanje’’, „krajnost’’, ali ipak zakoniti sastavni dio s. d. partije. Rat je pokazao nemogućnost toga u budućnosti. Oportunizam je „sazreo’’, on je doveo da kraja svoju ulogu emisara buržoazije u radničkom pokretu. Jedinstvo sa oportunistima postalo je čisto licemjerje, za šta primjer vidimo u njemačkoj s. d. partiji. Oportunisti se u svima važnijim slučajevima 8na primjer, kod glasanja od 4 avgusta) pojavljuju sa svojim ultimatumom, sprovodeći ga u život pomoću svojih mnogobrojnih veza sa buržoazijom, svoje većine u upravama sindikalnih saveza itd. Jedinstvo sa oportunistima znači sada ustvari potčinjavanje radničke klase „svojoj’’ nacionalno buržoaziji, savez sa njom radi ugnjetavanja tuđih nacija i radi borbe za privilegije velike sile, pretpostavljajući rascjep revolucionarnog proleterijata svih zemalja.

Ma koliko teška bila u pojedinim slučajevima borba sa oportunistima, koji dominiraju u mnogim organizacijama, ma kako specifičan bio u pojedinim zemljama proces čišćenja radničkih partija od oportunizma - taj je proces neizbježan i plodonosan. Reformitstički socijalizam je na samrti; preporođeni socijalizam „biće revolucionaran, nepomirljiv, ustanički’’, po tačnom izrazu francuskog socijalista Pola Holea.

„Kaukcijanstvo’’

Kaucki, najveći autoritet II internacionale, predstavlja u najvećoj mjeri tipičan i izrazit primjer za to kako je verbalno priznavanje marksizma dovelo na djelu do njegovog pretvaranja u „struvizam’’ ili u „brentanizam’’|1|.Mi to vidimo i na primjeru Plehanova. Pomoću očiglednih sofizama oni marksizmu vade njegovu revolucionarnu živu dušu, priznaju u marksizmu sve osim revolucionarnih sredstava borbe, njihovog propovijedanja i pripremanja, vaspitanja masa upravo u tom pravcu. Kaucki bezidejno „izmiruje’’ osnovnu misao socijal-šovinizma, priznavanje odbrane otadžbine u ovom ratu, sa diplomatskim, deklarativnim ustupkom lijevima u vidu uzdržavanja od glasanja za kredite, verbalnog priznavanja svog opozicionog stava itd. Kaucki, koji je 1909 g. napisao čitavu jednu knjigu o približavanju epohe revolucija i o vezi rata sa revolucijom, Kaucki koji je 1912 g. potpisao Bazelski manifest o revolucionarnom iskorišćavanju budućeg rata - sada na sve moguće načine opravdava i uljepšava socijal-šovinizam i, slično Plehanovu, pridružuje se buržoaziji, da bi ismijao svaku pomisao na revoluciju, svaki korak ka neposredno-revolucionarnoj borbi.

Radnička klasa ne može ostvariti svoju svjetsko-revolucionarnu ulogu ako ne bude vodila nemilosrdan rat protiv tog renegatstva, beskarakternosti, lakejstva pred oportunizmom i besprimjernog teoriskog vulgarizovanja marksizma. Kauckijanstvo nije slučajnost, već socijalni produkat protivrječnosti II internacionale, spajanja vjernosti marksizmu na riječima sa potčinjavanjem opotrunizma na djelo.

U raznim zemljama ta se osnovna laž „kauckijanstva’’ ispoljava u raznim formama. U Holandiji Roland-Holst, odbacujući ideju odbrane otadžbine, zastupa jedinstvo sa oportunističkom i šovinističkom grupom „Naše zore’’. U Rumuniji Rakovski objavljuje rat oportunizmu, kao uzročniku sloma Internacionale, a u isto vrijeme je spreman da prizna zakonitost ideje odbrane otadžbine. Sve su to manifestacije onog zla koje su holandski marksisti (Gorter, Panekuk) nazvali „pasivnim radikalizmom’’ i koje se svodi na zamjenu revolucionarnog marksizma eklekticizmom u teoriji i na lakejstvo ili nemoć pred oportunizmom u praksi.

1 - „Brentanizam’’ - buržoasko-reformističko učenje koje priznaje „školu kapitalizma’’, ali odbacuje školu revolucionarne klasne borbe (Lenjin). L. Brentano - nemački buržoaski ekonomist, pristalica takozvanog „državnog socijalizma’’, pokušao je da dokaže mogućnost ostvarenja socijalne jednakosti u okvirima kapitalizma - putem reformi i izmirenja interesa kapitalista i radnika. Krijući se iza marksističke frazeologije, Brentano i njegovi sledbenici pokušavali su da radnički pokret potčine interesima buržoazije.

Parola marksista je parola revolucionarne socijal-demokratije

Rat je, nesumljivo, stvorio najoštriju krizu i nevjerovatno pojačao nevolje masa. Rakcionarni karakter ovog rata, bestidna laž buržoazije svih zemalja, koja svoje pljačkaške ciljeve prikriva „nacionalnom’’ ideologijom - sve to, na podlozi objektivno-revolucionarne situacije, neminovno stvara revolucionarna nastrojenja u masama. Naša je dužnost da pomognemo da mase steknu svijest o tim nastrojenjima, da ih produbimo i uobločimo. Taj zadatak pravilno izražava samo parola pretvaranja imperijalističkog rata u građanski, i svaka dosljedna klasna borba za vrijeme rata, svaka ozbiljno sprovođena taktika „masovnih akcija’’ neminovno vodi ka tom. Ne može se znati hoće li u vezi sa prvim ili drugim imperijalističkim ratom velikih sila, za vrijeme njega ili poslije njega, izbiti snažan reakcionarni pokret, ali je usvakom slučaju naša bezuslovna dužnost da sistematski i nepokolebljivo radimu upravo u tom pravcu.

Bazelski manifest direktno se poziva na primjer Pariske komune, tj. na primjer pretvaranja rat između vlada u građanski rat. Prije pola vijeka proleterijat je io odveć slab, objektivni uslovi za socijalizam još nisu bili sazreli, nije moglo biti odjeka ni saradnje između revolucionarnih pokreta u svima zaraćenim zemljama, oduševljenje jednog dijela pariskih radnika za „nacionalnu ideologiju’’ 8tradicuju iz 1792 g.) pretstavljalo je njihovu sitnoburžoasku slabost, koju je Marks u svoje vrijeme istakao, kao jedan od uzroka sloma Komune. Pola vijeka poslije nje otpali su uslovi koji su slabili tadašnju revoluciju, i danas se socijalistu ne može oprostiti ako se miri sa odustajanjem od djelatnosti upravo u duhu pariskih komuna.

Primjer bratimljenja po rovovima

Buržoaski listovi svih zaraćenih zemalja navodili su primjere bratimljenja vojnika zaraćenih nacija čak i u rovovima. A izdavanje drakonskih ukaza protiv takvog bratimljenja od strane vojnih vlasti (Njemačke, Engleske) dokazalo je da mu vlade i buržoazija pridaju ozbiljan značaj. Ako su pri punoj vladavini oportunizma u gornjim slojevima s. d. partija Zapadne Evrope i pri podršci socijal-šovinizma od strane čitave s. d. štampe, od strane svih autoriteta II internacionale, takvi slučajevi bratimljenja ipak bili mogući, onda nam to pokazuje koliko bi moguće bilo skratiti sadašnji zločinački, rakcionarni i robovlasnički rat, i organizovati revolucionarni internacionalni pokret - pri sistematskom radu u tom pravcu makar samo lijevih socijalista zaraćenih zemalja.

Značaj ilegalne organizacije

Najistaknutiji anarhisti cijelgo svijeta osramotili su sebe socijal-šovinizmom (u duhu Plehanova i Kauckog) u ovom ratu u podjednakoj mjeri kao i oportunisti. Jedan od korisnih rezultata ovog rata, biće nesumljivo, u tome što će on ubiti i opurtunizam, i anarhizam.

Ne odričući se ni u kom slučaju ni pri kakvim okolnostima korišćenja ma i najmanje legalne mogućnosti za organizovanje masa i propovijedanje socijalizma, s. d. partije moraju prekinuti sa lakejstvom pred legalnošču. „Pucajte vi prvi, gospodo buržuji!’’, pisao je Engels, ciljajući baš na građanski rat i na nužnost toga da i mi narušimo legalnost, pošto je jdnom naruši buržoazija. Kriza je pokazala da je buržoazija buržoazija narušava u svim, pa čak i najslobodniji zemljama, i da se mase ne mogu opvditi ka revoluciji, ako se prethodno ne stvori ilegalna organizacija za propovijedanje, pretresanje, ocjenjivanje, pripremanje revolucionarnih sredstava borbe. U Njemačkoj, na primjer, sve ono časno što socijalisti vrše, vrše oni protiv podlog oportunizma i licemjernog „kauckijanstva’’, i to vrše ilegalno. U Engleskoj šalju na robiju za štampane pozive narodu da ne ide u vojsku.

Smatrati spojivim sa pripadnošću s. d. partji odricanje od ilegalnih metoda propagande i njihovo ismijavanje u legalnoj štampi - jeste izdaja socijalizma.

O porazu „svoje’’ vlade u imperijalističkom ratu

Branioci pobjede svoje vlade u ovom ratu, kao god i branioci parole „ni pobjede, ni poraza’’, podjednako stoje na gledištu socijal-šovinizma. Revolucionarna klasa u reakcionarnom ratu ne moće ne željeti poraz svojoj vladi, ne može ne vidjeti vezu između njenih vojnih neuspjeha i olakšanja da se ona zbaci. Samo buržuj, koji vjeruje da će se rat započet od vlada neizostavno i završiti kao rat između vlada neizostavno i završiti kao rat između vlada, i koji to želi, može nalaziti „smijšnom’’ ili „besmislenom’’ ideju o tome da socijalisti svih zaraćenih zemalja treba da istupe sa željom za porazom svih „svojih’’ vlada. Naprotiv, upravo bi takvo istupanje odgovaralo tajnim mislima svakog svijesnog radnika i bilo na liniji naše djelatnosti, usmjerene na pretvaranje imperijalističkog rata u građanski.

Nesumljivo je da je ozbiljna agitacija protiv rata jednog dijela engleskih, njemačkih, ruskih socijalista „slabila vojnu moć’’ odgovarajući vlada, ali je takva agitacija bila zasluga socijalista. Socjalisti treba da razjašnjuju masama da za njih nema spasa izvan revolucionarnog obaranja „svojih’’ vlada i da teškoće tih vlada u sadašnjem ratu treba iskoristiti upravo za taj cilj.

O pacifizmu i paroli mira

Rasploženje masa u korist mira često izražava početak protesta, revolta i svijesti o reakcinarnom karakteru rata. Dužnost je svih s. d. da iskoriste to raspoloženje. Oni moraju uzeti najživljeg učešća u svakom pokretu i svakoj demonstraciji, nastalim na toj osnovi, ali oni ne smiju obmanjivati narod dopuštanjem misli o tome da je pri osudstvu revolucionarnog pokreta moguć mir bez aneksija, bez ugnjetavanja nacija, bez pljačke, bez klice novih ratova između sadašnjih vlada i njihovim kontrarevolucionarnim planovima. Ko želi trajan i demokratski mir, taj mora biti za građanski rat protiv vlada i buržoazije.

O pravu nacija na samoopredeljenje

Najrasprostranjenija obmana naroda od strane buržoazije u ovome ratu jeste prikrivanje njegovih pljačkaških ciljeva „nacionalno-oslobodilačkom’’ ideologijom. Englezi obećavaju slobodu Belgiji, Nijemci - Poljskoj itd. Ustvari, kao što smo vidjeli, to je rat ugnjetača većine nacija svijeta za učvršćenje i proširenje tog ugnjetavanja.

Socijalisti ne mogu postići svoj veliki cilj ako se ne budu borili protiv svakog ugnjetavanja nacija. Zato oni bezuslovno moraju zahtjevati da s. d. partije ugnjetačkih zemalja (naročito takozvanih „velikih’’ sila) priznaju i zastupaju pravo ugnjetenih nacija na samoopredeljenje, naime, u političkom smislu te riječi, tj. pravo na političko otcjepljenje. Socijalist velike sile, ili nacije koja posjeduje kolonije, koje ne zastupa to pravo - jeste šovinist.

Zastupanje tog prava ne samo da ne pomaže obrazovanje sitnih država, nego, naprotiv, vodi ka slobodnijem, neustrašivom i zato širem i opštem obrazovanju krupnijih država i saveza među državama, koji su pogodniji za mase i koji više odgovaraju njihovom ekonomskom razvitku.

Sa svoje strane, socijalisti ugnjetenih nacija moraju se bezuslovno boriti za potpuno (pa dakle i organizaciono) jedinstvo radnika ugnjetenih i ugnjetačkih narodnosti. Ideja pravnog otcjepljenja jedne nacije od druge (tzv. „kulturno-nacionalna autonomija’’ Bauera i Renera) jeste reakcionarna ideja.

Imperijalizam je epoha sve jačeg ugnjetavanja nacija cijelog svijeta od šačice „velikih’’ sila, i zato se borba za socijalističku internacionu revoluciju protiv imperijalizma ne može zamisliti bez priznavanja prava naija na samoopredeljenje. „Ne može biti slobodan onaj narod koji ugnjetava tuđe narode’’ (Marks i Engels). Ne može biti socijalistički onaj proleterijat koji se miri ma i s najmanjim naseljem „njegove’’ nacije nad drugim nacijama.

Sledeće poglavlje

Vladimir Ilič Lenjin internet arhiva