Roza Luksemburg

Podruštvljavanja društva


Napisano: decembar 1918.
Izvor:
Prvi put izdato:
Online verzija: Pobunjeni um 1999-2002 / Marksistička internet arhiva (marxists.org) 2002
Transkripcija/HTML: Pobunjeni um


Proleterska revolucija koja je sada počela ne može imati drugog cilja i drugog rezultata do realizaciju socijalizma. Radnička klasa mora, iznad svega, težiti da osvoji svu političku moć države u svoje ruke. Politička moć, ipak, za nas socijaliste samo je sredstvo. Cilj za čije ostvarenje moramo koristiti ovu moć jeste fundamentalna transformacija celokupnih ekonomskih odnosa.

Trenutno se svo bogatsvo - najveća i najbolja imanja, kao i rudnici, radionice i fabrike - pripada nekolicini Junkera i privatnih kapitalista. Velika većina radnika od ovih Junkera i kapitalista za svoj težak rad dobija samo bednu platu da preživi. Bogaćenje malog broja dokonih je smisao današnje ekonomije.

Ovo stanje stvari treba popraviti. Svo društveno bogatstvo, zemljište sa svim njegovim prirodnim resursima sakrivenim u njegovoj utrobi i na površini, i sve fabrike i radionice moraju se uzeti iz ruku eksploatatora i staviti u zajedničko vlasništvo ljudi. Prvi zadatak prave radničke vlasti je da putem serije dekreta proglasi najvažnija sredstva za proizvodnju nacionalnim vlasništvom i da ih stavi pod kontrolu društva.

Tek onda, ipak, počinje stvarni i najteži zadatak: rekonstrukcija ekonomije na potpuno novim osnovama.

U sadašnjem trenutku proizvodnja u svakom preduzeću se sprovodi od strane individualnih kapitalista na njihovu sopstvenu inicijativu. Šta - i na koji način - treba da se proizvodi, gde, kada i kako treba prodati proizvedena dobra određeno je od strane industrijalista. Radnici ne vide sve ovo, oni su samo žive mašine koje treba da rade svoj posao.

U socijalističkoj ekonomiji ovo mora biti potpuno drugačije! Privatni poslodavac će nestati. Onda cilj proizvodnje nije više bogaćenje jedne individue, već obezbeđivanje sredstava za zadovoljavanje svih potreba društva. U skladu sa tim, fabrike, radionice i poljoprivredna preduzeća moraju biti reorganizovani u skladu sa novim pogledom na stvari:

Prvo: ako proizvodnja ima za cilj da obezbedi svakome dostojan život, dovoljno hrane i druga kulturalna sredstva egzitencije, onda produktivnost rada mora biti uveliko veća nego što je sada. Zemljište mora davati veće prinose, najnaprednija tehnologija mora biti primenjena u fabrikama, samo najproduktivniji rudnici eksploatisani, itd. Iz ovoga sledi da će podruštvljavanje pre svega biti usmereno na velika preduzeća u industriji i poljoprivredi. Nema potrebe, niti želimo da oduzimamo od sitnih farmera i zanatlija koji žive od male parcele ili radionice. Vremenom će nam oni sami prići shvativši prednosti socijalizma nad privatnim vlasništvom.

Drugo: da bi svaki član društva mogao da uživa u prosperitetu, svi moraju da rade. Samo neko ko vrši neki koristan rad za društvo, bilo rukama ili svojim umom, može imati pravo da od društva dobija sredstva za zadovoljavanje svojih potreba. Dokoličarski život kakav većina bogatih eksploatatora sada vodi doći će kraju. Opšti uslov rada za sve koji su sposobni, iz kojih su mala deca, stari i bolesni isključeni. Društvo mora obezbediti sredstva za one koji su nesposobni da rade - ne kao sada mrvice već obilna sredstva, socijalizovano podizanje dece, brigu o starima, zdravstvenu zaštitu, itd.

Treće, u skladu sa time, za opšte blagostanje, mora se razumno upravljati i biti ekonomičan i sa sredstvima za proizvodnju i sa radom. Arčenje koje se odvija svuda gde se okrenemo, mora prestati. Naravno, ratna industrija mora biti ukinuta pošto socijalističkom društvu ne treba oružije, i umesto da se na njega troše vredni materijali i ljudski rad oni se moraju upotrebiti za korisne proizvode. Industrija lukusa koja porizvodi za dokone bogataše mora takođe biti ukinuta, zajedno sa ličnom poslugom. Sav ljudski rad trošen na ovo dobiće vrednije i korisnije zanimanje.

Ako na ovaj način uspostavimo naciju radnika, gde svi rade za sve, za javno dobro i korist, onda sam rad mora biti organizovan prilično drugačije. Danas rad u industriji, poljoprivredi i u kancelarijama uglavnom je mučenje i teret za proletarijat. Na posao se ide samo zato što se mora, jer se drugačije ne mogu dobiti sredstva za život. U socijalističkom društvu, gde svi rade zajedno za svoje dobro, zdravlje radne snage i njen radni entuzijazam mora dobiti najveći značaj. Kratki radni sati koji ne prevazilaze normalne mogućnosti, zdravi uslovi rada, metodi oporavka, i raznovrsnost rada moraju se uvesti kako bi svako uživao u svom poslu.

Sve ove velike reforme, ipak, zahtevaju odgovarajući ljudski materijal. Trenutno nad glavom radnika sa bičem stoje kapitalista, predradnik i nadzornik. Glad tera proletarijat na rad u fabrici i u kancelariji, za Junkera ili velikog farmera. Poslodavci se brinu da se vreme i materijal ne rasipaju, i da je rad kvalitetan i efikasan.

U socijalističkom društvu industrijalista sa svojim bičem prestaje da postoji. Radnici su slobodna i jednaka ljudska bića koja rade za svoje dobro i korist. To znači da rade sami, na sopstvenu inicijativu, ne trošeći društveno bogatstvo, i to vrlo pouzdano i vredno. Svakom socijalističkom preduzeću trebaju naravno tehnički menadžeri koji tačno znaju šta rade i daju direktive kako bi sve išlo glatko i kako bi bile ostvarene najbolja podela rada i efikasnost. Sada se radi o dobrovoljnom poštovanju ovih uputstava u potpunosti, uz održavanje discipline i reda, neizazivanju problema i konfuzije.

Jednom rečju: radnici u socijalističkoj ekonomiji moraju pokazati da mogu da rade naporno i na pravi način, da održavaju disciplinu i da daju sve od sebe bez biča gladi i bez kapitaliste i njegovog goniča robova nad glavom. Ovo zahteva unutrašnju samodisciplinu, intelektualnu zrelost, moral, osećaj dostojanstva i odgovornosti, kompletno ponovno unutrašnje rađanje proletarijata.

Ne može se realizovati socijalizam lenjim, frivolnim, egoističnim, bezumnim i indiferentnim ljudskim bićima. Socijalističkom društvu trebaju ljudi od kojih je svako na svom mestu, pun strasti i entuzijazma za opšte dobro, pun požrtvovanja i simpatije za druge ljude, pun hrabrosti i odvažnosti kako bi se pokušalo najteže.

Ne treba, kako bilo, da čekamo možda ceo vek ili deceniju pre nego što se razvije takva vrsta ljudi. Sada, u borbi, u revoluciji, mase proletera uče nužni idealizam i ubrzo poprimaju intelektualnu zrelost. Takođe nam trebaju hrabrost i izdržljivost, unutrašnja jasnost i požrtvovanost, kako bi smo uopšte mogli da dovedemo revoluciju do pobede. Pripremanjem sposobnih boraca za sadašnju revoluciju, takođe stvaramo buduće socijalističke radnike koje novi poredak zahteva da bi bio ostvaren.

Omladina radničke klase je posebno dobro kvalifikovana za ove velike zadatke. Kao buduća generacija, oni će, zaista, sigurno je, konstituisati relanu osnovu socijalističke ekonomije. Već sada je njen zadatak da pokaže da je dorasla velikom zadatku da bude nosilac budućnosti čovečanstva. Ceo stari svet još treba da bude srušen i potpuno nov da bude stvoren. Ali mi ćemo to uraditi, mladi drugovi, zar ne? Uradićemo to! Baš kao što kaže pesma:

Nama sigurno ništa ne nedostaje, moja žena, moje dete,
osim svega onog što kroz nas teče
biti slobodan kao ptica:
samo vreme!